Sjedim sam u sobi usred prokleto vrućeg i vlažnog Saigona, u maloj ulici u koju sunce nikad ne dolazi. Na prozoru su željezne rešetke. Soba je na drugom katu, ali bez njih bi moje stvari začas nestale. Zbog rešetki se ne mogu nagnuti kroz prozor, ali čujem sve što se zbiva na ulici. Zapravo to i nije prava ulica. Široka je manje od dva metra a kuće visoke. Susjedi su mi preprodavači lažnog svega, pijanaci, prodavači voća, žrtve Agent Orangea, krojači, prostitutke. Ne razumijem gotovo ništa od vijetnamskog. Po glasovima mogu prepoznati da li se svađaju dva jutarnja pijanca ili prodavači na biciklima nude kuhanu rižu i voće. Kat ispod mene živi ostarjeli profesor engleskog. Daje privatne lekcije ambicioznim susjedama koje nude strancima ljubavne usluge. Kad govori engleski razumijem ga jo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....