Ne tako davno - možda pred samo desetljeće - spomen Mediterana prosječnom je sjeverozapadnjaku prizivao najljepše kulturološke asocijacije.
Punih tristo godina, još od romantizma i “grand toura” britanskih aristokrata, Mediteran je za Europljane i Sjeverne Amerikance bio mjesto gdje cvjetaju naranče, gdje u mirisnim travama počivaju rimske ruševine, a pjesnici sriču devinske elegije i poeme o primorskim grobljima. Mediteran je za Zapad bio civilizacijski inkubator - mjesto gdje su nastale grčke tragedije i rimsko pravo, Novi zavjet i arapska matematika, firentinska renesansa i mletačko slikarstvo, atenska demokracija i porculan iz Faenze, francuski parfemi i Alfa Romeo. Što je možda i važnije, Mediteran je bio mjesto koje je prizivalo, ali i još uvijek priziva regresivne pastoralne asocijacije na toplu, gnjecavu predmodernu. Mudri bradati ribari, mještani koji u oštariji kartaju pod lampionima, babe koje stvarno znaju “one” ricete i kuhaju zamršena jela s puno mirisnih trava. Sunčane zime, nepronični dijalekti i slow food - tako je izgledala slika mediteranstičke fantazije koju su turoperatori prodavali ljudima iz sivih, tmastih, smogovitih konurbacija Rotterdama, Düsseldorfa i Birminghama.
Nevrativi dugovi
Tako je to bilo. Ali više nije. Već deset godina spomen Mediterana priziva neke sasvim druge asocijacije. Slika predmoderne u koju se Mediteran narcisoidno samozaljubljivao vratila mu se u lice kao iskežena, samouništavajuća karikatura. Jer, Mediteran danas manje je slika grčke demokracije, a više grčkog duga. Mediteran danas su zemlje južnog oboda Europe - prezadužene, s dvoznamenkastim stopama nezaposlenosti, tehnološki i financijski ovisne, zemlje koje više ne upravljaju ni svojim vlastitim resursima kao što su obale, luke i prometnice. To su zemlje koje su te resurse davno upregle u vraćanje već poodavno nevrativih dugova, pa kao što dužnik kod Shakespearea kida funtu mesa s bedra ne bi li vratio dug, tako i Mediteran dug vraća u “naturi”, u “mesu” - kroz prostor, kroz zamršenu mrežu koncesija, građevinskih dozvola i preprodaje prostora.
Budućnost na Pacifiku
Prostor koji je nekad bio tehnološka avangarda, koji je izumio arapske brojke, lombardne stope, katalonsko suknarstvo, rimski građevinski luk i latinsko jedro danas je prostor koji ni na koji način ne kreira budućnost. Ako se budućnost nekad tehnološki i kulturološki kreirala na Mediteranu, ako se ona u 19. i 20. stoljeću kreirala na sjevernom Atlantiku, budućnost se u 21. stoljeću stvara na Pacifiku, na komadu vode kojemu je s jedne strane Kalifornija, a s druge Istočna Azija. U takvom svijetu Mediteran je postao stražnje dvorište stražnjeg dvorišta (dakle, Europe), jadna kolonija umirućeg kontinenta, mjesto kojemu uloga u svijetu više nije da sudjeluje u budućnosti, nego da prodaje bolju prošlost - ukratko, da fingira vlastitu drevnost. Apartmansko naselje, muzej, koncesionirana plaža i arheološki park - tako izgleda “razvojni model” Mediterana na početku 21. stoljeća. To je trenutna “tržišna niša” u kojoj živi taj niz južnoeuropskih demokracija od Portugala do Cipra. Pritom im je mnogošto zajedničko. Deindustrijalizacija, ekološki pritisak na obalu, nezaposlenost mladih, preskupe nekretnine, krhka demokratska tradicija, duboki jaz ideoloških podjela u 20. stoljeću, korupcija i klijentelizam, kasno odvajanje mladih od roditelja, ćudoredna konzervativnost, ovisnost o političkim i financijskim centrima Sjevera, tehnološko zaostajanje te prekomjerna ovisnost o uslužnim djelatnostima malog multiplikativnog faktora kao što je - recimo - turizam.
Ta nevesela, opskurna slika Mediterana već je bila jasno formirana početkom prošlog desetljeća. U ekonomskom smislu, nju je definitivno petrificirao euro. Ali, u međuvremenu su se počele događati stvari koje su nabacile još jedan sloj tmaste boje na ionako tmurnu sliku ovog mora. A te “stvari” počele su se događati na jednom izoliranom, pučinskom otoku ispred afričke obale - otoku koji se zove Lampedusa. Na taj pastirski otočić, koji je 200 godina bio nenaseljen jer su u 16. stoljeću berberski gusari sve stanovništvo odveli u ropstvo, već su 1998. počeli pristizati prvi afrički “ljudi s brodova” iz još uvijek Gadafijeve Libije. Istih godina ljudi su u tisućama preko Jadrana bježali iz Albanije do Brindisija i Barija, a samo u jednoj nesreći kod Valone potonuo je brod s 800 ljudi. Tih godina Mediteran počinje biti more smrti, ali to primjećuju samo Talijani, i to tada brine samo Talijane. Pokazalo se da je to bila samo predigra - a da je tomu tako, to smo naučili 2015.
Jer, ono što smo romantično nazivali “arapskim proljećem” i “muslimanskom 1848.” izvrgnulo se, nažalost, u dugu, ledenu arapsku noć. Antidespotski pokreti u arapskim zemljama Sjeverne Afrike i Levanta mutirali su ili u još tvrdokornije diktature kao u Egiptu, ili u ružne antisekularne i antimoderne pokrete, ili pak u permanentno stanje nerješivog građanskog rata kao u Siriji i Libiji.
Generator nesreće
Posljedica tog meteža je masovni egzodus, nova seoba naroda, stanje koje je naš kolega Inoslav Bešker pronicljivo opisao kao “ne olujno nevrijeme, nego novo ledeno doba”. Umjesto jedne Lampeduse, dobili smo ih desetine, od Lezbosa do Opatovca. Stotine tisuća ljudi krenuli su put Sjevera. Zašto su krenuli? Naprosto zato jer imaju samo jedan jedini život i ne žele ga provesti u izbjegličkom šatoru, niti žele da njihova djeca i djeca njihove djece kao treća generacija rastu u izbjegličkim kampovima, kao što rastu brojni Palestinci, potomci otjeranih u šestodnevnom ratu 1967. U tim okolnostima Mediteran postaje more koje treba preploviti i pregaziti. Treba ga prijeći ne bi li se domoglo žuđene Europe, a ta žuđena Europa prvo se pridošlicama očituje u obličju ionako izbezumljenog Juga, Juga koji već ionako muče vlastiti nezaposleni, vlastita tehnološka i ekonomska regresija, vlastiti dugovi, vlastite ideološke aveti.
Mediteran - ukratko - više nije samo stražnje dvorište stražnjeg dvorišta svijeta. On je postao prijeteće, opasno, smrtonosno stražnje dvorište, krizno žarište, generator nesreće. O jadima sjevernog mediteranskog oboda već smo sve rekli. Ali, oni se u ovom času čine tako maleni i idilični prema nevoljama južnog i istočnog oboda. Jer, na južnom i istočnom obodu uz dvije endemsko-kronične političke krize (palestinsku i libanonsku) niknule su još dvije - libijska i sirijska. Na južnom obodu Kalifat se u Libiji učvrstio 200 kilometara od Sicilije. Čini se da arapski svijet nikad nije bio dalje od sekularno-modernizatorskih težnji baatističkih politika iz 1950-ih i 60-ih. Egipat je potonuo u tiraniju, Turskoj prijeti isto. Svi bi oni trebali kao prema uzoru gledati prema sjevernom obodu, obali koja je s druge strane. A na tom sjevernom obodu caruju dugovi i nezaposlenost, klijentelizam i politički populizam, divlja gradnja i camorra, dok cijelo društvo tone u predmodernu tehnološku i kulturnu regresiju.
Sol na ranu
To je Mediteran danas: more koje je ostalo doslovno opasno, doslovno grobnica u kojoj godišnje stotine ljudi tonu jer ga prelaze u gumenjacima, u nesolidnim podrtinama, u pretrpanim, loše adaptiranim ribaricama nevičnih posada. To je more na kojem mareta na plažu izbacuje utopljenu djecu. More u koje će talijanski pisac Erri De Luca - ovogodišnji gost pulskog sajma - kod Lampeduse s ribarice baciti simbolički tovar soli jer je to more - kako je rekao - “rana koja ne smije zacijeliti”. Zaboravite priče o palcu u moru koji vas spaja sa svijetom. Zaboravite priče o ribarskom vernakularu koji je od Rodosa do Barcelone isti, pa svaki pomorac na tom jedinstvenom moru zna što znači “mola”, “buta”, “vira”, “šija” i “orca”. Zaboravite priče o spajanju. Mediteran danas nije most, nego zid, samo zid bez žilet-žice. Mediteran je limes, predstraža, loše blindirana granica. Granica koja razdvaja jednu lošu priču od druge još mnogo gore. Mediteran je i dosad bio more dekadanse, zamiranja i propasti. Sada je i doslovno postao more smrti.