U Sopotu, mjestu nedaleko od Beograda, sinoć je otvoren 39. po redu filmski festival koji je posljednjih godina postao popularna smotra tamošnje nacionalne kinematografije. Reklo bi se - lokalna stvar. Ipak, za film otvorenja izabrana je pola stoljeća stara komedija “Ljubav i moda”, koju je za tu prigodu restaurirala Jugoslovenska kinoteka, a na svečanoj je projekciji bila i glavna glumica Beba Lončar, jedna od rijetkih zvijezda bivše Jugoslavije s uistinu respektabilnom međunarodnom karijerom, koju su kao 16-godišnjakinju otkrili “skauti” zagrebačkog Jadran filma. Tada se zvala Desanka Lončar i dobila je drugu glavnu ulogu u filmu “Deveti krug” (prvu je zgrabila također debitantica iz Beograda - Dušica Žegarac), zahvaljujući kojem je u proljeće 1960. vidjela Cannes jer se našla u službenoj delegaciji Jadran filma. “Deveti krug” - dramu o mladoj Židovki koju nakon osnivanja NDH dogovorno udaju za zagrebačkog dečka kako bi izbjegla logore smrti - odlično je primljena na festivalu na Azurnoj obali, bila je itekako gledana u domaćim kinima, pobijedila je na pulskom festivalu, a kasnije je i nominirana za Oscara za najbolji strani film. Desanka Lončar nije mogla na bolji način započeti svoj glumački put, no ujesen te godine dobila je glavnu ulogu u filmu koji će postati najveća jugoslavenska senzacija toga razdoblja.
Zbrazani kolaž
U pitanju je, dakako, “Ljubav i moda”. Režirao ga je debitant Ljubomir Radičević, bivši student Visoke filmske škole i beogradske Akademije, filmski kritičar i tko zna što sve ne, koji je scenarij sklepao s direktorom fotografije Nenadom Jovičićem. “Sklepao” je primjerena riječ, jer je njihov rad zapravo zbrzani kolaž romantične komedije i skečeva iz tada popularnih radioemisija i televizijskih serija. Protagonist je dizajner (Dušan Bulajić) koga na semaforu svojom vespom udari zgodna studentica arhitekture i jedriličarka (Beba Lončar) i zatim im se putovi neprestano ukrštavaju, a sve završava na glamuroznoj modnoj reviji na riječnom brodu. Film je snimljen na beogradskim lokacijama (vizure staroga grada, Ušća i još jedva postojećeg Novog Beograda obilato su eksploatirane u scenama vožnji jedrilicom), ali je zapravo imao jugoslavenski karakter. Riječni se brod zvao “Zagreb”, glazbu je skladao Slovenac Bojan Adamič (iako su važniju ulogu imale pjesme Darka Kraljića, poput “Devojko mala”), scenografski posao obavili su Zagrepčani Duško Jeričević i njegov asistent Željko Senečić, a dvije glavne glazbene zvijezde stigle su iz Zagreba: Gabi Novak pjeva uvodnu pjesmu na špici, a poslije se i osobno pojavljuje u nevjerojatnoj sceni s Mijom Aleksićem u beogradskoj zračnoj luci (koja je tada bila sićušna u odnosu na kasnije zdanje), otpjevavši “Ljubav ili šala” (taj glazbeni broj možete pogledati na YouTubeu), dok Ivo Robić - primjereno tada najslavnijem imenu naše estrade - stiže u završnici, a prvi nastup ima već kad izlazi iz zrakoplova - i tada pjeva na engleskom!
Pravi pin-up
“Ljubav i moda” izazvala je nezapamćene gužve u jugoslavenskim kinima, ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu, pa i Ljubljani. Što je bilo tako posebno u filmu koji se doimao kao slabija kopija prvog velikog jugoslavenskog urbanog hita, komedije “Vesna” Františeka Čapa iz 1953. godine? Ponajprije, “Ljubav i moda” je spretno detektirao najveću slabost tadašnjeg društva - potrošačku groznicu. Dok je “Vesna” imala izvjestan srednjoeuropski štih, dah predratnih komedija, koji je bio nevjerojatno izazovan u okolišu nakrcanom dosadnim socrealističkim izdancima, film “Ljubav i moda” upozoravao je da se društvo u međuvremenu promijenilo. Ne samo da je snimljen u eastman coloru, koji je tada postajao velika moda jugoslavenske kinematografije, nego se naslanjao na američke i talijanske revijalne filmove koji su osvajali sličnim cocktailom romance, mode, glazbe i humora. Metka Gabrijelčič iz “Vesne” nije bila baš seksi, djelovala je preozbiljno, a i njezine haljine teško da su pozivale na modne imitacije. Nasuprot njoj, Beba Lončar je bila pravi pin up, balkanska inačica Brigitte Bardot, koja se odijevala utegnuto i izazovno, a u jednom se kadru pojavljuje i u bikiniju. Naravno, film je bio čista “lakirovka”, na koju su kritičari i društveni fenomenolozi opravdano režali, no odgovorio je na potrebe tadašnjeg društva koje država i ekonomski sistem nisu zadovoljavali, pa je u tom je pogledu bio poprilično subverzivan.
7 puta godišnje u kino
Da li i revolucionaran? Ne baš, jer, prelistate li novine iz toga razdoblja - ponajprije “VUS” i “Globus”, koji su se u najvećoj mjeri bavili time što ljude uistinu zanima - shvatite da je domaća kinematografija jako sporo reagirala na prohtjeve publike, koji su bili itekako očigledni, a i na činjenicu da je bila iznimno moćna. Recimo, po statističkim podacima iz 1957., u Jugoslaviji je te godine bilo 108 milijuna gledatelja, a 1959. je prvi put ostvarena veća zarada na domaćem nego na stranom filmu. Na pitanje za koji bi događaj željeli ulaznicu, ispalo je da je film popularniji od nogometa. Prosječni Jugoslaven išao je sedam puta godišnje u kino, a najveća želja u novoj 1960. godini bila mu je - automobil. U medijima su već počeli dominirati oglasi - za Kaladont ekstra, trikotažu Varteks, deterdžent Oskar, Badelove proizvode i još ponešto. Poduzeća su se dala u potragu za kupcima, a za to su imala dobar razlog: u jednoj anketi čak je 75 posto ispitanika potvrdilo da su im se u posljednje tri godine povećali osobni prihodi. Televizor im je još uvijek bio pomalo nedostupan: recimo, Antun Vrdoljak dobio je 200 tisuća dinara kao nagradu za najbolju mušku ulogu - u filmu “Rat” Veljka Bulajića - koliko je stajao i dobar televizor, no cijene će tri godine kasnije drastično pasti pa će televizija doživjeti pravi bum. U “Globusu” je mogla pročitati jadikovka da je u nas previše modnih revija, no unatoč tome magazin je posvetio nekoliko stranica “zaraćenim stranama”.
Po svoj prilici, film “Ljubav i moda” mogao je nastati i dvije, tri godine ranije, jer već tada počinje neskrivena glad za svime što je lijepo i čini ti život udobnim. Kinematografija je, međutim, bila zatvorena u sebe i svoj način produkcije. Nije stvar u poplavi partizanskih filmova i socrealističkom načinu mišljenja: naprosto se nije smatralo doličnim da domaći film podilazi publici. Hitova, istina, nije manjkalo, ali gledatelji su uglavnom reagirali na kolor (prvi domaći film u boji “Pop Ćira i pop Spira” čak je pobijedio na pulskom festivalu), na regionalne sadržaje i književne adaptacije (“Svoga tela gospodar” i dr.), na žanrovske filmove, ali u eksploatacijske dosjetke kakva je “Ljubav i moda” nitko se nije usudio upuštati. Na primjer, prvi čovjek domaće kinematografije tada je bio Veljko Bulajić, koji je već nakon debitantskog filma “Vlak bez voznog reda” (1959.) suvereno zavladao medijskom scenom pa su se o snimanju njegova drugog filma “Rat” čak četiri puta u “Globusu” pravile kolor reportaže. Na žalost, njegove su pretenzije bile puno veće od zadovoljavanja niskih strasti jugoslavenskih potrošača, htio je snimiti film koji će osvojiti svijet, dramu o atomskoj kataklizmi po scenariju prvaka talijanskog neorealizma Cesarea Zavattinija. Ispalo je da ga je već na premijeri u Puli pobijedio “Deveti krug”, a na festivalu u Veneciji ga baš nisu štedjeli. Iako je njegov glavni glumac Vrdoljak u “Globusu” bjesnio protiv talijanskih desničarskih novina koji vode rat protiv “Zavattinija obojanog Titovom bojom” (dosta paradoksalno, u kontekstu njegove današnje političke opredijeljenosti i serije o Titu), puno je zgodniji bio urednički komentar u kojem je pisalo da smo u Veneciju poslali jedan “veliki” film koji nam nije donio ništa, ali je zato jedan “mali” film (“Piko” Sreća Weyganda) dobio Zlatnog lava za najbolje omladinsko ostvarenje.
100. 000 ljudi za ‘Martina’
Bulajić očito nije razumio nove smjernice koja je potkraj 1959. država uputila kinematografiji: filmovi ne smiju samo računati na potporu Saveznog fonda za kinematografiju, treba ponešto i zaraditi u kinima. Godina 1960. vrijeme je velike afirmacije komercijalnog filma, kada domaća kina pune “Kapetan Leši” i “Signali nad gradom” Žike Mitrovića, “X-25 javlja” Františeka Čapa, “Kota 905” Mate Relje i još nekoliko drugih. “Ljubav i moda” stigao je u trenutku kada se komercijalna struja već etablirala i potreban je bio još jedan iskorak, na koji se ohrabrio mlad i neafirmiran redatelj. Da gledatelji nisu tražili samo eskapizam pokazao je još jedan film nastao u tom razdoblju, komedija “Zajednički stan” Marijana Vajde, snimljena po hit-predstavi Dragutina Dobričanina, čija je realizacija trajala samo tjedan dana (bar se tako tvrdilo), a stajala je deset puta manje od prosječnoga jugoslavenskog filma. Sa scenografijom koja se sastojala od tlocrta kuće u izgradnji, desetak glumaca, predvođenih tek afirmiranim Miodragom Petrovićem Čkaljom, bavilo se onime što je Jugoslaviji toga vremena najviše nedostajalo - pristojnog prostora za život. Uspjeh filma - koji je bio minimalistički antipod hitu “Ljubav i moda” - bio je golem i pokazao je kako se gledatelja može zadovoljiti i pričama o tome kako nema ništa , ali i o onome što bi sve želio imati.
U vrijeme beogradske premijere filma “Ljubav i moda”, u prosincu 1960., s naslovnice “Globusa” smiješila se Splićanka Ljerka Prekratić, polaznica baletne škole, koja je dobila zapaženu ulogu u komediji “Martin u oblacima” Branka Bauera. Film se upravo tada snimao u Zagrebu, a premijeru je imao tek sljedećeg proljeća. Virtuozno režiran, taj je film spretno spojio teme “Zajedničkog stana” i “Ljubavi i mode”: protagonisti su dvoje studenata (Ljubica Jović i Boris Dvornik), koji žive u podstanarskim sobicama i maštaju o vlastitom stanu. Kreću se, međutim, usred tek propupalog potrošačkog društva, kojim dominiraju expresso-restorani i kafići, a odlazak na Zagrebački velesajam doima se poput turneje po nestvarnom svijetu. Gledatelji su, dakako, nagradili Bauerov trud da im zabavno dočara svijet u kojem žive (kao i godinu dana kasnije u filmu “Prekobrojna”, u kojem se sprdao pomami za šimi cipelama i šminkerskim satovima), pa je “Martin u oblacima” samo u Zagrebu skupio više od sto tisuća gledatelja.
Uskoro DVD
Pioniri bavljenja potrošačkom groznicom kasnije nisu dobro prošli: Ljubomir Radičević više nije snimio ni jedan film (osvetilo mu se što je filmski establishment prezirao “Ljubav i modu”, navodno čak ni Josip Broz Tito, za razliku od njegove supruge Jovanke, nije imao povoljan sud o njemu), nakon kraha trash satire “Šeki snima - pazi se!” (1962.), Marijan Vajda morao je iz jugoslavenske kinematografije, a čak su i Bauera - kad mu se učinilo da je postigao vrhunac politiziranom dramom “Licem u lice” (1963.) - očekivali teški trenuci u karijeri. Ipak, unatoč napadima prvaka sve dominantnijeg autorskog filma, komercijalni film nekako je uspio preživjeti, a kako se društvo sve radikalnije liberaliziralo, televizija i ilustrirane revije podmirivali su potrebe za atrakcijama koje je kinematografija tako škrto nudila.
Restaurirana kopija filma “Ljubav i moda” uskoro bi mogla iskrsnuti na DVD-u, ne samo u Srbiji nego i u Hrvatskoj, i potvrditi status fenomena koji nadilazi ne samo vlastitu kvalitetu nego i razdoblje u kojem je nastao. Uostalom, beogradski Idoli su početkom osamdesetih izdali svoju verziju pjesme “Devojko mala”, splitski Đavoli sredinom toga desetljeća objavili su album “Ljubav i moda”, a nedavno su i Swingersi izdali album “Ljubav i moda - povratak u šezdesete”. Kada dođete u priliku, morat ćete pogledati koji se vrag zapravo krije u tom filmu!