Amy Pascal, supredsjednica Sony Picturesa i jedna od najmoćnijih žena u Hollywoodu mislila je da je riječ o nečijoj blesavoj šali kada joj se 24. studenog prošle godine na ekranu računala pojavio krvavo crveni kostur iznad kojeg je pisalo: “Hakirao vas je #GOP”.
Ispod je pisalo upozorenje. “Pribavili smo sve vaše interne podatke, uključujući vaše tajne i najveće tajne. Ako nas ne poslušate, podatke prikazane ispod pustit ćemo u svijetu”. Spomenuti podaci sastojali su se od pet linkova, u kojima je, pokazalo se, cijelo poslovanje kompanije.
Iako stvar nije shvatila ozbiljno, svejedno je nazvala Michaela Lyntona, glavnog izvršnog direktora i predsjednika Sony Picturesa, s kojim je uspješno surađivala prethodnih deset godina: otkako je japanski Sony zajedno s konzorcijem investitora 2005. godine kupio nekadašnji studio Metro-Goldwyn-Mayer, njihovi filmovi zaradili su 142 nominacije za Oscara. Lynton je bio zadužen za poslovnu stranu, Pascal za kreativnu. I Lynton je već čuo za poruku, ali ni on nije bio zabrinut.
Masovna svjetska mreža
Možda bi cijelu stvar shvatili ozbiljnije da im četiri dana ranije mail poruke od grupe koja se prozvala “God’sApstls” (Božji apostoli) nisu otišle u spam. U njima bi pronašli zahtjeve za novčanom kompenzacijom, upozorenja da se “plati šteta ili će cijeli Sony Pictures biti bombardiran. Kada su saznali da ono što će postati poznato kao “ekran smrti” blješti na zaslonima računala 3500 zaposlenika studija, koji su povezani u masovnu mrežu Sony Picturesa širom svijeta, shvatili su da je situacija ipak ozbiljna. Svima je naređeno da odmah isključe računala, odspoje telefone i tablete s Wi-Fi mreže i da ni pod kojim uvjetima ne šalju mailove niti skidaju ikakve datoteke dok su na poslu. Još uvijek su u Sonyju ovaj upad smatrali manjom gnjavažom, smatrajući da će to biti “jednodnevni problem”, a ne “međunarodna kriza, cyber napad koji je na vidjelo stavio američku ranjivost, napad na slobodu govora, ispit hrabrosti za Ovalni ured i upozorenje o prirodi budućnosti ratovanja”, kako ga je za Vanity Fair okarakterizirao Rich Klein, partner u konzultantskoj tvrtci iz Washingtona McLarty Associates. Kao što nisu znali o koliko velikom problemu se radi, u Sonyju nisu znali ni da je izvor svega jedan film, koji je za točno mjesec dana trebao izaći u kina - “Intervju”, u kojemu James Franco i Seth Rogen glume novinarski tim što dobije intervju sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-Unom pa ih regrutira CIA da ga ubiju. Film je već i prije izazvao međunarodne kontroverze, posebice nakon što je u lipnju prikazan prvi foršpan. Predsjednik i CEO cijelog Sonyja Kazuo Hirai iz Tokyja je poslao mail da je “vrlo zabrinut oko ovog filma”, jer je vjerovao da će razjariti Sjevernu Koreju, stoljetnog neprijatelja Japana, koji je pritom krajnje nestabilan (nategnuti odnosi traju otkad je Japan brutalno okupirao Koreju, od 1910. do 1945. godine). Evan Goldberg i Seth Rogen, suredatelji i suscenaristi filma, dugo su se igrali s tom idejom, ali nisu bili sigurni trebaju li za metu atentata koristiti stvarnog ili izmišljenog diktatora. Okupili su skupinu vodećih komičara i glumaca, uključujući Jonaha Hilla i Sachu Barona Cohena.
- Pitali smo cijelu grupu misle li da je dobra ideja nazvati lika Kim Jong Un i konsenzus je bio da će to film učiniti zanimljivijim i smješnijim. Odustati od toga da diktator u filmu bude Kim Jong Un činilo se pogrešnim. To bi bilo kao da kažemo ‘nemojmo ismijavati Hitlera jer će to razljutiti Hitlera’ - kažu Rogen i Goldberg, koji su na zahtjev Kazua Hiraija malo ublažili pojedine scene (izbacili su, recimo, jednu gay orgiju i ublažili eksploziju glave kojom u filmu pogiba Kim Jong Un) i dobili zeleno svjetlo.
Tog sudbonosnog dana kada se pojavio “ekran smrti”, Goldberg se dosađivao u svom uredu u studijima Sonyja kada je kroz vrata panično utrčao jedan od montažera.
- Uletio je unutra i rekao mi da deaktiviram Wi-Fi na svom mobitelu i iPadu. Pitao sam ga zbog čega i samo mi je odgovorio: ‘Sony je hakiran, moram reći svima ostalima’ i odjurio dalje - prisjeća se Goldberg.
Preddigitalna era
Kada je izašao van, vidio je da su posvuda polijepljena upozorenja o tome da je tvrtka hakirana, a da okolo lutaju zbunjeni zaposlenici. Odjednom, Sony se našao u preddigitalnoj eri. Tko god je hakirao sustav nije samo ukrao podatke, nego ih je i izbrisao za sobom. Sonyjev e-mail sustav je bio u padu pa su zaposlenici komunicirali preko papirnatih memoranduma, SMS poruka, telefonskih poziva i privremenih e-mail adresa. Za šefove je iz nekog od podruma pronađena hrpa zaboravljenih BlackBerryja, i dalje notorno poznatih po svojoj sigurnosti.
U zgradi Gene Kelly uspostavljen je privremeni komandni centar, gdje su ključni ljudi kompanije počeli razrađivati planove za odgovor na krizu. No, nisu imali osobitih putokaza, osim “ekrana smrti” i upozorenja da “odluče o tome što će učiniti do 24. studenog u 23 sata”. Kada je taj rok prošao i ništa se nije dogodilo, svi su odahnuli.
Bila je to greška.
Dan kasnije, četiri Sonyjeva filma koja su trebala tek otići u kina puštena su na piratske web stranice. Dok su ih Pascal i Lynton pokušavali maknuti, krizni stožer, specijaliziran za situacije poput požara i potresa, okupio se u zgradi Gene Kelly.
- Kakvo sranje - bila je reakcija glavnog financijskog direktora Davida Hendlera kada su im istražitelji rekli da njihova računala nisu samo pokradena nego da je sustav uništen “bombom bez presedana” u analima korporativnih hakerskih upada. Sony je angažirao tvrku za cyber sigurnost FireEye, koja je poslala tim od 10-ak ljudi u Sony.
(...)