Jasminko Umičević, dugogodišnji konzultant u naftnom i plinskom biznisu, vlasnik konzultantske tvrtke Oil and Gas Consultants Ltd., nema lijepih riječi za MOL-ovu poslovnu priču u Ini. Od Vlade je u zajednici ponuditelja s konzultanstkom tvrtkom A.T. Karney, zapravo njezinim konzultantima iz podružnica u SAD-u, Njemačkoj, Norveškoj, Rusiji i Sloveniji, dobio posao stručne pomoći Vladi u pregovorima s MOL-om o novom upravljačkom modelu za kompaniju. Prvi zadatak im je procijeniti koliko je Ina izgubila u pet godina otkako je vodi isključivo MOL i prikazati koliko bi teoretski iznosila njezina dobit da je MOL u nju ulagao. Prije računice Umičević tvrdi da je riječ o iznosu većem od 500 milijuna kuna, koliko je dobiti Ina ostvarila lani u prvih devet mjeseci.
Što će konzultanti raditi za Vladu?
- Naš je posao predložiti strategiju razvoja Ine, dati Vladi potporu u pregovorima s MOL-om i izračunati štetu koju je Ina pretrpjela otkako je 2009. godine vlada Ive Sanadera prenijela upravljačka prava na MOL, čime je MOL-u omogućila da, iako nisu većinski vlasnik kompanije, njezino poslovanje konsolidiraju, odnosno uvrste u završna izvješća MOL-a. Time je značajno povećana vrijednost MOL Grupe. Prerađivačke su kapacitete povećali za 40 posto, a kako su dobili mogućnost da Inine rezerve kako u Hrvatskoj tako i u Siriji i Egiptu bilježe kao svoje, one su im porasle za 20 posto. Istovremeno u pet godina u Hrvatskoj nisu ništa ulagali.
Kolika je ta šteta?
- Sigurno je ogromna, ali mora se izračunati. U rafinerije je trebalo uložiti 500 do 600 milijuna eura, dovršiti modernizaciju riječke rafinerije i koliko toliko modernizirati Sisak. Treba utvrditi tko je kriv zašto se to nije dogodilo. To će pomoći Vladi u pregovorima i arbitražnim postupcima.
Zbog globalne svjetske krize koja se taman tada kada su preuzeli upravljanje zahuktala?
- Treba imati na umu da je MOL oko dvije godine prije toga, dakle 2007., utrošio, ne znam pouzdano, ali navodno je riječ o 800 milijuna dolara u kupnju rafinerije u Mantovi u Italiji koja je tada bila nešto bolja od sisačke. Rekonstruirali su je i uložili u obnovu benzinskih crpki. Da su tada kao Inin partner taj novac usmjerili u hrvatske rafinerije, danas bi imali tržište koje su izgubili i nikada im Rusi u Bosanskom Brodu ne bi bili konkurenti jer ne bi kupovali tamošnju rafineriju da je MOL uložio u Sisak i Ina bi mogla uzeti tržište Slovenije, a interesi hrvatske države bili bi ispunjeni.
Možda je Mantova bila poslovno opravdanija investicija za MOL?
- Teško, ali oni su lani u studenom objavili da ta rafinerija više neće prerađivati naftu, što ne govori u prilog toj tezi. MOL se dioničkim ugovorom iz 2003., kada su za 505 milijuna dolara postali strateški partner Ine, obvezao da će ulagati u Inu i zadržati je kao samostalnu, vertikalno integriranu kompaniju sa sjedištem u Hrvatskoj, što znači da su se obvezali ulagati u istraživanje nafte i plina, njihovu proizvodnju, preradu i maloprodaju. Oni to nisu činili.
Objašnjenje je uvijek bilo da ne mogu upravljati Inom iako su dioničari...
- Djelomično je to točno. Dio odgovornosti za neinvestiranje leži i u Upravi Ine do 2008. i tadašnjim političkim odlukama i okolnostima koje nisu omogućile potrebna ulaganja. No, MOL će često isticati da su uložili u Inu tri milijarde eura, no polovicu tog iznosa dali su za njezine dionice, a polovicu je Ina kreditima sama uložila. MOL kao strateški partner nije uložio svoj novac u Inu. Otkako imaju sva upravljačka prava u zadnjih pet godina prerada nafte u Ini je pala za 20 posto, prodaja naftnih derivata je pala 24 posto, konkurencija je preuzela tržište, a ulaganja u istraživanje nafte i plina pala su 83 posto. Ina nikada nije imala lošije rezultate, a rezerve ugljikovodika presudne za hrvatsku energetsku sigurnost pale su 30 posto. Model upravljanja Inom ne funkcionira i zato se mora ispregovarati novi kao što se mora utvrditi način da se investicije realiziraju.
Hoće li to biti moguće?
- Trebalo bi biti moguće, ali će biti teško. Ključni problem je u tome što interesi MOL Grupe nisu isti kao i interesi hrvatske države. Ono što hrvatskoj državi treba da ispuni ciljeve povećanja svoje energetske sigurnosti nije ono isto što treba MOL Grupi da bi povećavala vrijednost svoje kompanije sa sjedištem u Mađarskoj. Interesi su zapravo suprotstavljeni, a to se najbolje vidi iz činjenice da Hrvatska danas uvozi gotovo jednu trećinu benzina i dizela zbog nemoderniziranih rafinerija i to je šteta za Hrvatsku, ali nije šteta za MOL jer taj nedostatak oni pune djelomično iz svojih rafinerija u Mađarskoj, što je potpuno suprotno osnovnoj ideji Ine kao samostalne kompanije s MOL-om kao starteškom partnerom i puno više sliči na Inu kao kompaniju na putu da postane podružnica MOL-a. Imate apsurdnu situaciju u kojoj je jedna članica EU predala na potpuno upravljanje 60 posto svoje energetske potrošnje kompaniji u kojoj druga članica EU, država Mađarska, ima 25 posto vlasništva i najveći je dioničar, a taj je udio kupila iz novca koji joj je EU dala kroz kredit za sanaciju proračuna opravdavajući to očuvanjem energetske neovisnosti Mađarske.
No, Hrvatska je mogla prije predaje upravljačkih prava snažnije inzistrirati na svojim interesima?
- Da, ali samo djelomično jer se u razdoblju od 2003. do 2009. ipak nešto ulagalo. U zadnjih pet godina MOL je odgovoran za urušavanje Ine, jer do 2009., kada su preuzeli kompletnu kontrolu, svi su pokazatelji krenuli nizbrdo i to se ne može opravdati samo svjetskom krizom.
Što su sada konkretni ciljevi u pregovorima?
- Promjena modela upravljanja jer prvenstveno nije u skladu sa zakonom, preferira MOL i onemogućava hrvatsku državu kao najvećeg dioničara u donošenju odluka s ciljem da se loše poslovanje zaustavi. MOL ne želi taj model mIjenjati jer su po mojem mišljenju upravo oni takav model za vladanje Ininim poslovanjem i kreirali da bez plaćanja premije Vladi i malim dioničarima povećaju vrijednost MOL-a.
Kakve bi posljedice imao MOL kada više ne bi mogao uvrštavati Inu u svoje poslovne rezultate?
- Posljedica toga bile bi ogromne po vrijednost MOL-ovih dionica na burzi. Uz Interpolovu tjeralicu za Zsoltom Hernadyjem, njihovim predsjednikom uprave, mogućnost da izgube pravo uvrštavanja Ine u poslovne rezultate MOL-a je nešto što najviše opterećuje upravu kompanije i zato vjerujem da oni uopće ne žele razgovarati o promjeni modela. Izdvajanjem Ine iz poslovnih izvještaja MOL-a kompaniji prijeti daljnji pad vrijednosti dionice koja je u zadnjih godinu dana već pala 25 posto. Ne bi kompanija propala zbog toga, ali bi joj to bio značajan udarac.
(...)