Potraga je počela prije gotovo 2500 godina. Starogrčki filozof Herodot (484. - 424. prije nove ere) prvi je u svojim zapisima spomenuo fontanu mladosti, mitski izvor koji svakome tko s njega pije ili se kupa u njegovoj vodi vraća mladost.
Za čudesnom rijekom koja će mu vratiti izgubljenu mladost pred smrt je tragao i Aleksandar Veliki, a španjolski istraživač Juan Ponce de Leon u 16. stoljeću bio je uvjeren da je čudesnu fontanu našao na području današnje Floride. Poput drevnih mislioca, osvajača i avanturista, i moderni znanstvenici tragaju za fontanom mladosti, ali umjesto potoka i rijeka na zakučastim mjestima zemaljske kugle, oni su svoju potragu ograničili na laboratorije.
Tri mjeseca na godinu
Tragajući za genima dugovječnosti znanstvenici su nekim laboratorijskim životinjama produljili život čak 10 puta. No, može li se na isti način produljiti život i ljudima, pitanje je na koje pokušava odgovoriti znanstveni publicist Ted Anton u svojoj novoj knjizi “The Longevity Seekers: Science, Business, and the Fountain of Youth”.
- Osobno ne pokušavam živjeti dulje, iako bi bilo bolje da živim zdravije. No, zaokupljen sam misterijom potrage za fontanom mladosti, kao i brojnim različitim načinima pomoću kojih se život može produljiti - rekao mi je Ted Anton, profesor na Sveučilištu DePaul u Chicagu.
Iako je starenje prirodan proces i zasad ga nije moguće spriječiti, ljudski se vijek dramatično produljava.
Hominidi, poput glasovite Lucy iz Etiopije, prije 3,2 milijuna godina živjeli su samo 16 godina, u doba Rimskog Carstva prosječan životni vijek iznosio je 22 godine, dok se još sredinom 19. stoljeća na Zapadu u prosjeku živjelo 45 godina. Onda je počeo siloviti rast: u posljednjih 160 godina životni vijek u razvijenom svijetu produljio se za 40 godina. Sada se na Zapadu produljava tempom od tri mjeseca na godinu pa će svaka druga beba koja je rođena nakon 2000. godine doživjeti stotu.
Strah od starenja
Ted Anton smatra da su ljudi opsjednuti produljenjem svoga životnog vijeka, što ponekad otvara mogućnosti različitim šarlatanima i varalicama.
- Mi se istinski bojimo starenja do te mjere da su dvadesetih godina prošlog stoljeća šarlatani poput Eugena Steinacha u Beču mogli uvjeriti velike znanstvenike poput Siegmunda Freuda da bi svoj život mogli produljiti podvrgnuvši se vazektomiji, odnosno podvezivanju sjemenovoda. Često stavljamo znak jednakosti između starenja i invaliditeta te strahujemo od gubitka identiteta. Takvi strahovi čine nas ranjivima prema lažnim tvrdnjama i prevarantima koji stječu bogatstvo na račun naše naivnosti - ispričao je Anton. Njegova knjiga “The Longevity Seekers” počinje s pričom o genetičarki Cyntiji Kenyon (59), koja je kao mlada znanstvenica 1983. godine istraživala crv C. elegans te otkrila gen dugovječnosti. Genetskim je manipulacijama zatim tome crvu život produljila 200 puta. No, u posljednjih 30 godina znanstvenici su spoznali da ne postoji jedan gen koji bi bio fontana mladosti nego cijeli niz.
Kakvu ulogu kod dugovječnosti igraju geni u odnosu na stil života, upitala sam.
- Kod većine ljudi geni su za duljinu našeg životnog vijeka odgovorni s oko 25 posto. No, za stogodišnjake je taj postotak mnogo viši. Oni mogu pušiti, piti i prejedati se - rekao je Anton.
Primjer koji najbolje potvrđuje njegove riječi jest Francuskinja Jeanne Calment, koja je ušla u povijest kao najdugovječnija žena jer je umrla 1997. godine, navršivši 122 godine i 164 dana. Ipak, bakici Calment nisu bili strani poroci pa je pušiti prestala tek u 85. godini, a do smrti je uživala pijući svaki dan porto.
(...)