Vino je u mom djetinjstvu bilo obavijeno velom tajne. Grad u kojem sam se rodio i odrastao, Daruvar, bio je sa svih strana okružen vinogradima. Vina je bilo posvuda - gotovo jednako koliko i piva. U našem je kraju živjelo puno Čeha, bilo je to najbrojnije središte češke manjine u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji, pa smo imali i jedan od najstarijih pivskih pogona u zemlji, Staročešku pivovaru. Neko vrijeme natpisi po Daruvaru nisu bili samo na latinici i ćirilici, radi Srba i Hrvata kojih je ovdje bilo podjednako, nego i na češkom. Kako bi se pokazalo da Daruvar nije bio gradić u nekoj zabiti, nego kozmopolitski raj, tako da se Gornji Daruvar na češkom pisao Horni Daruvar, što je doslovni prijevod riječi “gornji” na češki, a nema nikakve veze s engleskim horny, iako je to devedesetih silno uveseljavalo pripadnike Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, koji su na tom području čuvali proglašeno primirje.
Tko zna, da je u tom kraju vino bilo kvalitetnije, možda ne bi ni došlo do rata? Još uvijek mi se čini da se sjećam mirisa prolivenog vina s podova tamošnjih gostionica, pa čak i mirisa Daruvarskog rizlinga iz moje osnovne škole koja je bila smještena u starom dvorcu na brdu, sjeverno od središta grada. Tamo je bilo puno bačava uglavnom bijelog vina, ali i nešto crnog. Kako se na sve to nije baš jako dobro pazilo, neke bačve su malo puštale, a ni tamošnji podrumari nisu baš bili najpažljiviji, pa smo onda ja i moji školski prijatelji učili osnove matematike, gramatike, povijesti i književnosti vjerojatno dobrano omamljeni tim vinskim isparenjima. Kod nas kod kuće nije bilo vina, iako smo imali mali vinograd i jeli bijelo grožđe, od kojega je moja majka pravila vrlo ukusan sok. Otac nikad nije ništa pio, a svoju je potrebu za šećerom zadovoljavao držanjem pčela i tim sokom od grožđa. Otac me ponekad znao dovoditi do ulaza u gostionicu, da vidim kako izgledaju pijanci i da osjetim smrad koji se iznutra širio. “Nikad nemoj piti alkohol”, govorio mi je.
“Ne pada mi na pamet”, rekao sam. “Pa to i grozno izgleda i grozno smrdi.”
S dvanaest godina pročitao sam “Brod smrti” i “Blago Sierra Madre” Bena Travena. Činilo mi se da i mornari i gusari piju podosta ruma i vina. Cijelu jednu sedmicu bio sam i gusar i zatočenik i živio potpuno u vlasti mašte Bena Travena, no to mi nije bilo dovoljno. Žarko sam želio kušati vino. Iz nekog razloga to što je Isus pio vino i pretvarao vodu u vino nije me potaklo da ga kušam, no ovi romanu jesu. Tog ljeta sam bio u Zadru, na ljetnoj koloniji - kako su u to vrijeme činila sva da djeca po Jugoslaviji, naime provodila po mjesec dana o državnom trošku na moru, u kampovima ili dječjim odmaralištima. Uživali smo, kupali se, jeli sardine i činili kojekakve gadarije i sve ono što se ne smije. Jedne večeri, moj prijatelj Boro i ja smo prošli pored neke konobe ispred koje je stajala velika bačva vina, na njoj nekoliko punih boca, a oko nje je stajalo nekoliko zajapurenih muškaraca. Deset dinara - čaša vina, pisalo je sa strane.
“Pa to nije tako strašno”, rekoh Bori, “Jeftinije od sladoleda. Moram to probati. Moram saznati zašto to mornari vole.”
“Samo izvoli”, reče Boro. “Moj je otac pijanac. Ja sam se toga dovoljno nagledao. Ne mogu to smisliti.”
Ušao sam u konobu i naručio čašu vina.
“Dečko, a koliko ti imaš godina?”, upitao me šanker.
“Dvanaest”, rekoh.
“Dobro. Dovoljno si velik”, reče.
“Pametan mali”, reče jedan od gostiju. “Odmah se vidi.”
Prvu čašu sam iskapio kao da se radilo o soku. No bilo je trpko i uopće mi se nije svidio okus.
“S prvom čašom to zna biti tako”, reče šanker, “No, druga će ti puno više prijati.”
Tako sam popio i drugu čašu i složio se s njim. Ta mi je puno bolje prijala. Izišao sam nakon toga van, u sumrak i kamenom popločane ulice su mi se učinile skliskije nego ranije. Naletio sam na Boru i ostale i iznenadio sam ih imitirajući sve moguće jugoslavenske dijalekte kojih sam se mogao sjetiti. Prvo sam počeo kao Dalmatinac, pa nastavio kao Srbin, pa onda prešao na slavonski, pa zagorski... Sve je to meni išlo jako dobro - dok nisam prešao na engleski koji znam govoriti samo na jedan način - svoj. Ne sjećam se kako je ta večer točno završila. Sljedećeg jutra, kad sam se probudio, bilo mi je zlo, tako da me narednih dvanaest godina vino nije zanimalo. A prestao sam i sa čitanjem Bena Travena. Međutim, vino je ipak odigralo veliku ulogu u razvoju mog zanimanja za književnost. Ako se nije dogodilo upravo obrnuto - više nisam siguran što je bilo prvo, oni mirisi ili knjige u kojima se spominjalo vino. Sve u svemu, prilično nejasno.
Zakon apstinencije
Svako malo, odlučim na neko vrijeme prekinuti s alkoholom. Tako sam 2006. godine otputovao s obitelji u Rusiju i unaprijed odlučio da, dok sam tamo, neću piti. Općenito je poznato da ljudi tamo abnormalno puno piju. Kad smo stigli, u Sankt Peterburgu je bilo minus dvadeset ispod ništice i još je uvijek, u deset ujutro, bio mrak. Pronašao sam jedan Kofie Hauz, malo dalje od mjesta gdje smo iznajmili stan. Svako jutro bih, u zoru, oko devet, odlazio u tu kavanu i naručivao capuccino. “Dvojni kapučino?”, pitale bi me konobarice, čim bih ušao.
“Da, dupli, požalusta.” Nimalo mi nije nedostajao alkohol uz ovako dobru kavu, iako su u ovoj kavani posluživali i absint i viski. Bio sam na Fulbrightovoj stipendiji i trebao sam držati predavanja na Državnom sveučilištu Sankt Peterburga, no nitko nije stupio u vezu sa mnom, nitko mi nije ponudio nikakav ured, niti me pozvao da držim predavanja, a ja nisam imao ništa protiv. Na Sveučilište sam otišao samo da mi produže vizu za boravak, a to je taj neki čovjek napravio bez ikakvog pogovora.
Tako sam odlučio od te kavane napraviti svoj ured i tamo sam pisao. Ipak, i moja obitelj i ja, osjetili smo se malo društveno izolirani pa smo organizirali jedno književno sijelo. Svoje pjesme su čitali ruski pjesnici, Arkadij Dragomoščenko i Skidan, moj prijatelj Davia Stromberg pročitao je odlomak iz svog romana o ruskom emigrantu, alkoholičaru, u Jeruzalemu, a čitalo je i još mnogo ljudi koje ni ne znam, kao što je bio neki visok i mršav pjesnik, po imenu Pavel. Nabavio sam dovoljno vina, no sam nisam uopće pio. Pavel je, međutim, dosta popio i onda se ispovraćao po cijelom stanu. Jeannete, moja supruga, bila je izvan sebe.
“Ovi ljudi da su pjesnici? To su obični alkoholičari. Nemoj ih više nikada pozivati. Drago mi je da barem ti ništa ne piješ.”
Moram priznati, i meni je bilo drago. Prošlo je već četrdeset dana da nisam ništa popio. Tada sam odlučio posjetiti u Moskvi svog prijatelja iz djetinjstva, Božu, koji je postao hrvatski veleposlanik. I moja supruga i kćer u vlaku su se potrovale hranom, a uz to smo iz nekog razloga teško pronašli hrvatsko veleposlanstvo, nakon dugog lutanja po vjetru i dubokom snijegu. Kad smo sasvim iscrpljeni i smrznuti konačno našli mog prijatelja i smjestili se kod njega na toplo, poželjeli smo jedino ruskog čaja.
“Jesi li za možda za malo votke?”, ponudi Božo.
“Ne, hvala, trenutno ne pijem.”
“Svaka čast”, reče.
Drugog dana, Božo je ponudio nešto drugo.
“Jesi li možda za malo crnogorskog Vranca? Zaista je dobar.”
“Nemoj ga nagovarati”, reče moja žena. “Zar ti nije jasno rekao da ne pije?”
“Je, rekao je”, reče Božo.
Morao sam se umiješati. “Vino me uvijek čini nostalgičnim. Popit ću jednu čašu i pravit ću se kao da se to nije dogodilo. Nakon toga opet neću ništa piti.”
“Odlična ideja”, reče Božo i natoči mi čašu. Kucnuli smo se i popili. Zaista je vino bilo dobro. Nastavili smo i popili dvije boce, nas četvero odraslih. Sjajno smo se oraspoložili i istu priču ponovili sljedeće večeri.
Kad smo se vratili u Sankt Peterburg, puna dva dana opet nisam ništa pio, ali onda su nam došli gosti, Boris i Nataša, on violinist, a ona slikarica. Oboje su podučavali moju kćer. Za njih sam nabavio neko crno vino i priredio lososa za večeru. Tada sam i ja malo popio. No, kao za vraga, preko puta našeg stana na Gribojedovljevoj ulici, otvorila se trgovina vinima. Počeo sam tamo kupovati španjolska i gruzijska vina, no pio sam samo uz obroke. Dakle, prekinuo sam s apstinencijom, ali sam bio u umjerenoj fazi, nisam pio više od tri čaše dnevno. A u onoj trgovini sam postao redoviti kupac. Iako je vino znalo biti prilično trpko, možda i zato što se gotovo znalo smrznuti u transportu, te me nije sprečavalo da se navečer opustim.
Jedan me čovjek od politike navukao da počnem piti, no drugi se, znatno moćniji, umiješao da mi pokuša pomoći. Priskočio je nitko drugi nego Putin. Naime, on je iz političkih razloga zabranio prodaju svih gruzijskih dobara, među kojima su bili i mineralna voda Borjomi, ali i gruzijska vina. A neko vrijeme su čak sva alkoholna pića bila zabranjena u cijeloj Rusiji, pa je na ulicama Sankt Peterburga zavladao neki neobičan mir. Ljudi su nekako brže hodali i činili se agresivnijima. Novine su ponudile objašnjenje, da je vlada iz nekog razloga morala ustanoviti točne količine alkohola u zemlji. Da ne mogu kontrolirati prodaju vina i drugih alkoholnih pića, pa da su to odlučili pratiti preciznije, što će za kupce biti sigurnije. Po nekim procjenama, te je godine 30.000 ljudi pomrlo od samogona (kojekakvih alkoholnih pića koja se destiliraju po kućama) u kojima ima metilnog alkohola. Bila je to neka vrsta uspostave Zakona apstinencije. I Gorbačov je s tim pokušao puno godina ranije, što je vjerojatno samo ubrzalo njegov odlazak. Tako nekoliko dana opet nisam ništa pio i opet sam se počeo osjećati svježije. Pomislio sam, do vraga, pa ovo mi samo godi. A onda sam u nekoj trgovinici koja je radila dvadeset i četiri sata na dan, ugledao nekoliko boca vina koje mi je vlasnik prodao po doslovce duploj cijeni. Tako mi ni Putin nije uspio pomoći.
Nakon Rusije, ponovno sam se odlučio za apstinenciju i to mi je opet išlo vrlo lako. Kao što je rekao Mark Twain, “lako je prekinuti. Meni je o uspjelo jako puno puta”.