StoryEditor
DOSTA JE VIŠE PESIMIZMA

MANIFEST NENADA BAKIĆA Hrvati, dosta je krize! Imamo rast BDP-a, uopće nam nije tako loše. Još samo da nemamo taj depresivni mentalitet!

 Biljana Gaurina/CROPIX

Svjedočimo značajno življem blagdanskom raspoloženju u Zagrebu nego prethodnih godina. Adventske gužve u centru su u potpuno drugoj kategoriji. Značajno je više poslovnih božićnih partyja i mnogi su veći od prošlogodišnjih. Jedan vozač taksija mi je iznio zanimljivu tezu: Možda su ljudi gledajući sve izbjeglice koje su prošle kroz našu zemlju shvatili koliko im je u stvari dobro!

Jedan dio odgovora je sigurno u rastu BDP-a. Ne ulazeći u to kolika je to zasluga Vlade, pogotovo u ovo politički osjetljivo vrijeme, činjenica je da je BDP u trećem kvartalu rastao skoro 3%, a da će godišnji rast biti malo veći od 1,5%. Rast je došao ponajviše od turizma, cijene nafte i malo boljeg poslovanja onih izvoznih biznisa koji su ožilavili u krizi i koriste članstvo u EU za lakše poslovanje. Svi ti utjecaji relativno lako dovode do pretakanja u potrošnju i profitabilnost, pa onda i optimizam. Za Hrvatsku iscrpljenu šestogodišnjom krizom, ovo je zaista osvježavajući pomak.

Uspješno kroz krizu

No, ta kriza je imala, i još uvijek ima, i veći utjecaj na psihu nacije nego na stvarne probleme. Pri tome ne minoriziram stvarne probleme. Zaposleni ljudi, pogotovo oni koji imaju sigurne plaće - ponajviše javni sektor - teško mogu zamisliti kako je biti nezaposlen. Iseljavanje je ogroman problem. Ali želim naglasiti da je pesimizam i negativa svake vrste u Hrvatskoj bila veća od stvarne situacije. U Hrvatskoj je prevladavajuća atmosfera vrlo negativna, iako barem jedan veliki dio Hrvatske živi odlično i kroz cijelu ovu krizu, što nam svjedoči neprestani rast štednje u bankama. Depoziti i štednja građana u bankama su sada oko 190 milijardi kuna, čak 46% više nego na kraju 2007., što možemo označiti kao kraj pretkriznog razdoblja u svijetu.

Kako se građani ujedno i razdužuju, neto štednja - razlika između štednje i kredita - brzo raste i na uvjerljivo je najvećim razinama ikada. Sada je oko 65 milijardi kuna, a krajem 2007. je bila svega 15!

I sve to kroz krizu, gotovo nevjerojatno!

Mislim da je najjači razlog hrvatske negative - ogorčenosti, defetizma, zavisti - mentalno naslijeđe socijalizma. Hrvatska je možda i metalno najsocijalističkija zemlja u EU. Objasnit ću poslije zašto je socijalizam ideologija negativizma, ali evo najprije zašto je ovakvo stanje u Hrvatskoj. Socijalizam je vrlo zavodljiv koncept, i svjedoci smo da je skoro uvijek u povijesti bio iskorijenjen samo kad je došao do svojih krajnjih granica, propao. Gledamo to upravo na primjeru Venezuele, koja je po potencijalima bila možda i najbogatija zemlja svijeta, pa je mogla prilično dugo spektakularno propadati, ali tek sada, kad je propast potpuna, socijalisti gube izbore.

Narodu treba jako dugo da osvijesti posljedice socijalizma. A Jugoslavija je bila vrlo poseban slučaj tranzicije u tržišno gospodarstvo. Bila je ekonomski propala, vidjelo se već puno posljedica. I tada su počeli ratovi. Oni su bili posljedica gospodarske propasti Jugoslavije, iako neki misle da je bilo obratno. Srpska agresija se ne bi nikad dogodila da je Jugoslavija bila bogata i uspješna. Za razliku od ostalih istočnoeuropskih naroda koji su svjedočili potpunom kolapsu svojih socijalističkih država, Hrvati i drugi narodi Jugoslavije nisu vidjeli potpun gospodarski krah, nego je on bio presječen ratom. Običan čovjek se sjećao socijalizma, u kojem je bilo kako-tako, ‘ma riješit ćemo nekako i te probleme, nestašice i ostalo’, doživio brutalne ratove i probudio se u kapitalizmu. Koji je, naravno, morao podnijeti sve ekonomske posljedice prethodnog neuspješnog sustava, teret ratne devastacije, i općenito kao mlad kapitalizam i liberalna demokracija nije mogao biti pretjeran uspješan.

‘Kuga modernog doba’

Na ovom mjestu mnogi će se zapitati nije li možda nepravedna privatizacija bila glavni uzrok odbijanja kapitalizma i žaljenjem za socijalizmom? Ne, ona je samo izgovor. Naime, iako je bilo mnogo slučajeva nepravde, kršenja zakona i brutalnog, iako zakonitog, iskorištavanja loših zakona, privatizacija u svojoj naravi je vrlo koristan proces. Ovdje će opet - a to pokazuje koliko smo indoktrinirani - biti upitnika iznad glava, ali tada se treba samo sjetiti razlika između Zapadne i Istočne Njemačke ili Sjeverne i Južne Koreje. Zanimljivo, čini mi se da zadnjih godina ima više ogorčenosti privatizacijom nego kad se ona ponajviše događala. Vjerojatno je to zato jer je tada svima bilo sve bolje - iako lošije nego danas! - bili smo optimističniji. Privatizacija nas boli - pri čemu često sjena nepravedno pada i na mnoge dobre privatizacije - zato jer nam sada ide lošije. A ide nam lošije jer smo velikim dijelom rasprčkali državu. A kako smo je rasprčkali? Pa nisu je odnijeli ‘tajkuni’ nego svi mi. Primjerice, od 1998. do danas smo uvezli roba za oko 255 milijardi eura, a uvezli za 135. Kumulativni minus u izvozu je dakle, od 1998., cijelih 120 milijardi eura! Samo automobila smo uvezli za oko 20 milijardi eura. Samo 2008. - kad je kriza već debelo drmala svijetom - uvezli smo ‘motornih vozila, prikolica i poluprikolica’ za više od milijardu i pol eura! Jako zanimljivo, iako sada mrgodimo zbog loše situacije, zapravo smo u nju uletjeli ponajviše ogromnom konzumacijom, koju nam je omogućio kapitalizam, a svi su je zdušno prihvatili!

To, i kamate na dug, financirali smo na razne načine: privatizacijom i stranim investicijama, doznakama iz inozemstva, zaduživanjem, i ‘izvozom’ turizma. Turizam je drugi najveći razlog našeg mentalnog socijalizma. Naime, on nam je omogućio da ne propadnemo više puta. Propast bi značila osvještavanje, kao kod drugih europskih naroda koji su živjeli u socijalizmu. A turizam na koji smo se oslanjali bio je rentijerskog tipa, skupljanje vrhnja sa ‘sunca i mora’, bez pretjeranih ulaganja. Što je dodatna poveznica s antikapitalizmom. Jer kapitalizam je sinergija rada i kapitala, rad je produktivniji kad ima više kapitala, pa i vrijedi više. Zašto rad njemačkog, švedskog, američkog, kineskog (!) ili singapurskog radnika vrijedi više od onog u Venezueli ili Burkini Faso? Pa zato jer ima više kapitala. No, sjetimo se: u našoj javnosti se ponekad čuju lenjinističke teze o ‘sukobu rada i kapitala’, pa je tako čak i donedavni predsjednik Sabora izjavio da je ‘neoliberalni kapitalizam kuga modernog doba’. S čime se možemo potpuno složiti, na primjeru Hrvatske: borbom protiv kapitala, kako krupnog tako i sitnog, smanjujemo vrijednost rada i broj radnih mjesta, pa se mladi iseljavaju u ‘neoliberalni’, a rađa se manje djece, što još zovemo i bijela kuga.

Socijalizam je sam po sebi depresivna ideologija preraspodjele. Nema stvaranja nove vrijednosti, ili se ona navodno stvara sama od sebe vrtnjom kotača povijesti. U kojoj mjeri se stvara, vidjeli smo na bogatstvu Venezuele, socijalističke Rumunjske ili Sjeverne Koreje. A radi se samo o tome kako tu vrijednost ‘pravedno’ raspodijeliti. Raspodjela znači uzimanje nekima, davanje drugima, dakle ogromnu količinu negativne energije, kako kod onih kojima se uzima, tako i onih kojima se daje. Zavist je moneta socijalizma.

Ipak, Hrvatska je danas u vrlo posebnoj poziciji. Relativno smo dobrostojeća zemlja i imamo iznimno snažan vjetar u leđa od jedne gospodarske grane, turizma, koji je relativno jednostavan i vrlo profitabilan. On je naša sreća, ali i pokora - omogućio nam je da se ne mijenjamo. Sjetite se samo čestih naslova u novinama kako ‘Hrvati rade najviše u Europi, a to je zbog neoliberalnog’. Istina je pak da su Hrvatska i Slovenija jedine dvije zemlje u EU koje pauzu za ručak ubrajaju u radno vrijeme, pa su time sve statistike iskrivljene. Ja sam, humanistički gledano, za još kraći radni dan. Ali nisam za to da varamo i onda depresivno kukamo.

Stalno u krizi

Ali s druge strane, teško je biti stalno u krizi, to ubija čovjeka. Teško je gledati sve narode Europe koji napreduju. Iako su naši mediji iz sve snage pokušali nametnuti Grčku kao glavnu paradigmu Europe, tko se još sjeća muljatora, balkanskih prevaranata Tsiprasa i Varoufakisa? I teško je gledati izbjeglice iz Sirije koji su izgubili sve, ali s nadom i optimizmom su jači od nas, i sutra vjerojatno uspješniji u svojim novim domovinama. Ono što nas i dalje vuče na dno je naš mentalni sklop. Iako se depresivni socijalistički mentalitet uglavnom može iskorijeniti tek pravim lomom, kada je svima sve jasno, polažem nadu da se u nekim okolnostima stvari mogu promijeniti i drugačije. Nadam se optimizmu, nadam se da će sve više ljudi razumjeti koliko smo povlašteni da smo dio Europe u 21. stoljeću, da sve više ljudi razumije da je 21. stoljeće odavno počelo - a ne da je metafora za budućnost kao u govorima većine naših političara - i da je transformacija moguća i bez loma. Nadam se da se Hrvatska umorila od krize. Nadu mi ulijevaju događaji s početka teksta. Ne mogu ne primijetiti: jedini sam bio prognozirao rast BDP-a od skoro 3% u trećem kvartalu, a naši depresivni analitičari u bankama i ostalim institucijama još uglavnom stoje na procjenama godišnjeg rasta od oko 1%, što više ni teorijski nije moguće. Depresija i malodušnost vlada na svim razinama. Prema najnovijim vijestima, čini se da će irsko gospodarstvo u 2015. rasti oko 7%. Vjerujem da nas samo mentalni sklop sprečava da ostvarimo barem pola tog rasta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 03:31