Danas, gotovo 27 godina nakon pada Berlinskog zida, kada su istočne srednjoeuropske države zbacile “komunistički” plašt te s oduševljenjem prihvatili izazove zapadne liberalne demokracije, čini se da je došlo do (određenog) zasićenja te je taj dio Europe od Baltika do Jadrana ponovno na identitetskoj, ideološkoj i vrijednosnoj prekretnici. Istočnu Europu zahvatila je neka vrsta neokonzervativne desno radikalne populističke revolucije (netko to naziva i “novim valom demokratskog nacionalizma”) i propitkivanje svog postkomunističkog bitka. Većina tih zemalja dio je EU. Europa je još jednom podijeljena, po više-manje istoj liniji, na “staru” (zapadnu) i “novu” (istočnu) EU. Samo, sada se ne radi o podjeli na demokratsku i komunističku Europu, nego na konzervativnu i liberalnu, što prema nekim analitičarima dovodi u pitanje funkcioniranje Europe. U pitanju su liberalne tekovine te ljudske i građanske slobode.
Građanski rat?
No, nije samo tu problem u podjeli unutar Europe. Do raskola dolazi i unutar samih tih društava, koja ponekad poprimaju alarmantne razmjere. Nekadašnji lider rušenja željezne zavjese i boljševičkog totalitarizma vođa sindikata Solidarnost, nobelovac i poljski predsjednik Lech Walesa, kaže da sadašnja desnokonzervativna vlast u Poljskoj svojim podjelama u društvu riskira građanski rat. Možda je to pretjerano, ali po istočnoj “uspravnici” došlo je do velikih raskoraka unutar tih društava na pitanjima - demokratskih i liberalnih dostignuća i razvoja, odnosa prema nedavnoj (komunističkoj) prošlosti, prava manjina (od seksualnih do nacionalnih), tradicionalnih kršćanskih vrijednosti koja se ultimativno nameću s desnokonzervativnog rakursa, homofobija, brak kao zajednica samo muškarca i žene koje su mnoge zemlje, poput Litve, Latvije, Slovačke unijele i u Ustav, preispitivanje domoljublja te pravih i krivih pripadnika nacije prema kojoj su svi oni koji se ne uklapaju u ta mjerila sumnjivi i naprosto nedovoljni domoljubi, pa i izdajnici pa do najnovijih prilično ksenofobnih stavova prema imigrantima, pa i pripisivanja sebi uloge zaštitnika kršćanstva, kako je svoju restriktivnu politiku prema imigrantima te podizanje bodljikave žice na svojim granicama obrazložio jedan od lidera tih novih istočnoeuropskih tendencija mađarski premijer Viktor Orban.
Politolog Borna Zgurić nam kaže da pojam desnice nije monolitan. Napominje da poznata politologinja Sabrina P. Ramet tvrdi kako desnicu karakterizira “ideološka i programska naglašenost ‘obnove’ navodno tradicionalnih vrijednosti nacije ili zajednice te njihovo nametanje cijeloj naciji ili zajednici”.
Europom kruži bauk konzervativizma, parafrazira bugarski politolog Aleksandar Andreev Marxovu maksimu o “bauku komunizma”. Andreev kaže kako, nakon što se legla prašina od Berlinskog zida, “pred našim očima nastaje autentični istočnoeuropski konzervativizam” te kaže kako, nakon ranije nametnutog ateizma, raste i politička uloga Crkve.
Uspjeh radikalnih konzervativaca je u tome da oni igraju na strahu građana pred izazovima i nepreglednošću perspektive opterećene - starim povijesno-političkim bremenima, ekonomskom i socijalnom nesigurnošću, najezdom imigrantima koji donose “civilizacijske” promjene te liberalnim zahtjevima o “ravnopravnosti praktikanata netradicionalnih seksualnih odnosa”.
Civilna kultura
Pitanje je zašto su zemlje koje su prošle komunistički autoritarizam opet sklone autoritarizmu, ali s nacionalno-konzervativnim predznakom. Profesor na fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Davor Boban objašnjava razlog tih promjena u istočnoj Europi. - Postoji jasna razlika između liberalne demokracije u Zapadnoj Europi i u Srednjoj Europi. Dok je na Zapadu riječ o naprednim liberalnim demokracijama, ovdje je riječ samo o temeljnim oblicima liberalnih demokracija. Kad u Francuskoj ili Austriji krajnja desnica ostvari dobar izborni rezultat to nije prijetnja sloma njihove demokracije pa čak ni znatna prijetnja njezinoj kvaliteti. Politički sustav uspijeva amortizirati takve radikalne i ekstremne snage te im onemogućava da provode svoje ideje do kraja. Društvo, pak, neće dozvoliti pretjerano jačanje takvih aktera, jer postoji razvijena civilna kultura, a kada za to postoji prijetnja, znatan dio birača će se ujediniti oko liberalnog političara kako bi mu omogućili pobjedu. Boban navodi primjer predsjedničkih izbora u Francuskoj 2002. kada su se birači ujedinili oko Jacqueasa Chiraca u drugom krugu glasovanja kako bi porazili Jean Marie Le Pena. Prema Bobanu, u srednjoj Europi još uvijek postoji sumnja da će kvaliteta relativno mladih liberalnih demokracija biti znatno ugrožena ako takve snage dođu na vlast ili čak ostvare dobre izborne rezultate te je zbog toga strah od njih i veći.
Učenje i vježbanje
- Kada takva stranka dođe na vlast, odmah nastaje bojazan da je u pitanju promjena koja liči na transformaciju političkog sustava prema autokraciji, premda to ne mora biti slučaj - kaže Boban.
Povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da je demokracija stalno učenje i vježbanje; to nikad nije bilo shvaćeno u srednjoistočnoj Europi. Jakovina misli da je takva politika sada došla do kraja, to je logičan slijed jedne kulture ponašanja.
- Očito se nikada nije izašlo iz jedne strukture mišljenja, ona je samo sada dobila novi celofan. Kako je u Jugoslaviji bila stalna decentralizacija, a ne demokratizacija, tako je ostalo i danas: važnije je pokazati prezir prema Nijemcima, Rusima, Srbima, Slovencima, pederima, liberalima, ćirilici, no razumjeti zajedničke vrijednosti liberalnog svijeta i EU - kaže Jakovina.
Zgurić misli da se uspjeh desnice ne smije ograničiti samo na srednju i istočnu Europu. No, ove promjene na istoku smatra “politikom identiteta”. Razlog novih trendova u istočnoj Europi Zgurić vidi u tome da populizam dijeli narod na “korumpirane elite” i “običan pošten” narod. Politika mora biti odraz volje te poštene većine. Drugim riječima zbog, korumpiranih elita predstavnička (liberalna) demokracija je zakazala jer su elite izigrale narod, stoga je potrebno uvesti ili iskoristiti cijeli niz mehanizama izravne demokracije, najčešće referenduma - takav je barem narativ radikalne populističke desnice.
- Kada se neko društvo osjeća ugroženim, onda se vraća tradicionalnim vrijednostima ili onome što smatra tradicionalnim vrijednostima. Stranke radikalne desnice u istočnoj i srednjoj Europi se isto tako vraćaju onome što oni percipiraju tradicionalnim vrijednostima svoga društva. Naravno, sve što se ne uklapa u te vrijednosti opasno je. Slično rade i europski muslimani koji se okreću islamizmu percipirajući ga vlastitim tradicionalnim vrijednostima. Naravno da takva vrsta “povratka tradiciji” može imati vrlo negativne učinke i alijenaciju različitih segmenata društva jednih od drugih - kaže Zgurić.
Lučonošama tog novog smjera u ovom dijelu Europe smatraju se mađarski premijer Orban te sive eminencija poljske vlasti i čelnik radikalno desne stranke Pravi i pravda (PiS) Jaroslaw Kaczynski. Na prošlogodišnjim izborima u Poljskoj apsolutnu vlast je ugrabio PiS te je odmah započeo s političkim reformama, za koje je luksemburški šef diplomacije (tada zemlje predsjedavateljice EU) Jean Asdelborn kazao da “događaji u Varšavi podsjećaju na put kojim idu diktatorski režimi”. Vladajući u Poljskoj su odmah odgovorili da imaju izborni legitimitet te da se “bave svojim stvarima, a ne poljskom demokracijom”. Naime, došlo je do promjena u radu Ustavnog suda. Broj sudaca je povećan s devet na 13, a sve odluke se moraju donositi dvotrećinskom većinom, a novih pet sudaca su PiS-ovi kandidati. Kaczynski je čak Ustavni sud nazvao “utvrdom svega onoga što u Poljskoj ne valja” pa je zato nužna promjena. Osim toga, medijima se više ne bavi Nacionalno vijeće za medije, nego ministarstvo financija koje ministru daje za pravo da ima nadzor nad državnim medijima. Policiji se žele dati ovlasti da može prisluškivati i bez naloga suda.
Ključna zemlja
Poljska je ključna zemlja za razumijevanje današnjih procesa u istočnoj Europi, kao najveća, najutjecajnija i ekonomski najuspješnija nova članice EU. Iako je sadašnja vlast prilično antiputinovska i antiruska, optužuju je, pa i u samoj Poljskoj, da zapravo “putinizira” u političko-ideološkom smislu zemlju, što čitav taj amalgam čini zanimljivim i apsurdnim. Jakovina kaže da “takvi potezi u Varšavi raduju najviše stanovnika Kremlja Vladimira Putina, jer nikad nitko osim samih Poljaka tako brzo ne bi mogao porušiti ono što se polako i uspješno gradilo zadnjih 25 godina”.
Davor Boban kaže da Poljska nema dubokih društvenih rascjepa koji obilježavaju neke druge europske zemlje te time smatra da je Walesina izjava pretjerana.
- No, stupanj podjela na razini političkog predstavništva je takva da su donedavno obje najjače stranke u zemlji, Građanska platforma (PO) i Pravo i pravda (PiS), bile desno orijentirane. To znači da niti nema opasne polarizacije između dva posve nespojiva politička pola pa onda ne postoji ni opasnost od “građanskog rata” s te strane.
Opasnost od vođe
Poljsko društvo se smatra konzervativnim, ali tijekom posljednjih četvrt stoljeća u Poljskoj, unatoč snazi Crkve, nikada nije, kako je pokazala jedna analiza, formirana neka uspješna demokršćanska stranka po uzoru na zapadne zemlje. Umjesto toga, nastajale su nacionalne konzervativne stranke koje su se do 2005. izmjenjivale na vlasti s ljevicom - kaže Boban koji smatra da su veći problem za trenutni poljski politički sustav politička deinstitucionalizacija. Primjer toga je prema Bobanu to što se čelnik vladajuće stranke ne nalazi ni na čelu države (a poljski predsjednik je najmoćniji među svojim srednjoeuropskim kolegama), niti na čelu vlade, niti na čelu parlamenta. - Umjesto toga, Jaroslaw Kaczynski upravlja državom sa svojega zastupničkog mjesta u Sejmu i s čela stranke čime se ruši uhodani i legitimni mehanizam funkcioniranja političkog sustava i stvara opasnost da određeni političar postane vođa, a ne “samo” predsjednik ili premijer svoje države - kaže Boban. On smatra da se time ugrožava mehanizam provjere i ravnoteže (checks and balances) jer on funkcionira preko ustavno stvorenih političkih institucija i sprečava pretjerano korištenje političke moći od njezinih nositelja. Ako to ne postoji, ugrožavaju se temelji liberalne demokracije čiji je jedan od glavnih elemenata ograničenje vlasti i njezino smještanje unutar ustava i zakona. I Jakovina misli da Walesine izjave nisu bez osnove, jer on svog bivšeg suradnika Kaczynskog dobro poznaje. Bio mu je blizak suradnik, možda svojim izjavama ne nastoji biti samo dovoljno glasan, već govori ono što bi se doista moglo dogoditi. - Sada je ekstremna desnica uz čovjeka koji nije ni predsjednik niti premijer, ali očito kontrolira sve u Poljskoj - kaže Jakovina.
Boban kaže kako je trenutno riječ o samo dvije zemlje, Mađarskoj i Poljskoj, u kojoj je na vlasti desnica s radikalnim idejama, ali ne i razvijenim ekstremnim programima. To je bitno naglasiti zbog toga što ta razlika između radikalnog i ekstremnog ukazuje i na to do koje je razine moguća ugroza liberalne demokracije u srednjoeuropskim zemljama. Zgurić pak kaže kako je ekstremna desnica antidemokratska i nasilna, dok radikalna desnica to nije. Ona se zalaže za radikalne promjene unutar samog demokratskog sustava. Ona, dakle, nije protiv ustavnog poretka, ali ga konstantno “izaziva”. Drugim riječima, ona nije antisistemska, barem ne otvoreno, već je svojevrsna opozicija liberalnoj demokraciji. Dapače, oni sebe upravo i smatraju korektivom liberalne demokracije. No, Boban misli da treba biti zabrinut zbog pojave određenih protuliberalnih politika u Srednjoj Europi, ali ne i pesimističan da će zbog toga doći do sloma liberalne demokracije.