Proteklih dana mediji su, da tako kažem, uronili u Domovinski rat. Obljetnice pada Vukovara i Škabrnje nekako su se već uvriježile kao neformalni drugi Dan mrtvih. Studeni je u građana Hrvatske mjesec žalovanja, daje kontrapunkt prosinačkoj razdraganosti, navali sobova, zvončića i bradonja koji nisu zločinci. Opsada Vukovara istu simboliku nosi kao i opsada Sigeta 1566. Nadmoćni neprijatelj nakon junačkog otpora branitelja slavi Pirovu pobjedu. Blago Zadro je Nikola Šubić Zrinski. Sulejman Veličanstveni umro je pod Sigetom, a Slobodan Milošević Vukovarom je zapečatio svoju sudbinu, krenuvši na put u smrt iza rešetaka. Bitka za Vukovar jednako će se kao i sigetska čuvati u kolektivnoj memoriji stoljećima.
Čitajući tisak od ponedjeljka do četvrtka zaključio sam da je jezična praksa, već sada, nakon dva desetljeća, definitivno zamaglila jezičnu praksu iz Domovinskog rata. Primjerice, mlađi naraštaji pojma nemaju kako su se branitelji zvali 1991., a stariji su eto zaboravili.
Ne znaju, nadalje, ni kako se nazivao neprijatelj. Posve je ishlapjelo iz jezične rijeke nazivlje za oružje, postrojbe, dijelove uniformi, stanja i pojave. Pokušat ću ovdje podsjetiti na nekoliko takvih riječi. Među njima naći će se kovanica, uglavnom su posrijedi žargonizmi, dijelom termini, a svima je zajedničko da su bile u svakodnevnoj upotrebi. Pučki rečeno, svaki je klinac znao što znače. Za većinu u cijeloj državi, a dijelom su posrijedi lokalizmi. Dao bi se i malen rječnik od njih sastaviti, pa i leksikon. Evo nekih.
agotićka - vojnička vunena vesta zagasite maslinaste boje s platnenim našivcima na ramenima i laktovima. Navlači se preko glave, a na prsima ima patentni zatvarač. Popularizirao ju je u jesen i zimu 1991. Imra Agotić, tadašnji pukovnik HV-a, koji je u njoj vodio pregovore sa srpskom stranom često se slikajući na televiziji.
Arkanovci - podvrsta četnika pod zapovjedništvom međunarodnog kriminalca Željka Ražnatovića Arkana, organizirala ih je srbijanska Služba državne bezbednosti.
Beba - minobacač najmanjeg kalibra, od šezdeset milimetara, dovoljno lagan da ga prenosi i rabi jedan vojnik.
Beli orlovi - podvrsta četnika pod zapovjedništvom vojvode Vojislava Šešelja, organizirala ih je Radikalna stranka uz potporu srbijanske Službe državne bezbednosti.
Beli tigrovi - pohvatani i zatočeni dezerteri i vojni bjegunci na karlovačkom području, dijelom i zarobljeni pobunjenici, koji su obavljali sitne poslove u pozadini: čišćenje i odvoz smeća, istovar i slično. Ime su dobili po bijelim gumenim čizmama koje su morali nositi.
Čedo - uvriježen naziv za četnika u cijeloj Hrvatskoj, katkad čedomir. Uobičajen u radijskoj komunikaciji hrvatskih vojnika s četnicima, ali i na prvoj liniji. Razgovor bi obično započinjao: "Slušaj, čedo…"
Čejen - uvriježen naziv za četnika među hrvatskim vojnicima 1991. u središnjoj Hrvatskoj.
Četa - satnija, postrojba od oko 120 ljudi, s četiri voda: ZNG je bio do rujna 1991. organiziran u brigade, koje su se dijelile na bataljune, a ovi na čete. Obično je brojala svega 50 do 60 boraca.
Domobran - pogrdni naziv iz jeseni 1991. i kasnije za mobiliziranog vojnika nesposobnog za napadne akcije i nedovoljno pouzdanog da ga se ostavi na prvoj liniji pod vatrom. U rujnu 1991. sve su pričuvne brigade Zbora narodne garde prevedene u domobranske, što je izazvalo revolt među gardistima. Većina je do konca rata zadržala na odori stari amblem Zbora narodne garde.
Dragovoljac - pripadnik Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga i specijalnih postrojbi MUP-a, koji se priključio obrani najkasnije u ljeto i jesen 1991.
Fajter - osobito pouzdan i snalažljiv borac; fajter je zapravo frajer među vojnicima: često omiljen među ženama. Obično ga krasi izražen smisao za humor.
Garda - općenit naziv za hrvatske vojnike u ljeto i jesen 1991. Zadržao se i kasnije. Često populariziran u medijima. Opjevan. Amblemska je postala koračnica Ive Fabijana "Kreni gardo, bandu gazi".
Kalaš - naziv od milja za kalašnjikov, automatsku pušku kojom su rat vodile obje strane. Hrvatski vojnici dužili su tri vrste. Najtraženija je, kao najpouzdanija, najizdržljivija i najpreciznija, bila "srbijanka", koju je proizvodila tvornica oružja Zastava u Kragujevcu. Utješan primjerak bio je "mađar", nešto slabije kvalitete, kakvih je 30 tisuća prošvercano uoči početka rata iz Mađarske. Tko pak nije imao sreće ili pameti, zadužio bi "rumunja". Dakako, proizvedenog u Rumunjskoj, s punim kundakom, tamno lakiranog, nepreciznog, lako se kvario.
Kinder-jaje - ručna bomba m 55, takozvana defanzivna, crna ili ručna bomba m 67, takozvana ofanzivna, zelena.
Pijani ustaša - nastavak za automatsku pušku u obliku košarice za ispaljivanje ručne bombe s pomoću tromblonskog metka; koliko je poznato, izrađivao se u Borovu i Zagrebu, korišten na ratištu u Vukovaru i Karlovcu; bombe je izbacivao oko 200 metara, a četnici su, ne znajući za izum, zaključili da samo drogirani, pijani ustaše mogu toliko daleko dobaciti ručnu bombu.
Prolupati - podleći stresu na bojištu, izgubiti nadzor nad sobom, doživjeti slom živaca, pasti žrtvom akutnog posttraumatskog sindroma.
Rokanje - granatiranje, općenito pucnjava.
Roknuti - ustrijeliti, pogoditi granatom, eliminirati, ubiti.
Šarac - strojnica opće namjene Zastava M53, koja se proizvodila u Kragujevcu; kopija njemačkog mitraljeza iz Drugoga svjetskog rata; u početku Domovinskog rata jedino ozbiljno streljačko oružje u rukama hrvatskih vojnika i policajaca. U početku cijela je četa raspolagala svega s jednim.
Tandžara - puška M48, zastarjeli proizvod kragujevačke Zastave, kopija njemačkog Mauser Karabinera 98, kakav se posljednji put masovno koristio u Drugom svjetskom ratu; veoma precizna, ali repetirka, sa svega pet metaka u magazinu.
Zenga - općeprihvaćen naziv za hrvatskog vojnika u ljeto i jesen 1991., koristili su ga i srbijanski agresori i mediji.
Ujo - uvriježen naziv za hrvatskog vojnika među četnicima; uobičajen u radijskoj komunikaciji četnika s hrvatskim vojnicima, ali i na prvoj liniji. Razgovor bi obično započinjao: "Slušaj, ujo…"