Obitelj Pongratz, prvi hrvatski tajkuni ili, kako su ih mediji nazvali, “naši Rockefellerovi” i njihova palača u Visokoj 22 bezbroj su puta ovih dana spominjani u sve žešćem političkom ping-pongu gdje će biti smješten ured predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Sami Pongratzi, ono malo što je ostalo od te moćne i bogate obitelji koja je krajem devetnaestog stoljeća živjela i u Zagrebu, šute. Ionako, nasljednika Pongratza koji su stanovali u Visokoj nema. Hrvatska je linija izumrla 1975. godine s Gudom mlađim koji nije imao djece.
Pongratzi iz slovenske linije, Maximilian koji posjeduje dvorac Pernegg u blizini Graza i kojem je vraćen dvorac Maruševec u Varaždinskoj županiji, ionako s Visokom nisu imali ništa. Tako i nema straha da će se netko od Pongratza jednog dana pojaviti i tražiti gornjogradsku palaču natrag. Obitelj ju je prodala gradu Zagrebu i za to postoji uredna dokumentacija.
”Kako lijepo”, kratko je prokomentirao Maximilian Pongratz informacije da bi se nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogla useliti u nekadašnji dom Pongratzovih.
“Za sve obiteljske stvari zadužen je moj otac Oskar. Ja sam vlasnik, no on je glava obitelji. Sve što vam mogu reći je da smo često u Hrvatskoj budući da posjedujemo dvorac Maruševec i da pozorno pratimo što pišu hrvatski mediji o našoj obitelji”.
Foto: Obiteljska fotografija Pongratza snimljen u Visokoj
A ako je suditi po onome što je u povijesti ostalo zabilježeno o Pongratzima, njihova obiteljska palača na Gornjem gradu možda i nije posve inspirativno mjesto za novu predsjednicu. Pongratzi su prezirali politiku, voljeli samo novac i bogaćenje, a imali malo sluha za hrvatstvo. Zagrepčani su ih ispod glasa osuđivali da ne dišu dovoljno hrvatski, a oni su s prezirom gledali na političke borbe tog vremena. Ni u ludilu nisu htjeli u Sabor. Ta poduzetnička sposobnost obitelji svakako bi dobro utjecala na klimu koja treba vladati u uredu nove predsjednice, a flah-hrvatstvo Pongratza - nikako!
Ali Pongratzi su na političkoj pozornici u sadašnjim igrama bez granica oko buduće rezidencije hrvatske predsjednice ipak sasvim sporedni likovi. Kao i ”komunjare iz Kockice”, gdje bi Tomislav Karamarko poslao sadašnju Vladu. Zgrade su samo kulise za precupavanja kojih će na relaciji Markov trga i predsjednica uskoro biti napretek. Sve ovo što se sada događa s budućim uredom hrvatske predsjednice ionako sve više nalikuje na cirkus.
Bilo kako bilo, Nedjeljni Jutarnji neće biti prorok gdje će se na kraju smjestiti ured Kolinde Grabar Kitarović, jer će se u danima koji dolaze to promijeniti vjerojatno još stotinjak puta. Ali kroz povijesno svjedočanstvo profesora Iskre Iveljić i Dragana Damjanovića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ispričat ćemo priču o Pongratzima, ne sugerirajući pri tome da se predsjednica useli ili ne useli u njihovu palaču.
”Podrijetlo obitelji seže gotovo sigurno u Ugarsku, a pouzdani podaci ih prate od 18. stoljeća u austrijskoj, tada tzv. Gornjoj Štajerskoj, iz koje dolaze u slovensku Štajersku Prvi na slovenskom tlu bio je Marko Pongratz koji je živio u dvorcu Zbelovo, gdje je bio ‘zakupnik gospoštije’, da bi se 1835. spominjao kao upravitelj imanja grofa Attemsa. Obitelj je već tada bila dobrostojeća i ugledna, a Marko je kupio kuću u Slovenskoj Bistrici. Markovi su sinovi Friedrich, Guido st. i Oskar, od kojih prva dvojica na poslovima gradnje pruge Južne željeznice 1850-ih dolaze u Zagreb, a Oskar ostaje u Sloveniji, no trojica braće i dalje će uspješno poslovno surađivati”, kaže dr. Iveljić.
Pravi uspon ili zlatno doba obitelji bilo je upravo u vrijeme kada su se Pongratzi doselili u Zagreb. ”Njihovo je geslo bili ‘sloga braće’ i usklađeno su djelovali. Miroslav i Oskar bili su pravnici i vodili su pravnu stranu posla, a Guido st. vitez Pongratz bio je poslovni genij”, tvrdi profesorica. Prvo je Guido u Zagrebu zatražio dopuštenje da se bavi veletrgovinom, a nastavio je poslove u bankarstvu, industriji, rudarstvu, građevini. Obitelj je sudjelovala i u velikim poslovima na željeznici, radovima u riječkoj i tršćanskoj luci. Moć Pongratza vidi se i po tome da je Guido bio jamac kredita koji je Zagreb morao podignuti za obnovu nakon potresa 1880. godine.
Foto: Palaču Pongratz na Trgu bana Jelačića 1884. projektirao je Herman Bolle, a srušena je 1937.
Dr. Iveljić objašnjava kakav su status Pongratzi imali u Zagrebu, kao poduzetnici koji su kapital ulagali u razne djelatnosti kako bi se još više obogatili. ”Poslovi koje su oni radili prelazio je uski prostor Zagreba i bili su od početka dio privredne elite”.
Iskra Iveljić međutim tvrdi da se s vremenom pokazalo da Pongratzi nisu bili zainteresirani za proces hrvatske nacionalne integracije. ”Oni su u tome bili neutralni, nisu pomagali i nisu imali nešto naročito protiv toga. Ali kada se u Hrvatskoj išlo prema utemeljenju važnih kulturnih institucija, bogati Pongratzi nisu pomagali. Ni Sveučilištu, ni Matici hrvatskoj i bili su zainteresirani samo za institucije koje imaju opće značenje za moderno građansko društvo. Ne nacionalno”, kaže dr. Iveljić.
U jednom dijelu hrvatski obojene javnosti Pongratzi su došli na zao glas. Nisu bili obljubljeni jer ih se smatralo ljudima koji ne mare za hrvatstvo, koji samo tjeraju svoj posao. U nekrolozima objavljenim kada je Guido umro to se jasno moglo pročitati.
Život u Zagrebu Pongratzima je odgovarao jer je bio vrlo sličan kao i u drugim gradovima Monarhije. To je bilo razdoblje i kada se u Hrvatskoj formiralo moderno građansko društvo i kultura. ”Guido Pongratz, utemeljitelj većine poduzetničkih poduhvata obitelji, postaje od kraja 1860-ih godina jednim od važnijih pokrovitelja domaćih arhitekata, a kasnije i slikara. Od u to vrijeme najuglednijih zagrebačkih graditelja Franje Kleina i Janka Jambrišaka naručuje gradnju vile u Mikulićima i obiteljske kuće u Mesničkoj 23. Kvalitetom se osobito ističe spomenuta vila, sagrađena 1868. u neoromaničkom stilu s romantičarskim tornjem i otvorenim puškarnicama prema projektima Franje Kleina”, kaže dr. Dragan Damjanović.
Foto: Zgrada u Visokoj 22
Sjedište obitelji u to vrijeme postaje palača na kraju Visoke ulice, koja je vrtom koji gleda na Tuškanac i Rokov perivoj bila spojena s kućom u Mesničkoj 23. O rastućim ambicijama obitelji, bogatstvu i ugledu koji je uživala svjedoči činjenica da je ovu baroknu palaču, nastalu u 18. st. adaptacijom srednjovjekovnih zidova Gradeca, proširila u neobaroknom stilu 1902. prema projektu uglednog bečkog arhitektonskog biroa Fellner i Helmer. Palača je bila opremljena reprezentativnim namještajem, brojnim portretima obitelji, dio kojih je radio i Vlaho Bukovac, a koji su ostali gotovo nepoznati u hrvatskoj povijesti umjetnosti.
Povijest zgrade u Visokoj je izuzetno zanimljiva, jer je to jedna od preostalih srednjovjekovnih kula.
Krajem 1870-ih obitelj Pongratz uspostavlja bliske odnose s arhitektom Hermanom Bolléom, koji se u to vrijeme tek doseljava u Zagreb. Pongratzi pomažu restauraciju glavne gradske župne crkve svetoga Marka za koju poklanjaju jedan od dva velika prozora na južnoj strani bočnoga broda s prikazom Sacra Conversazione, koji je izveden od tvrtke Tiroler Glasmalerei u Innsbrucku prema Bolléovim projektima. Istome arhitektu 1885. povjeravaju gradnju visoke neorenesansne trokatnice na Trgu bana Jelačića, koja je nakon gradnje predstavljala najveći primjer bečke Mietpalais, najamne palače u Zagrebu. Nesumnjivo zahvaljujući bliskim vezama s Bolléom Guido Pongratz poklanja svoje zemljište na tadašnjem Sveučilišnom trgu Obrtnoj školi i Muzeju za umjetnost i obrt te se zgrada koja udomljuje obje ove institucije 1888./91. podiže upravo na tome mjestu.
Cijela obitelj Pongratz ipak nije ostala živjeti u Hrvatskoj. Guidov brat Fridrih umro je u Zagrebu, ali se dao pokopati u Slovenskoj Bistrici. Guidov sin Gustav cijeli je život proveo u Zagrebu, ali je dio obitelji već tada otišao u Austriju. Nakon rata komunistički režim kao i mnogim plemićkim obiteljima oduzeo je imovinu i natjerao ih da se isele iz Hrvatske. Nešto od toga je vraćeno Pongratzima, ali Visoka nije bila upitna jer je grad Zagreb uredno platio kupnju ove palače.
Foto: Portret Gustava Pongratza naslikao je čuveni slikar Vlaho Bukovac
Politika Pongratze nije zanimala. Dr. Iveljić kaže da su se klonili sudjelovanja u visokoj politici, što je bio obrazac ponašanja tadašnje privredne elite koja se nije htjela angažirati u Saboru. Ali na gradskom nivou bili su aktivni.
”Pongratzi su nobilitirani, vitezovi, te su primjer armalista, tj. plemstva po zasluzi, ali i obitelji koja je pokazivala elemente oponašanja feudalne, plemićke kulture, gradnjom reprezentativnih gradskih palača i ladanjskih objekata. Tako je Guido došao do ladanjskoj objekta u Mikulićima, palače u Visokoj i do tri vile na Bledu, Oskar Maruševca, Šeneka u Sloveniji. Odabirali su i plemićke partnere iz obitelji Živković Fruškogorski, Pisačić, Holstein, Pachta Rayhofen. I načinom socijalizacije su se isticali održavanjem velikog i raskošnog salona pa su njihove zabave bile poznate u Zagrebu”, govori dr. Iveljić. Pongratzi su veliku važnost pridavali obrazovanju, pa su sinove slali na visokoškolske studije, mahom prava u Grazu i Beču, a o njihovom velikom zanimanju za kulturu svjedoči podatak o bogatoj biblioteci, te o angažiranju prestižnih umjetnika kako za idejne projekte zgrada tako i za portretiranje članova obitelji. K tome su bili i veliki kulturni mecene, pa su uz Luju Vranjicana bili ključnim pokroviteljem Vlahe Bukovca za njegova boravka u Hrvatskoj.
Foto: Preuređena ladanjska kuća Guida Pongratza u Mikulićima
Kada je počelo obrušavanje obitelji povjesničari i danas nedovoljno znaju. Sada se pokušava spojiti mozaik hrvatske, austrijske i slovenske priče o Pongratzima, kako bi se obitelj pratila i u prošlom stojeću sve do današnjih dana. ”Ono što znamo je da je u međuratnom razdoblju došlo do smjene generacija, ali i drugih uvjeta poslovanja. Gvidin sin Gustav nije baš naslijedio poslovnu spretnost svoga oca, a “zlatna mladež” tog vremena počela je manje zarađivati, a više trošiti.
Dr. Iveljić kaže da se Pongratzi ne mogu uspoređivati s današnjim poduzetnicima koje volimo nazivati i tajkunima. ”Bila su to druga vremena, pogotovo za vrijeme generacije Gvida, Miroslava i Oskara. Oni su bili ozbiljni poslovni ljudi i njihov značaj je nadilazio zagrebačke okvire. Usporedivi su s uspješnim poduzetnicima i na razini Monarhije”.
varazdin, 270105dvorac marusevec, fotka uz tekst o dvorcu koji je vracen obitelji pongratzfoto zeljko hajdinjak-pok-
Foto: Dvorac Maruševec kod Varaždina
Afere nisu pratile Pongratze, bar povjesničari nemaju saznanja o tome. ”Ne zato što su možda bili bolji od ostalih, već zbog toga jer mnogi obiteljski dokumenti i spisi o obitelji nisu sačuvani. Građa koja postoji odnosi se na umjetnine, portrete, nacrte kuća ili na tvrtke, dakle poslovni dio. Što se tiče obiteljskih spisa ima ih izuzetno malo i po podacima Lelje Dobronić taj je arhiv čak bio i uništen”, kaže dr. Iveljić i dadaje mogućnost da je nešto završilo i kod nasljednika. Ali slovenski povjesničari koji također proučavaju Pongratze tvrde da ni dio obitelji koji živi sada u Austriji nema neku posebnu obiteljskuj dokumentaciju.
Ima i dosta sačuvanih portreta članova obitelji Pongratz, ali se ne zna tko ih je sve naslikao. ”Osobito kada je riječ o portretima starije generacije koji su nastali prije 1880. godine. Poslijesve reprezentativno rađeno je od Vlahe Bukovca”, govori dr. Damjanović.
”A gdje su sada ti Bukovci”, zanimalo me, a dr. Damjanović kaže da ih ima posvuda. Najpoznatiji Bukovčec portret Pongratza, na kojem je Gustav, u Modernoj je galeriji, a drugi u privatnim kolekcijama. Je li koji završio i kod političkih kapitalaca koji su sakupljali Bukovce, odgovor nismo dobili.
Foto: Guido i Vera Pongratz
Profesori Iveljić i Damjanović nedavno su predložili da se pripremi prigodna izložba o Pongratzima. ”Na taj bi se način tematizirao uspon jedne poduzetničke obitelji, njena ekonomska, kulturna i politička djelatnost, te pokazao i njen svakodnevni život, od kulture stanovanja, obiteljskog života, do kulture smrti u periodu od kraja 18. stoljeća pa do 1945. te suvremenosti”.
Zagrebački znanstvenici tvrde da bi prikaz historijske vertikale te obitelji i njene svakodnevice do suvremenosti predočio kontinuitete i diskontinuitete povijesnih procesa, ali bi povezivanje sa suvremenom problematikom, od povrat oduzete imovine i problema revitalizacije tih objekat, bilo zanimljivo širem krugu publike. ”Naposljetku, izložba bi imala međunarodni značaj i pokazala kako je, poglavito u razdoblju Habsburške Monarhije, elita umnogome bila isprepletena i familijarno i teritorijalno, te kako je zagrebačka privredna elita bila relevantna i izvan zagrebačkih i hrvatskih granica”, tvrde Iveljić i Damjanović.