Trebao je proći gotovo čitav jedan život, pune 66 godine, da zagrebački Židov, izraelski a potom i talijanski državljanin, Paul Schreiner destilira emocije i napiše tužni obiteljski testament o izbavljenju iz Zagreba za vrijeme Drugog svjetskog rata i progonu što ga je proživjela njegova obitelj. Čak 20 članova obitelji Schreiner smaknuto je u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Sam Paul, iako mu je pet puta život visio o niti - jednom je čak odveden u sabirni centar u Realnu gimnaziju u Križanićevu ulicu iz koje su vagonima Židove slali u logore - uspio je preživjeti rat skrivajući se na sjeniku u zagorskom selu Mače.
‘Super nono’
Svoja sjećanja, nanizana dokumentaristički, lišena političkih kvalifikacija režima koji je Židovima namijenio nošenje žute trake, izolirao ih od društva, oteo im imovinu i protjerao u koncentracijske logore, nestanak oca Ferde, majke Grete i sestre Helge, objedinio je zajedno sa sjećanjima Ive Reicha, bratića svoga oca, i Medee Brukner, očeve sestrične. Rezultat je knjiga “Spašeni iz Zagreba” koja na čuđenje autora već ima bogat život. Isprva napisana kao obiteljski memento, kronika stradanja obitelji Schreiner, tiskana u samo 50 primjeraka, izazvala je veliku pažnju talijanske javnosti - Paul odlazi na turneje, predstavlja knjigu, djeci po školama priča o holokaustu, a oni ga ispraćaju s crtežima i komplimentiraju ga - vi ste “Super nono”. Te knjige ne bi bilo, napominje Paul Schreiner, bez brižne ruke dr. ms. profesorice na univerzitetu u Napulju, Suzane Glavaš, koja ju je prevela i uredila za zagrebačku Frakturu i pritom se i sama morala suočiti s odrastanjem uz baku Betty Weinberger, koja je također preživjela holokaust, ali je s njim do smrti živjela “opečena”.
“Poslije rata nisam imao velike teškoće i muke. Prihvatio sam da sam ratno siroče. Odbijao sam vezati se za prošlost; holokaust se dogodio i više nije smio postojati u mojoj glavi. Gledao sam u budućnost. To je značilo puno raditi i malo misliti. Ali, kad sam postao ‘starčić’, postalo je drugačije; sve bih se češće vraćao u prošlost, i mentalno i fizički, vratilo mi se sve ono od čega sam pobjegao kao šesnaestogodišnji momak. Sjećanja su počela boljeti. Osjećao sam obavezu da ispričam svojoj obitelji ono što me je obilježilo i učinilo ovakvim čovjekom kakav sam postao”, govori nam osamdesetsedmogodišnji Paul Schreiner koji će se u dvodnevnom druženju s novinarima Jutarnjeg lista, kroz suze i smijeh, miješajući povremeno talijanski s hrvatskim, pokazati kao osoba lucidnog i čvrstog duha.
Paul s ocem Ferdom 1940.
Keramičke figure
Dok priča, izražava velik pripovjedački dar, ali ne odustaje od inženjerske preciznosti - svako malo sitnim će korakom otići u drugi dio stana - po neki dokument, da “osnaži” ono o čemu govori. Sa suprugom Ilanom primio nas je u svom lijepom i ugodnom domu u Novari, u kojemu među biranim antiknim komadima namještaja “iskače” obilje keramičkih figura - nesumnjivi znak da smo u stanu jednog od najvažnijeg graditelja tvornica keramike diljem svijeta, treće generacije keramičara u obitelji Schreiner. Salonom dominiraju slike Ede Murtića, spomen na prijateljstvo začeto davnih šezdesetih, kad je mladi Paul sedamnaest mjeseci boravio u hotelu Esplanada, poslan od talijanske tvrtke SITI da pokrene Jugokeramiku.
Kuća u Deželićevoj
Novara je grad banaka i farmacije, keramike više nema, nikad ga nisu poželjeli napustiti iako su obišli cijeli svijet, opisat će supruga. Ilana ima 81 godinu i energije za izvoz, vozi sama tih 700-tinjak kilometara do Zagreba, sa samo jednim zaustavljanjem…
Prve mjesece Paul Schreiner proveo je u vili s bazenom što ju je u centru Zagreba u Deželićevoj 30 sagradio njegov djed Armin, vlasnik Zagorke u Bedekovčini, koja obitelji nije vraćena ni dandanas, unatoč 22 godine duge parnice za povrat i inih pravnih peripetija. Zagorka je bila prva tvornica za proizvodnju keramičkih proizvoda na ovim prostorima - radili su cigle i crijepove, cijevi za kanalizaciju, ogrjevne peći i specijalne dijelove od šamotne mase kojoj je na čelu bio Paulov otac Ferdo. Kao direktor Zagorke, otac Ferdo preselio je cijelu obitelj u tvornički krug s pet jezeraca u Bedekovčini. Na tim je jezercima Paul naučio i plivati. Igrao se sa svim vrstama gline - usisao je svijet keramike prije nego što je naučio pisati. Otac ga je kao malenog dječaka upućivao u tajne keramičkog zanata, ali i podučavao francuski, “koji mu se uopće nije sviđao”.
U godinama idiličnog djetinjstva tri su stvari ostale zauvijek urezane u njegovo pamćenje: rođenje sestre Helge 1931. godine, kazna u vidu cjelodnevnog sjedenja za stolom dok ne pojede špinat, zbog čega ga više nikad nije htio ni probati, ali i razvod roditelja. Taj je rastanak protekao u tišini. U ljeto 1935. godine otac ga je odveo u Varaždin i ostavio kod bračnog para bez djece da završi prvi razred. Kad se po završetku školske godine vratio kod kuće, više ništa nije bilo isto:
Druga žena
“Unutrašnjost stana bila je promijenjena, a mame i sestre nije bilo, umjesto njih došla je druga tatina žena, odnosno moja maćeha Štefica Ratz. Mama i sestra preselile su se u Zagreb, a meni je rečeno da ću ih posjećivati kad god to bude moguće… Počeo je odgoj po Štefičinim načelima: ona je, kao i moj otac, bila sportski tip. Ujutro bi me tuširala hladnom vodom, a ja bih se derao iz sveg grla. Taj kruti odgoj trebao je poslužiti tome da postanem izdržljiva osoba. Na neki način ta je metoda i uspjela: uspio sam preživjeti razna jezovita stanja.”
Razvod roditelja ostavio mu je u amanet odluku - “kada odrastem i budem imao svoju obitelj, nikad neću dopustiti da se ona podijeli”. “Tako su se u to doba rješavali razvodi; muška djeca pripadala su ocu, a ženska majci…” protumačit će supruga Ilana odluku Paulovih roditelja s kim će koje dijete živjeti.
U Paulovim sjećanjima ostalo je mjesta i za nedužna dječja istraživanja seksualnosti. Na 19. stranici opisao je “znatiželjno propitkivanje što razlikuje muškarce i žene. Najstarija među djevojčicama, a zvala se Đurđa, pokazala nam je to sasvim dobro, bez ikakva stida.”
Doba nevinosti
Jako se iznenadio kad mu se ta “djevojčica”, dirnuta njegovom knjigom, nedavno javila mejlom i ponudila revanš u sjećanjima: “Mama mi je rekla da Židovi ne jedu svinjetinu jer im to brani vjera i da se oni ne krste sa svetom vodom nego se obrezuju. Ja sam bila jako mala i nisam shvaćala što to znači. Mislila sam da im nešto odrezuju. Moj stariji brat je još dodao da on ne bi dao da mu odrežu ‘piška’. Tako sam dugo živjela u uvjerenju da je moj dragi mali prijatelj Paul osakaćen. A onda smo se jednog lijepog dana na bajeru utrpali u tvoj čamac, netko od većih dječaka je veslao prema lijevoj obali gdje su cvali prekrasni bijeli lopoči. Počeli smo ludovati, mene je netko bacio u vodu… Ti si jedini ostao u čamcu i stao na pramac. U jednom momentu ponosno si spustio gaćice i rukom uhvatio svog piška bez imalo stida i pišao po našim glavama… Kod kuće sam ponosno rekla mami da Pauli ima cijelog piška i da mu ga nisu odrezali, a moja braća su umirala od smijeha…“
Doba dječje nevinosti prekrila je sjena u trenutku u kojemu je Paul prvi put postao svjestan da “nešto nije u redu sa Židovima”: sin tehničkog direktora, Nijemca Kunsta, hvalio se da Njemačka ima najbolje ceste i govorio mu kako nije dobro biti Židov… Zla slutnja što ju je posijao njegov vršnjak bila je tek uvertira u obiteljski pakao. Paula su kao Židova u lipnju 1941. izbacili iz varaždinske Realne gimnazije u trećem razredu, a ustaška vlast zaplijenila im je tvornicu Zagorka, te imenovala Sučića novim glavnim direktorom. Privremeni predah osiguravala im je potvrda ustaške vlasti - da je Ferdo Schreiner osoba nužna za uspješan rad Zagorke.
Ali ne zadugo. U svibnju 1941. nestao je djed Armin, a njegovu su vilu u Deželićevoj zaposjele ustaše. Djed Armin s čitavom obitelji uhićen je i priveden u paviljon Zagrebačkog velesajma, koji se nalazio na današnjem prostoru Studentskog centra, i u doba NDH služio je kao sabirno mjesto za deportaciju Židova, Srba, Roma i komunista.
Židovski znak
Sve do tada Paul je povremeno odlazio u posjet majci u Zagreb. No tog lipnja pojavila se u novinama odredba kojom se Židovima naređivalo nošenje žute krpe s Davidovom zvijezdom i slovom Ž na lijevoj nadlaktici i lijevoj strani prsa. Proglas o obaveznom nošenju židovskog znaka objavljen je 22. svibnja 1941. i ta je obveza stupila na snagu prije nego na teritoriju Trećeg Reicha. “Ja sam je nosio dva dana dok sam s mamom išao po gradu, ali kad sam se vratio u Bedekovčinu, skinuo sam je i više je nikad nisam stavio”, priča Paul Schreiner i nastavlja da je do badnjeg jutra 1941. godine obitelj u Bedekovčini živjela relativno spokojno.
“Otac je otputovao u Zagreb, a nama su u deset ujutro u kuću banula tri vojnika u gestapovskoj uniformi i odvela Šteficu s njenom majkom u logor Lobor-grad, i poručili da će doći i po oca i mene. Kad je otac popodne došao kući, odmah je skupio obuću i odjeću u jednu naprtnjaču i objasnio mi do najtanjih pojedinosti što moram napraviti kad njega odvedu: pokucati na vrata obitelji Klein i kod njih prespavati.Ujutro u 6.15 sati sjesti u vlak za Budinščinu i otići teti Lily Ivanek i čekati da po mene dođe Emerik Glojnarić, novinar s kojim je tata prijateljevao i znao igrati tenis.
U ponoć je pred kućom stao automobil s dvojicom gestapovaca. Tati je naređeno da zaključa stan i preda ključeve. Za volanom je bio zapovjednik Heger, moj tata je sjeo pokraj njega, a ja s vojnikom na lijevo stražnje sjedište. Auto se zaustavio 150 metara od pruge, vojnik koji je sjedio pokraj mene otvorio je vrata i naredio mi: ‘Izađi’. Izašao sam i slijedio tatine upute”, prisjeća se Paul svog posljednjeg susreta s ocem koji mu je tajnim dogovorom sa zapovjednikom spasio život, a da nikad nije saznao kako mu je to uspjelo.
Sve što se događalo sljedećih dana i godina bilo je baš onako kako je otac Ferdo planirao. Trećeg dana po Paula je došao Emerik Glojnarić i odveo ga svojoj kući u mjestašce Mače, koje je cijelo vrijeme rata bilo Paulovo utočište, a Emerik, njegova sestra Ženka i majka prava, zamjenska topla obitelj koja ga je držala kao svoga. Na njihovu imanju ostao je čak i nakon 21. listopada 1943., kada njih više nije bilo. Te su noći u kuću upali ustaše i izveli Emerika i Ženku na dvorište.
Prezir prema režimu
“Čuo sam Ženkin krik i pucanj. Emerik je imao ranu od metka na glavi, a Ženki smo na kaputu izbrojali dvanaest rupa od noža. Ženka je radila kao mjesna učiteljica i nije skrivala prezir prema novom režimu. Njihova je majka sasvim poludjela od nesreće i otišla drugom sinu u Zagreb, a na imanju je ostao Jurek, koji je kod obitelji Glojnarić bio na ispomoći”, otkriva Paul koji Jureka pamti kao drugu najvažniju osobu u svojim formativnim godina:
“Od tate sam naučio osnove struke i rada u tvornici keramike; on je vjerovao u radni odgoj - morao sam sudjelovati u izradi dijelova za peći, u svim fazama oblikovanja, glaziranja i pečenja. A Jurek me pak naučil seljačkoj filozofiji iz srca Zagorja. Od Jureka sam naučil zagorski, Jurek me naučil vrijednosti zemlje i ljudskih odnosa. Naučio me kuhati tipična zagorska jela. Za božićne me blagdane podučio kako se kolje purica, kako je valja očistiti i ispeći u pećnici - to je bilo jedino meso koje sam jeo te godine.”
Paul do u detalja živo pamti svih pet dramatičnih situacija kad je i sam lako mogao završiti na popisu onih kojih više nema.
Drugi put hodao je po rubu života i smrti u kolovozu 1942. godine. Prilikom posjeta majci u Zagreb svratio je pozdraviti obitelj Reich u Deželićevoj ulici. Njegov posjet prekinuo je dolazak četiri ustaška civilna policajca u velikim crnim limuzinama s popisom ljudi koje trebaju privesti: Belu i Valy Reich, Valyinu sestru Bertu i njezina muža Edu, arhitekta.
Lažna osobna
“Ja nisam bio na popisu. Pitali su me tko sam, a ja sam im pokazao svoju lažnu osobnu iskaznicu s prezimenom Škrinjar i rekao da sam iz Zagorja i da sam obitelji donio sir. Naredili su da pođem s njima. Prevezli su nas u Realnu gimnaziju u Križanićevu, još jedan sabirni centar za deportaciju. Tamo je teta Valy među policajcima prepoznala zaručnika Reichove služavke, izvadila iz torbe vrećicu punu nakita i dala mu je moleći ga: ‘Za nas se više ništa ne može učiniti, ali, molim te, spasi ovo dijete’”.
Tom policajcu, prisjeća se Paul Schreiner, nije uspjelo ni taj, ni iduća dva dana pomoći Paulu da se iskrade iz Križanićeve. Ali treći jest. Četrnaestogodišnji Paul odlučio je da je opasno vratiti se u majčin stan. Otišao je do Zapadnog kolodvora i čekao noćni vlak, popeo se na odbojnike vagona i tako proputovao svojih četrdesetak kilometara do Poznanovca, a onda kroz šumu pješice do Mača. Majku i sestru više nikada nije vidio.
Nakon umorstva Paulovih spasitelja, brata i sestre Glojnarić, ustaše su tražili skrivenog židovskog dječaka opet u travnju 1944. godine. Ali Jurek je ostao pribran, rekao im je da pregledaju kuću i odveo ih u “inspekciju” u podrum, gdje su u sat i pol ispili dosta vina i izašli prilično pijani.
Šest mjeseci kasnije, svi momci rođeni 1928. pozvani su da se prijave na služenje vojnog roka. Paul je još uvijek imao osobnu iskaznicu s prezimenom Škrinjar. Nakon vijećanje s Jurekom zaključili su da je to prilika da Paul bude na sigurnom. Otišao je u Samobor u vojni logor, na obuku u jedinicu za komunikaciju. Tamo je dočekao kraj veljače 1945. I najavu da će biti raspoređeni u borbene jedinice. To ga je preplašilo. Na dan kad je bio red za njegovu stražu ostavio je pušku i pobjegao po poljima i kroz šume do kolodvora u Vrapču - a tamo na željezničkoj postaji opet zauzeo položaj na odbojnicima dvaju zadnjih vagona koji su vozili u Poznanovec i vratio se u potkrovlje štale. Otamo se više nije micao ni pedlja sve dok početkom travnja nije čuo brundanje mehanizacije i povlačenje Nijemaca i Talijana prema Sloveniji.
“Tjedan dana nakon oslobođenja majka Glojnarić vratila se u Mače, a ja sam s velikom tugom odlučio da moram krenuti svojim putem.”
Odlazak u Izrael
Tek je nakon rata otkrio što se dogodilo s njegovim obitelji: djed Armin ubijen je u logoru Jasenovac, 41 godinu star otac Ferdo deportiran je i ubijen u Auschwitzu zajedno s pomajkom Šteficom i punicom Elsom, majka Greta imala je 43 godine, a sestra Helga 11 kad su ih pogubili u logoru Stara Gradiška, baka Rosa nestala je u jednom od ustaških logora na otoku Pagu, tetka Mira Schreiner također je skončala na Pagu zajedno sa svojom majkom kao i tetak Vlado, Lily Ivanek i suprug Ivan obješeni su kao odmazda za svakog Nijemca kojeg su na tom području ubili partizani samo par mjeseci prije oslobođenja…
Paul je dobio status ratnog siročića, žrtve fašizma. Vlasti su ga smjestile u dvorac Bedekovićevih, gdje je proveo tri mjeseca dok ga nije udomio Ivo Reich kojeg je supruga Lily uspjela izbaviti iz logora. Da nije bilo Lily, zapisao je Ivo Reich, pitanje je bi li Paul završio školu, premda je svojih prvih godina školovanja prije rata donosio same petice. Pet je godina proveo u klupi u Školi primijenjenih umjetnosti, odjelu umjetničke i tehnološke keramike, a onda je, kaže, “službeno proslijeđen na Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu pri Fakultetu za fizičku kemiju, kao asistent profesora Karšulina za kemiju silikata”. Istraživao je jugoslavenske rude i kompozicije smjesa i keramičkih glazura i udarao temelje na kojima će izrasti keramička industrija Hrvatske.
Sa stvaranjem države Izreal 1948. Paulu se otvorila mogućnost da i sam postane novi državljanin - u lipnju 1951. Odrekao se jugoslavenskog državljanstva i preselio se u Izrael. Jedini preostali članovi već su otišli - Ivo Reich sa suprugom u Izrael, a stric Leo u Palestinu. Stradanja i gubitke ostavio je iza sebe: u Izraelu je nastavio studij i postao voditelj Istraživačkog laboraborija i sudjelovao u rađanju izraelske keramičke industrije. Karijeru je morao prekinuti zbog odlaska u vojsku.
A to je služenje vojnog roka poslužilo kao intermezzo da se raščisti zbrka što je je izazvao prvi susret Paula i Ilane, otkrit će uz osmijeh supruga Ilana i s nježnošću se prisjetiti njihovih početaka koji su za oboje bili fatalni:
“Paul je jako poseban čovjek. Upoznali smo se na jednoj večeri u Izraelu, i ja sam došla u Izrael iz Siska stvoriti novi život i pobjeći od prošlosti. On je imao ženu, a ja muža… A mi smo se jako zaljubili. I takvi smo ostali cijeli naš život. Dobro sam izabrala. Trebalo je samo presložiti se i izgraditi novu sebe; znate, te njegove plave oči… jako su se svima sviđale…”
Dok je bio u vojsci, Paulova prva supruga odlučila je napustiti Izrael i tako se razriješila ljubavna muka Ilane i Paula koji je nakon vojske preuzeo upravljanje tvornicom keramičkih pločica Fayence Trust blizu Tel Aviva. Tvrtka je kupila modernu električnu peć za pečenje od talijanske tvrtke SITI sa sjedištem u Novari, a talijansko vodstvo ubrzo mu je ponudilo novi posao. Od 1960. Novara je njegov drugi dom, iz kojeg je obišao 22 zemlje u sjevernoj i južnoj Americi, Europi i Aziji i pokrenuo proizvodnju u 49 pogona diljem svijeta. Ilana je prvih godina s njim putovala po svijetu, a onda su došla djeca, najprije sin Daniel pa kći Dalia…
Samo naprijed
“Na ključno pitanje zašto se sve to dogodilo mojoj obitelji i kako sam uspio ostati normalan nema odgovora: znao sam samo da moram ići naprijed”, zaključit će u razgovoru Paul Schreiner, čiji su život obilježili strašni kontrasti: nesnosni gubici, ali i golema volja da iz pepela krene ispočetka. Bez mržnje. Ali izvan Hrvatske.