ZAGREB - Do prije tri godine prof. dr. Branka Rešetar uživala je u svom privatnom i stručnom mikrosvijetu koji je godinama gradila. Ova cijenjena pravna stručnjakinja iz područja kontakata djece i roditelja nakon razvoda, profesorica i predstojnica Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Osijeku široj javnosti bila je praktički nepoznata. No, tada je došao poziv koji će joj promijeniti život. Uz ministricu socijalne politike i mladih Milanku Opačić, dr. Rešetar danas nosi križ sukrivca za ‘nestručan, loše pripremljen i neprovediv Obiteljski zakon’, kako to tvrde njegovi protivnici.
Riječ je o prvom zakonu u povijesti koji je Ustavni sud RH odlučio suspendirati nakon što je zaprimio tužbu nekoliko odvjetnika i udruga. Dr. Rešetar bila je voditeljica radne skupine za izradu novog zakona, a sve je počelo 2012., kada su se u Ministarstvu socijalne politike i mladih odlučili za izmjene i dopune Obiteljskog zakona, koje će kasnije nakon nekih presuda Europskog suda za ljudska prava prerasti u izradu novog zakona. Trebalo je okupiti najbolje stručnjake iz pojedinih područja. Za reforme u području posvojenja pozvali su prof. dr. sc. Dijanu Jakovac Lozić s Pravnog fakulteta u Splitu, za područje osoba s duševnim smetnjama i invaliditetom poziv je upućen doc. dr. sc. Ivani Milas Klarić sa zagrebačke Katedre, prof. dr. sc. Rešetar pozvana je da radi na reformi područja svoje specijalizacije, a njezina asistentica doc. dr. sc. Anica Čulo Margaletić za područje obiteljske medijacije.
Do njihovih imena, kasnije će se doznati, u Ministarstvu su došli u neformalnom razgovoru s ekspertom u području obiteljskog prava prof. dr. sc. Dubravkom Hrabar, predstojnicom Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je navedene kolegice istaknula kao neosporne autoritete u svojim područjima. Nju, pak Ministarstvo nije imalo namjeru uključiti u planirane procese. Mnogi će kasnije ustvrditi kako je to bila prijelomna točka koja će izazvati sve sukobe koji su kulminirali suspenzijom zakona. Tu je počeo sukob s onima koju su prihvatili poziv da rade na Obiteljskom zakonu, najprije s dr. Rešetar, a potom i s doc. Milas Klarić, koja će kasnije tužiti dr. Hrabar za mobbing i dobiti nepravomoćnu presudu. Kako je jedan zakon posvađao akademsku zajednicu i politiku, pri čemu su na strani njegovih osporavatelja našle i odvjetnice, ali i neke nespojive udruge? Što se sve događalo iza kulisa pokušali smo doznati od osobe koje je od prvoga dana i najviše bila involvirana u priču. Dr. Rešetar bila je nemalo iznenađena doznavši za suspenziju zakona. Nije mogla vjerovati da se može suspendirati čitav zakon i vratiti u život onaj koji je prestao važiti.
- Ja sam ispred osječke Katedre dala stručno mišljenje o svim prijedlozima koji su im došli za ocjenu ustavnosti. Ne mogu ulaziti u ustavnopravnu materiju, no vodeći ustavnopravni stručnjaci s naša četiri sveučilišta izjasnili su se kako sud nije smio tako postupiti. Već površnim uvidom u sadržaj prijedloga za ocjenu ustavnosti Obiteljskog zakona vidi se kako su oni mogli biti jednim dobrim dijelom rad istog autora, što dovodi do mogućeg zaključka kako je cijela ova priča zapravo režija za koju ne možete vjerovati da se može dogoditi u uređenom pravnom sustavu - smatra dr. Rešetar, koja to tvrdi, jer je, kaže, u tekstovima različitih predlagatelja našla identične dijelove. Nevjerojatna joj je i činjenica da odvjetnici i pojedine udruge, koji se uopće ne bavi obiteljskim pravom, pišu na desetke stranica prijedloga za ocjenu ustavnosti Obiteljskog zakona pozivajući se na znanstvene radove i komentare Konvencije o pravima djeteta.
- Uz dužno poštovaje udruga i odvjetnika, pitam se, zar to nije malo čudno? Ne mislim da oni nisu u stanju pisati takve prijedloge, ali mnogi od njih uz svoj svakodnevni posao nemaju baš vremena baviti se znanstveno argumentiranim ocjenama ustavnosti zakona, a i oni koji se u praksi bave obiteljskim stvarima nemaju vremena izučavati znanstvene članke, komentare konvencija i doktorate....
Na činjenicu da su se tom društvu pridružile i, inače nespojive, udruge poput U ime obitelji i B.a.B.e. odgovara da je to ‘možda zato što bi ih sve netko mogao povezivati npr. pravna savjetnica, suradnica ili mentorica, ali o tome možemo samo nagađati’. Dr. Rešetar važe i bira riječi dok govori. Iako je problem eskalirao do neviđenih razmjera, očito je da ne želi dodatno potpirivati vatru. No, činjenica je da je rad na Obiteljskom zakonu pratio niz neobičnih događanja u akademskoj zajednici. Znanstvenici koji su bili pozivani više puta raditi na Zakonu to su odbijali, neki su vrlo brzo nakon razgovora s dr. Hrabar izašli iz radne skupine, a dr. Rešetar je pak bila posebna meta. Doživjela je jednom prigodom verbalni napad u kojem joj je dr. Hrabar, pred svjedocima, najavila otkazivanje svih suradnji, ali i da će popljuvati njihov rad prije nego je napisano jedno slovo Zakona. Osječku profesoricu to nije pokolebalo, a definitivno je odlučila raditi nakon razgovora s umirovljenom profesoricom obiteljskog prava koja joj je kazala: ‘Ja sam uvijek prihvaćala posao za koji sam stručna, jer mi nismo političari, već stručnjaci. Radite svoj posao’. Prihvatila se posla, ali to je imalo i svoje posljedice. Tako je radi napredovanja potvrdu znanstvenog rada morala tražiti u inozemstvu, struka je Zakon doista ‘popljuvala’, a Ustavni sud ga je konačno i suspendirao.
U tome ne vidi političku pozadinu. Smatra da je odgovorna isključivo struka, ‘jer ovo nije politički zakon, već zakon koji štiti najugroženije članove društva - djecu i osobe s invaliditetom’.
- Nakon rasprave u Saboru na inicijativu predsjednika Odbora za obitelj Darka Milinovića, isti je rekao kako bi se oko ovog zakona u Saboru mogao postići konsenzus. Mislim da su političari koji se protive Zakonu izmanipulirani od strane struke. Žao mi je, ali ih ne krivim, jer je doista teško snaći se u svemu ovome. Zato je jako važno da saborski zastupnici pročitaju zakon, njegova obrazloženja, a posebno preambulu i da vjeruju vlastitim očima i razumu! Za prijašnje Vlade donesena je Strategija koja je predviđala duboku reformu Obiteljskog zakona i to na temelju izvješća iz 2010., koje je izradila radna skupina na čelu s dr. Hrabar, koja danas tvrdi da su potrebne tek kozmetičke promjene Obiteljskog zakona iz 2003?!? Ako na snazi ostane stari zakon, pitam se kako će neka buduća Vlada provesti tu Strategiju i reformu? Zrelost društva vidi se u odnosu prema najugroženijim članovima i sada treba vidjeti i koliko su zreli sudionici svih nemilih događanja. Prije svih političari.
Nas je zanimalo kako komentira neke od prijedloga za ocjenu ustavnosti, koje se laički čine u najmanju ruku neobičnima. Primjerice u zakonu nema punoljetnosti.
- Dogodio se propust, ali on ne može izazvati nikakav potres, jer se primjenjuju i drugi propisi. To je jednostavno trebalo ispraviti, to nije protuustavno.
Tu je i odredba koja kaže da 15-godišnje dijete može sklapati pravne poslove i raspolagati zaradom. Predlagatelji kažu da se time zanemaruje i slabi uloga roditelja, jer neće moći spriječiti da dijete kupi štetnu stvar.
- Kako moje dijete ide u kino sa 15 godina? Kako kupi kruh sa 7 godina? To su sve pravni poslovi. U Hrvatskoj su sve to pravni poslovi koji se mogu poništavati. Svi uređeni pravni sustavi, pa i naši susjedi Srbija i BiH uređuju postupno stjecanje poslovne sposobnosti djeteta od 7. do 14. godine, od 14. do 18. kako bi djeca mogla obavljati svakodnevne pravne poslove poput odlaska u trgovinu. Kod nas znanstvenici obiteljskog prava osporavaju ustavnost takvih rješenja! U obrazloženju Obiteljskog zakona svako rješenje se argumentira i to je svatko mogao pročitati. Za konkretno rješenje, u Prijedlogu Obiteljskog zakona imamo argumentaciju kolege Ivana Šimovića sa zagrebačke Katedre koji tvrdi ‘da u pravni sustav treba ugraditi kategoriju ograničene poslovne sposobnosti maloljetnih osoba’, a u stručnom mišljenju Ustavnom sudu ta ista katedra tvrdi kako se radi o neustavnosti konkretnog rješenja!
Kad je riječ o samostalnom pristanku 16-godišnjeg djeteta na medicinski zahvat, dr. Rešetar odgovara kako to ‘banalno rečeno znači da dijete koje je slomilo nogu ne mora čekati dolazak roditelja, već samo može dati pristanak za snimanje noge.’ Ističe da su sva ta rješenja utemeljena na znanstvenim radovima, komparativnim rješenjima te međunarodnim obvezama i standardima. Konačno, iako je iznenađena odlukom Ustavnog suda, ona joj je, kaže, i pomogla da definitivno uvidi ‘koliko je zakon zapravo kvalitetan!’
No, zar zaista misli da su svi prijedlozi neutemeljeni.
- Unatoč tolikim prijedlozima, kao i mišljenjima svih katedri za obiteljsko pravo, u toj odluci nema ni jedne konkretne stvari koja bi mogla dovesti do nepopravljive štete za građane. Nije ni čudo, jer se uz sve stručnjake koji su ga stvarali, teško moglo dogoditi da u zakon uđe neko katastrofalno rješenje. On je kvalitetan, ali ima nomotehničkih nedostataka, nije to savršen rad i moguće je da bi u praksi pokazao neke nedostatke koje bi trebalo popraviti. No, kada se stvari i matematički pobroje, slika nije takva kako se to prikazuju u javnosti, a možda je i Ustavni sud trebao o tome povesti računa prilikom donošenja odluke. Naime, kada se stavi u omjer ukupan broj članaka zakona i broj onih koji se osporavaju, ispada da je po zagrebačkoj katedri 15 posto zakona neustavno, riječkoj 6 posto, a splitskoj i osječkoj po 1 posto. Kad bi doista sve te odredbe bile neustavne, što nisu, tada da se ni matematička slika stajališta obiteljskopravne znanosti ne može u javnosti predstavljati s omjerom: tri katedre drže da je zakon neustavan i neprovediv, a jedna da je dobar.
Iako nije jedina koja je radila na zakonu, voditeljica radne skupine odlučila je sve kritike preuzeti na sebe. Ne može shvatiti izjave dijela akademske zajednice kako je Obiteljski zakon rad jedne ili dvije nekompetentne osobe. Smatra da su ‘takve izjave neetične, jer umanjuju vrijednost rada i dovode u pitanje stručnost osoba koje su na njemu radile.’
- Radnu skupinu činilo je pet doktora znanosti od kojih smo doc. Milas Klarić i ja iz područja obiteljskog prava, doc. Aras i doc. Maganić iz područja sudskih postupaka, te prof. Sladović Franz iz područja socijalnog rada. Također su sudjelovale dvije sutkinje koje dugi niz godina sude u obiteljskim stvarima u Zagrebu i Splitu, te pet pravnika iz centara za socijalnu skrb i Ministarstva, tri socijalna radnika i logoped. Na evaluaciji dijelova Obiteljskog zakona radilo je u pozadini još troje profesora PFZ-a, čija imena ne želim spominjati kako ih ne bih izložila neugodnosti.
Ističe i značajnu aktivnu ulogu sve četiri pravobraniteljice s kojima su održavali radne sastanke, te dobar dio njihovih prijedloga uvažili i ‘čija izvješća međunarodnim odborima za 2013. sadrže aktivnosti i poboljšanja novog Obiteljskog zakona’.
- Javnost također ne zna da sam surađivala s Uredom za obitelj Hrvatske biskupske konferencije na čijem je čelu Petar Krešimir Hodžić. Objasnili smo im kako nova rješenja nisu u suprotnosti s Poveljom Svete Stolice o pravima obitelji niti s katoličkim naukom, jer nam je cilj zajednički - efikasnije zaštititi djecu i osobe s invaliditetom, a time i obitelj. Prihvatili smo i neke njihove prijedloge, poput obveze djece da pomažu u kućanskim poslovima, što je prilično medijski odjeknulo. To je bio prijedlog HBK. Za odredbu o pravu djeteta na odabir vjeroispovijesti HBK je dala zeleno svjetlo. Oni su tražili da u Zakon uđu i odredbe poput priprave za brak i savjetovališta vjerskih zajednica prije razvoda, ali to smo odbili jer takva rješenja, koja jesu izvrsna, ipak ne mogu biti sadržana u suvremenoj obiteljskoj legislativi. U rad na Obiteljskom zakonu uključila sam i Hrvatsku odvjetničku komoru, premda su informacije u medijima potpuno suprotne. Održala sam s njima sastanak u srpnju 2013. u HOK-u. To je novi detalj u slučaju. Pitamo je tko je bio na tom sastanku, a ona odgovara: ‘Odvjetnice koje su pisale ustavnu tužbu i koje sada kritiziraju i navode da nisu bile uključene u rad!’.
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg!
