Političke garniture u Hrvatskoj godinama mi onemogućavaju normalno poslovanje”, žali se Đuro Gavrilović suradnicima. “Pa, ni zemlja ispod tvornice ne pripada kompaniji koja je u obitelji devetu generaciju, ne možemo dobiti ni povoljne kreditne aranžmane”, govori im, kako neslužbeno doznajemo iz izvora bliskog vlasniku te mesne industrije.
Đuro Gavrilović, naime, ovih dana odbija javno komentirati arbitražni postupak što ga je pokrenuo protiv Republike Hrvatske na sudu u Parizu. Gavrilovićevi sporovi na hrvatskim sudovima traju već gotovo dva desetljeća, a nisu se makli s početka: vlasnik mesnog diva traži da se tvrtka uknjiži na nekretnine i zemljišta koja su do rata pripadala Mesnoj industriji Gavrilović, a država se već upisala na te nekretnine nad kojima mu osporava to pravo. Hrvatske vlade - od predsjednika Tuđmana pa do premijera Račana - pokušavale su se nagoditi s Gavrilovićem oko podjele imovine, ali konačna nagodba nikad nije potpisana.
Razmirice se nisu makle od kupoprodajnog ugovora potpisanog 11. studenoga 1991. jer upravo tada kad je Gavrilović kupio pet tvrtki iz grupacije Gavrilović, stečajni upravitelj dr. Slavo Boras, kojeg je angažirao tadašnji zagrebački Okružni privredni sud (danas Trgovački sud), kupoprodaju nije proveo sukladno zakonu: nije popisao imovinu pet kompanija u stečaju koje je Gavrilović kupio za tri milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Dakle, stečajni upravitelj Boras nije identificirao, pa ni procijenio nekretnine koje ulaze u temljeni kapital tih tvrtki.
Na fotografiji: U kupoprodajnom ugovoru iz 1991. imovina uopće nije procijenjena. Gavrilovićev šogor Žarko Domljan kaže da o svemu tome ne zna ništa
A da to nije niti mogao učiniti, objašnjava nam profesor Ekonomskog fakulteta Vladimir Čavrak koji je tada u Gavriloviću radio kao direktor transporta. On kaže da je Gavrilović 23. travnja 1991. pretvoren u holding od devet poduzeća. Prema tadašnjim procjenama, taj je holding vrijedio 642 milijuna njemačkih maraka, ali u osnivački kapital, priča profesor Čavrak, upisano je tada tek 75,6 milijuna njemačkih maraka.
“Dioba bilance u vrijednosti od 642 milijuna DEM na svih devet poduzeća trebala je biti provedena u idućem razdoblju, odnosno u periodu koji traje od šest mjeseci do dvije godine, jer je to zahtjevan posao. Ali, to nikad nije učinjeno, stoga je Đuri Gavriloviću prodano pet tvrtki iz holdinga u čijim bilancama nije bila sporna imovina, pa je nije bilo ni u samom stečaju, kupio je tek pravne osobe”, kaže profesor Čavrak.
“U tom je postupku Gavrilović, zapravo, prevaren, a radnici i država opljačkani”, zaključuje profesor Čavrak koji je vlastito viđenje slučaja dao i odvjetničkom timu u Parizu koji će na sudu zastupati interese Hrvatske. Ranije je iskaze davao Državnom odvjetništvu koje ga je zatražilo da videolinkom odvjetničkom timu u Francuskoj odgovori na određena pitanja kako bi im rasvijetlio slučaj. Inače, Državno odvjetništvo nas je odbilo za razgovor o slučaju Gavrilović, a ni u Vladi nismo mogli dobiti nikakve informacije, nego su nas preusmjerili na Državno odvjetništvo.
“Oni to vode”, poručili su.
U medijima je objavljeno da će Hrvatsku u arbitraži zastupati Shearman & Sterling iz Pariza: dr. Richard Kreindler, dr. Markus Rieder (München), Emmanuel Gaillard i Yas Banifatemi.
Kao predstavnici Gavrilovića spominju se Baker&McKenzie iz Beča: Grant Hanessian (New York), dr. Alexander Petsch te suradnici Derek Soller, Heidrun Preidt, Filip Boras, Alexandra Klausner i Thomas Obersteiner, a iz Zagreba odvjetnički ured Buterin & Posavec. Kako se među odvjetnicima spominje ime odvjetnika Filipa Borasa, članovi Udruge biviših radnika Gavrilovića pokrenuli su internu istragu ima li taj odvjetnik ikakve rodbinske veze s dr. Slavom Borasom, nekadašnjim stečajnim upraviteljem koji je tvrtku prodao samom Gavriloviću, a za kojega danas nitko ne zna gdje je.
A bit spora leži upravo u tom kupoprodajnom ugovoru koji je Boras sklopio s Gavrilovićem. Država, pak, tvrdi da je Gavrilović kupio tek pet pravnih subjekata, dok nasljednik smatra da mu na temelju tog kupoprodajnog ugovora pripada i imovina tih tvrtki. Bitno je napomenuti da Gavrilović do tih tvrtki nije došao na temelju postupka za povrat konfiscirane imovine, nego je tvrtke kupio u stečajnom postupku, što je mogao bilo tko. Ali, na taj natječaj, objavljen u Večernjem listu u vrijeme rata, javio se samo Gavrilović kojemu u to vrijeme nije odmogla ni činjenica da je njegova sestra bila u braku sa Žarkom Domljanom, prvim predsjednikom Sabora, koji je od 1998. do 2011. godine bio zamjenik predsjednika Nadzornog odbora u Gavriloviću d.o.o.
Na fotografiji: Đuro Gavrilović pokraj Gavrilovičke. Tvornica Gavrilović. Foto: Miroslav Kiš / Cropix
Njegova kći i danas radi u tvrtki. Nazvali smo Domljana da ga pitamo što misli o tom arbitražnom sporu, ali odbio je bilo kakav razgovor na tu temu. “Ne znam ništa o tome, nemam veze s tim”, kazao je Domljan pomalo ljutito te prekinuo telefonsku vezu. U tom postupak Gavrilović, naime, od Republike Hrvatske potražuje brojne nekretnine, ali i odštetu za izgubljenu dobit u vrijednosti od čak 300 milijuna eura. Kad su u Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, neslužbeno doznajemo, primili 2012. godine taj zahtjev, pao im je mrak na oči.
“Pa, nije Hrvatska prodavala socijalistička poduzeća, Gavrilović sada traži da mu damo sve što je pripadalo socijalističkom poduzeću: i stanove, i cestu, i kuće... i još 300 milijuna eura”, komentira neslužbeno naš visoki izvor u Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom hvatajući se za glavu te dodaje da Gavrilović odavno ne bi mogao pokrenuti ovaj spor da je hrvatski državljanin.
Uživa to pravo tek zato što je i dalje austrijski državljanin te se spor vodi kao zaštita inozemnog ulaganja u Hrvatskoj. Posljednji je to, naime, Gavrilovićev pokušaj da se pred Međunarodnim centrom za rješavanje sporova u ulaganju okonča 20-godišnja trakavica u kojoj još uvijek nije definirana sudbina nekretnina nekadašnje Mesne industrije Gavrilović.
Jer, pet godina nakon prodaje pet tvrtki Gavrilovića u stečaju hrvatska država je tužila Gavrilovića zbog ništavnosti ugovora o kupoprodaji. Sporili su se zbog nekretnina, među kojima se nalazi gotovo pola Petrinje: čak deset kuća, 440 stanova, 22 garaže te zemljište površine veće od 500 tisuća kvadrata. Gavrilović sada na sudu u Parizu želi, kako neslužbeno doznajemo, pokušati dokazati da je njihovo ulaganje ugroženo jer je na zemljište za koje smatraju da su ga legalno kupili još uvijek upisana država.
Ali, njihova traženja ne osporava samo država nego i Udruga bivših djelatnika Gavrilovića koja je podnijela i niz kaznenih prijava u kojima pod sumnju dovodi ukupno Gavrilovićevo vlasništvo nad tvornicom. Upozoravaju da se privatizacija odvijala u vrijeme okupacije Petrinje, uz političko-pravosudnu podršku obitelji bliskih krugova te ističu da je školski primjer ratnog profiterstva. Gavrilović, pak, tvrdi da je tvrtke legalno kupio te da ima pravo na spomenute nekretnine.
Međutim, u sudskom spisu na Općinskom sudu, koji je pohranjen u arhivama, tvrdi se da sama kupoprodaja nije provedena u skladu sa zakonom. Država je stoga 22. svibnja 1996. godine tužila Đuru Gavrilovića, tvrdeći u tužbi da su “naznačene pravne osobe prodane protivno odredbama čl. 129. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji jer prilikom oglašavanja o prodaji pravnih osoba nije bila izrađena procjena pravnih osoba, odnosno prethodno istoj nije utvrđena stečajna masa iz čega se utvrđuje njihova početna vrijednost”.
I u tome leži bit problema: država je prodavala, a da nije uopće navela što konkretno prodaje, dok je Gavrilović, čini se, kupio bez konkretnog saznanja o tome što kupuje. Jer, nadalje se u tužbi navodi da početna cijena nije bila pravilno utvrđena pa se nije moglo dalje utvrđivati je li “prodaja neposrednom pogodbom bila povoljnija za namirenje vjerovnika, odnosno izvršena je prodaja suprotno zakonu, što temeljem Zakona o obaveznim odnosima ima za posljedicu ništavnost ugovora. Isto tako tuženik nije priložio program revitalizaicije, a bio je dužan to učiniti”. Jer, stečajnu masu prodanih pravnih osoba čine i nekretnine koje su postale društveno vlasništvo s pravom korištenja njihovih prednika.
“Nadalje, ugovor o kupnji nije zaključen sukladno čl.12 st. 3. Zakona o stranima ulaganjima, a u svezi s čl. 7 st. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija koje se u RH primjenjuju kao republički zakoni jer isti nije prijavljen nadležnom republičkom organu koji ocjenjuje sukladnost, pa se stoga traži da se kupoprodajni ugovor proglasi ništavnim”, navodi se u tužbi koju potpisuje Petar Šale, tadašnji državni pravobranitelj, koji ovih dana također nije bio raspoložen za telefonski razgovor o tom slučaju.
“Što ja znam ko me zove: CIA, Udba...”, rekao je i prekinuo vezu.
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
