Ja sam svoju rolu odigrao. Nije mi žao što odlazim, osjećam olakšanje - rekao je Luka Bebić prije nekoliko dana dok smo razgovarali u njegovu saborskom uredu. Još nije počeo skupljati svoje stvari, ali kad se za nekoliko dana raspusti Sabor, i Bebić će zatvoriti vrata svog ureda. Broji, naime, zadnje dane svog mandata.
- Mogao sam otići i ranije, čak sam to bio i najavio prije četiri godine jer sam imao sve uvjete za mirovinu - i godine staža i pet mandata. Ali, ostao sam jer su me to zamolili prijatelji. A ja sam im želio pomoći - kaže Bebić koji je rekorder po godinama provedenim u sabornici.
- Zapravo smo Vladimir Šeks i ja rekorderi jer smo bili u svih šest saziva Sabora.
Šeks se ne da, kažem.
- On je malo mlađi od mene i u njemu još ima špirita. Ne znači da ga nema u meni, ali ja svoj držim pod kontrolom - kroz smijeh kaže još aktualni šef Sabora. Dobre je volje i susretljiv, iako mu zadnji politički dani ne protječu mirno. Dok se u polupraznoj sabornici vodi bitka između oporbe i vladajućih, sam predsjednik Sabora ovih dana našao se na meti kritika jer je za svog prijatelja, bivšeg premijera Ivu Sanadera ponudio jamčevinu kako bi se mogao braniti sa slobode.
O prijatelju Sanaderu
- Neki sada govore da to radim jer mi istječe mandat, želeći dovesti u pitanje i umanjiti ono što radim. Pa, moj je stav o Sanaderu poznat. Nisam glasovao ni za to da ga se briše iz članstva HDZ-a, a sada neki žele prikazati da je moj stav od jučer. U medijima me neki optužuju da sam ja kao predsjednik Sabora utjecao na politiku borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala jer da zbog te funkcije nije bilo primjereno da svojom imovinom jamčim za Sanadera. Ja to odbijam. Zar kao predsjednik Sabora nemam svoja građanska i ljudska prava? Nema nijedne funkcije koja bi mi to ograničila. Držim se Ustava i zakona, a oni koji to govore i tako pišu izravno krše 28. članak Ustava, a ne ja. I to rade sustavno i organizirano. Sanader je deset mjeseci u pritvoru. Zar nije u skladu sa zakonom da sud može za zatvorenika, koji se nalazi u pritvoru, odobriti da se brani sa slobode ako se za to ispune uvjeti. Sud postavlja uvjete, a ne ja. Sanader time ne prestaje biti optuženik, nego samo dobiva mogućnost da se brani sa slobode. Tu nije riječ o jamstvu za to je li on kriv ili nije, nego o jamstvu da neće pobjeći. Ja sam svojom imovinom spreman zajamčiti državi, koja će se založnim pravom uknjižiti na moju imovinu, da moj prijatelj Ivo Sanader neće pobjeći. Ako bi on pobjegao, ja bih imao štetu, a ne ovi koji sada pričaju priče i govore o velikoj demokraciji i pritom krše Ustav. Tu je u pitanju moj ugled, ali i razina prijateljstva. Jer, ako bi slučajno, a ja sam uvjeren da za to nema ni teoretske mogućnosti, Sanader pobjegao, ugrozio bi moju imovinu. Ja jesam njegov prijatelj, ali u tom bi se slučaju postavilo i pitanje je li on moj prijatelj. No, sud je odlučio ne pustiti ga iz pritvora i time otpada i potreba za jamstvom. Osim toga, ja nikada za Sanadera nisam rekao ni da je kriv, ni da je nevin. To će utvrditi sud, a ja sam samo rekao da je on moj prijatelj i da će to i ostati.
Sada bi drugačije
Niste prijatelji samo kad vam je dobro, nego i kad ste u teškoj situaciji. Pa i sv. Augustin je rekao ‘da prijateljstvo, ako je iz nekoga razloga prestalo, i nije bilo prijateljstvo’. A ja sam došao do svoje definicije - prijatelj ti je onaj koji može podnijeti tvoj uspjeh i ti njegov. Neki me sada pitaju hoću li biti prijatelj Sanaderu ako bude osuđen. Naravno da ću mu biti prijatelj. Neću opravdati to što je učinio ako je učinio, ali prijatelj ostaje prijatelj. I dok god postoje elementi uzajamnog prijateljstva, ja ću to poštovati. Vrlo je ograničen broj prijatelja koje čovjek ima u životu. Kad je i Šeksu bilo teško, bio sam uz njega. U jesen 1991., kad ga je i predsjednik Tuđman htio smijeniti, rijetki su s njim htjeli i kavu popiti, no ja sam uvijek bio tu - ističe Bebić.
Sanaderova jamčevina jedina je tema o kojoj Bebić govori temperamentno, pomalo ljutito. Vrijeđaju ga, kaže, takve neistine. O drugim temama govori mirnije i - otvoreno. Kad se prisjeća događaja tijekom ovu 21 godinu, koliko je u HDZ-u, govori o dilemama koje je imao, odlukama koje je donosio, sukobima i previranjima u stranci, odnosu sa stranačkim kolegama, pogreškama HDZ-a... Danas je kritičan i prema sebi. Smatra da je mogao učiniti i više, a neke bi stvari, ističe, sada napravio i drugačije.
Disharmonični orkestar
- Možda nisam bio previše hrabar, ali nisam bio ni nehrabar - odgovara onima koji mu prigovaraju da je u nekim stvarima mogao biti odlučniji i da je mogao više istupati.
- Većina ljudi uljepšava detalje iz biografije pa onda dođu u sukob s činjenicama. Ja neću ništa uljepšavati - kako je bilo, bilo je. Možda nisam bio dovoljno glasan, ali znao sam se često usprotiviti i predsjedniku Tuđmanu i predsjedniku Sanaderu. Imao sam svoja mišljenja i nikada nisam osjećao da je bilo problema zato što sam nešto rekao. Kad se naša mišljenja ne bi poklapala, ja bih otišao. Ne zato što sam bježao od odgovornosti, nego zato jer nisam mogao glavom razbiti zid. Ja to ne mistificiram. Ako temelje političkog opredjeljenja i interese države, kako ih ja shvaćam, stavljate na prvo mjesto i ako to ne mogu provoditi kako mislim da treba, onda se maknem da može doći netko drugi. U tim sam stvarima uvijek bio realan. Zato me Tuđman, koji me tri puta smjenjivao, poslije i vraćao. To što je tražio da se vratim znači da nije izgubio povjerenje u mene, samo je to morao napraviti pod pritiscima ovih ili onih. A ja se nikada nisam ljutio na takve stvari. I Sanaderu sam znao otvoreno reći što mislim. Većinom je to bilo slaganje, ali bilo je i neslaganja. No, nikada mu nisam govorio na grub način i većinu je uvažavao. Ne možemo uvijek misliti istovjetno i istobojno. Ali govorio sam više nego neki koji su bili manji od makova zrna. Više sam ja imao primjedbi na Sanadera, posebno u njegovu drugom mandatu, nego svi oni zajedno koji su sada stvorili orkestar protiv njega. Samo je više dirigenata pa to disharmonično zvuči - otkriva Bebić.
Tuđman i ja
Prisjećajući se prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Bebić prepričava jedan događaj iz 1971. koji ga je godinama poslije i ponukao na to da se uključi u HDZ kad ga je Tuđman pozvao.
- Bilo je to u Metkoviću, nekoliko dana nakon Karađorđeva, na otkrivanju biste Stjepana Radića u povodu stogodišnjice njegova rođenja. Tuđmanu je tada bilo zabranjeno da otkrije spomenik pa sam ja to učinio. Nakon toga sam dobio opomenu pred isključenje, a potom sam i isključen iz Saveza komunista. Tuđmanu je to bio zadnji javni istup prije nego što je završio u zatvoru, a zanimljivo je i da je prvi govor kao službeni predsjednik HDZ-a održao upravo u Metkoviću 18 godina poslije. HDZ je registriran 5. veljače 1989., a Tuđman je govor održao pet dana poslije. Tada sam u Metkoviću imao okupljenih već 1000 članova stranke, više nego što je tada imao cijeli Zagreb. Na prvim izborima u Metkoviću dobio sam više od 80 posto glasova - kaže Bebić koji je Tuđmana doživljavao, kaže, kao čovjeka koji ima viziju.
- Tuđman nije griješio u bitnim programskim stvarima - želio je da postanemo neovisna država i članica, tada, Europske zajednice, što se sada i ostvaruje - kaže Bebić. A onda nastavlja govoriti o prvim danima Hrvatske. - Prvi saziv Sabora stalno je bio pod reflektorima, događale su se bitne stvari - usvojen je Ustav, proveden referendum i donesena odluka o nezavisnosti, uslijedio je napad na Sloveniju, potom nakon tri mjeseca napad na Banske dvore. Napad me zatekao u saborskoj Maloj vijećnici, na sjednici Kluba zastupnika HDZ-a. Ratna zbivanja su se rasplamsavala.
Nabava oružja
Bilo je teško funkcionirati jer nismo imali najnužniju logistiku. Tada sam bio ministar obrane i glavno nam je pitanje bila nabava oružja jer je sve što smo imali pokupila JNA 16.,17. i 18. svibnja 1990. i pohranila u svoje vojarne. Morali smo oteti to oružje, a čime? Bio je embargo na uvoz i sjećam se da sam tada ljudima iz jednog sela kod Gline dao 45 lovačkih pušaka. Oni su otišli sretni da barem nešto imaju, a meni je bilo mučno i bilo me sram zbog takve situacije. Dodaje da su neke od njegovih najvećih dilema i najtežih odluka vezane upravo uz nabavu oružja.
- I oružje i streljivo morali smo nabavljati švercom. Malo je bilo onih koji su to radili iz domoljubnih razloga, većina je htjela samo zaraditi. Ima jedna stvar o kojoj sam govorio i za koju ni danas ne znam jesam li je dobro riješio. Bilo je to kad smo morali nabaviti streljivo za kalašnjikove. Šverceri su nam za pet milijuna maraka nudili pet milijuna metaka, a na realnom tržištu metak je koštao 20 pfenniga. Ja sam morao odlučiti da li to kupiti. Da sam kupio, kome bih mogao i kako dokazati da polovicu tog novca nisam stavio sebi u džep. S druge strane, budući da ih nisam kupio, nisam siguran da neko selo u Slavoniji ili neka postrojba nije izgubila teritorij ili netko, ne daj Bože, i život. I koja je tu odluka prava? Ne mogu se stvari objašnjavati crno-bijelo. Može se eventualno birati između svjetlijih i tamnijih tonova.