Nadrealno djeluje fotografija iz arhiva zagrebačke Gradske knjižnice, iz veljače 1981. s Književnog petka, na kojoj Božidar Alić i Mira Furlan recitiraju hrvatsku mladu liriku. Oboje su tada bili članovi Hrvatskog narodnog kazališta, tijekom tog desetljeća realizirali su svoj zvjezdani potencijal, no nakon raspada Jugoslavije putovi su im se radikalno razdvojili: ona je završila u egzilu, nije krila da joj je beskrajno stran režim Franje Tuđmana i hrvatski nacionalizam, borila se za stan u Zagrebu koji su joj pokušali oduzeti, u Americi je nastupila u hit-serijama “Babylon 5” i “Izgubljeni”, a kada je u ZKM-u gostovala beogradska predstava “Dok nas smrt ne razdvoji” u režiji Mikija Manojlovića, po njezinom tekstu, nije došla ni pozdraviti publiku.
Okretanje vjeri
Alić je ostao ovdje, sudjelovao u ratu kao dio umjetničke udruge Croatian Art Forces, sve više se okretao vjeri, pa čak najavljivao i zaređenje, imao nekolicinu kreativnih bljeskova, ali je to razdoblje proveo uglavnom na margini, utonuo u obilje zdravstvenih i novčanih problema, da bi se nedavno vratio u medije u velikom stilu: u izbornoj noći čestitao je Kolindi Grabar-Kitarović na pobjedi nad “udbaško-srbofilsko-četničkom strujom”, Hrvatsko društvo dramskih djelatnika zaprijetilo mu je etičkim povjerenstvom zbog govora mržnje, a on im je uzvratio ostavkom na članstvo. Nema veze što je Grabar-Kitarović tijesno izabrana za prvu hrvatsku predsjednicu, i što je milijun glasača za Ivu Josipovića odjednom proglašeno neprijateljima hrvatskog naroda, nema veze ni to što je Alić prije toga bio u izbornom stožeru Milana Kujundžića, koji je ispao odmah u prvom krugu. Ne bez razloga uslijedili su komentari - još jedna predstava nekoć velikoga glumca, još jedan vapaj za malo pažnje u sredini koja ga posljednjih godina nesmiljeno ignorira.
Božidar Alić nekoć je uistinu bio velik glumac, a vjerojatno je to i danas, samo što to nema gdje pokazati. Prvi put smo ga gledali 1977. u “Akciji stadion” Dušana Vukotića, koja je na festivalu u Puli dobila Veliku srebrnu arenu, a on je bio svojevrsno otkriće: igrao je mladog ustašu Ferka, koji uzaludno nagovara svog prijatelja Igora Gala da obuče crnu uniformu, no kako je taj bliži ilegalnom pokretu, a i djevojka mu je Srpkinja, naposljetku od njega dobije metak u čelo. Alić je poslije posvuda pričao da je snimljena i scena u kojoj Ferko nakon te egzekucije ima živčani slom te da ju je Vukotić izbacio, ne želeći uslojiti taj lik, no scenarist Slavko Goldstein ustvrdio mi je da u njegovu tekstu takve scene nije bilo. Je li već tada Alić na taj način samo privlačio pažnju, nikad nećemo doznati, jer redatelj nije više među živima. Jedno je sigurno, glumac bi nešto takvo tada vrlo rado odigrao.
TV voditelj
U “Akciji stadion” lako je zasjenio svog iskusnijeg partnera Gala, jer ste imali dojam da se iza te prijazne vanjštine kriju nevjerojatni ponori. U Poletu su s njim odmah objavili intervju, jer ih je privukla scena u kojoj on u kafiću udvara curama i ne krije kojoj političkoj struji pripada: igrao je zločestog dečka sa šarmom, a to uvijek pali.
Bio je tada još na zagrebačkoj akademiji, s njim su studirali Ivo Gregurević i Perica Martinović, na televiziji je nedjeljom vodio emisiju za djecu s Ljiljanom Kamenski (danas Saucha), diplomirao 1979., odmah dobio angažman u HNK, ali se proslavio u susjednom &TD-u u “Kralju Gordoganu”, predstavi u kojoj se odigralo povijesno pomirenje nekadašnjih bliskih prijatelja, redatelja Vlade Habuneka i dramatičara Radovana Ivšića. Alić je briljirao u predstavi, ekstrovertan i istodobno kontroliran, no na probama se pokazalo da nije baš lak za suradnju.
Upoznao sam ga u tom razdoblju, prijateljevao je s pokojnim Vladimirom Tomićem s kojim sam i ja bio jako blizak, bio je ugodan u društvu ako te respektirao, ako ne, za stolom u kafiću moglo se dogoditi svašta. Srećom, glumačka svita nije moj svijet, pa smo se družili samo ako je i Tom bio prisutan.
Božu - kako smo ga svi zvali - zapazio je i Zoran Tadić, koji je na Televiziji Zagreb dobio režiju jedne epizode serije “Nepokoreni grad”, o pothvatima zagrebačkih ilegalaca za NDH, kao svojevrsni test podobnosti je li spreman i za ozbiljnije zadatke (stalno su ga držali na nekakvoj listi problematičnih filmaša). Epizoda se zvala “72-96” i bavila diverzijom ilegalaca na zagrebačkoj pošti 1941. Božo je igrao glavnu ulogu, zajedno s pokojnim Đorđem Rapajićem, bio je neposredan i siguran pred kamerom, pa nimalo čudno što ga je Zoran angažirao i za svoj naredni projekt “Treći ključ”. Poput njegovog prethodnog filma “Ritam zločina”, i ovo je bilo vrlo komorno ostvarenje, sa samo dva važna glumca, isprva je glavnu žensku ulogu trebala igrati Božidarka Freit, no kako je ona otezala s pristankom, Zoran je angažirao tada još slabo poznatu Vedranu Međimorec. Film nije ispao loše, ali redatelj se zarekao da s takvim glumcem više neće raditi: čim bi osjetio da je njegova partnerica dobra u kadru, Božo bi namjerno napravio lapsus i sve se moralo ponavljati. To ga je kasnije koštalo uloge u “Ljubavnim pismima s predumišljajem”, Zvonimir Berković htio je da on igra pošiljatelja anonimnih pisama zanosnoj ruskoj glumici Irini Alfjorovoj, no dio ekipe koji ga je znao iz “Trećeg ključa” opisao ga je kao nemogućeg za suradnju: umjesto njega nastupio je Zlatko Vitez koji zbilja nije umio posredovati diskretnu dvoličnost i opsesivnost, što Boži ne bi bio nikakav problem. Berković si nikad nije oprostio što se dao nagovoriti da uzme Viteza, a ne Božu.
Razdoblje u kojem je Božo postajao zvijezda bilo je u znaku glazbenog novog vala (kojim se bavi nova HRT-ova serija “Crno-bijeli svijet”), on s punkom nije imao puno zajedničkog, više je volio Franka Sinatru, Sergia Endriga i Arsena Dedića (poslije je čak snimio CD na kojem izvodi evergreene, a često je javno i nastupao), međutim, s mladim buntovnicima ipak ga je vezivala sklonost provociranju. Pripremao je tada u &TD-u predstavu “Paklena naranča” po Anthonyju Burgessu, igrao je karizmatičnog huligana Alexa, obrijao glavu, obojio lice, ali zbog svađa s redateljem Slobodanom Praljkom rezultat nije bio baš eksplozivan. Srećom, kazališta su se za njega otimala, napustio je zagrebački HNK jer ga nisu pustili u Split da igra u komadu Slobodana Šnajdera “Kamov, smrtopis”, tamo je igrao i u “Hrvatskom Faustu” istog pisca, na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je u “Koriolanu” u režiji Petra Večeka, a najbolje je surađivao s Paolom Magellijem u Gavelli, koji ga je odlično razumio, smatrao je da ima posla s razmaženim djetetom i znao je kako se postaviti u takvim situacijama. Sjajan su posao obavili u dubletu zvanom “Ludi dani”, sastavljenom od predstava “Figarova ženidba” Beumarchaisa i “Figaro se rastaje” von Horvátha: kolikogod s Božom bilo cirkusa na probama, kad je izašao na scenu začarao bi publiku.
Učenje njemačkog
Potkraj osamdesetih pročulo se po Zagrebu da Božo manijakalno uči njemački (već je odlično znao talijanski i engleski), Magelli ga je preporučio poznatom talijanskom redatelju Robertu Ciulliju i ovaj ga je pozvao u svoj Theater an der Ruhr u Mülheimu na Ruhru. Tamo je najprije igrao u Brecht-Weillovoj “Operi za tri groša”, odjeci su bili vrlo povoljni, pa mu je Ciulli dozvolio da u Euripidovim “Bakhanticama” glumi na hrvatskom. Pridoda li se tome da je svojedobno bio godinu dana na specijalizaciji u milanskom Piccolo teatro di Milano kod slavnog Giorgia Strehlera, bio je to jedini naš glumac u tom razdoblju s tako uspješnom međunarodnom karijerom.
(...)