Kada me Joža Manolić dočekao u jednom zagrebačkom kafiću u Ilici, prvi je dojam bio da je vrijeme stalo prije trideset godina. Devedesetčetverogodišnji obavještajac, prvi Tuđmanov suradnik, bivši hrvatski premijer, čovjek koji zna najviše tajni iz vremena propale Jugoslavije do stvaranja današnje Hrvatske, na iskreni kompliment kako odlično izgleda odgovario je da bi radije volio da mu to kaže neka žena. “Osjećam se dobro, ali kao i kod starih automobila nikada ne znaš koji će ti dio otkazati”.
Spremao se za odlazak na more, u kuću u Novom Vinodolskom. Pitam ga tko će ga voziti, a Manolić me u čudu gleda. “Pa ja, tko bi drugi”. Nedavno su mu produžili vozačku dozvolu, ali nije zadovoljan. “Tražio sam da mi daju vozačku bar do stote, da se više nemamo što objašnjavati. Ali, zamislite, policija mi nije dala. Rekli su da je praksa da se dozvola mora svake tri godine produžiti i od toga ne mogu odstupiti.”
Svoj stari Golf uskoro će registrirati šesnaestu godinu zaredom, a dobro ga služi iako je s njim prešao 300.000 kilometara. “Vozim ga često, dok mi ga ne uzmu. Imam u obitelji takvo društvo koje mi otme auto, pa kažu: ‘deda, ti ćeš se već nekako snaći, a nama treba auto’. A unucima i praunucima moraš popustiti da te razvlaste.”
Već izvjesno vrijeme Joža Manolić piše knjigu u kojoj će otkriti bar neke od pikanterija koje je saznao u poslu kojim se bavio. Kažem mu da sam ga prvi put uživo vidio početkom devedesetih prošlog stoljeća, nakon što je Franjo Tuđman u Društvu književnika na zagrebačkom Jelačić placu organizirao tribinu na kojoj je najavio politički angažman. Drugog dana, točno u podne, bila je konferencija za novinare, na koju je Tuđman došao u kratkim hlačama, a Manolić je iz pozadine sve dirigirao. Samo se očekivao upad policije i hapšenja svih redom, koji su večer prije digli strašnu dreku i uzvikivali parole protiv Jugoslavije i socijalizma, ali se ništa nije dogodilo. Manolić je bio posve miran, kao da je znao da će Tuđmanovo političko uskrsnuće proći bez policijske intervencije i biti najava burnih političkih događaja koji će slijediti.
Karamarko je bio slab obavještajac
Svašta se u međuvremenu promijenilo, samo je Manolić ostao isti. Danas kada većine protagonista iz tog vremena više nema na životu pitam ga kako bi Tuđman gledao na sadašnju Hrvatsku. “Bio bi žalostan, prije svega. Oni ciljevi da stvori suverenu državu, koja neće biti ni pod čijim tutorstvom, nisu ispunjeni. Zato bi bio tužan, kao što sam i ja.” Detaljno mi objašnjava što je to pošlo po zlu da nije realizirana država koja će biti socijalno osjetljiva, jer je upravo to privuklo mnoge oko Tuđmana, pa tako i dugovječnog hrvatskog političara i visoko pozicioniranog pripadnika Udbe, rođenog na početku prošlog stoljeća u Kalinovicu kraj Đurđevca, koji je, među ostalim, utamničio i Alojzija Stepinca. “Greške su učinjene još za vrijeme vladavine HDZ-a, a one se odražavaju i danas, posebno u ekonomiji.
Tako sada imamo 70.000 ljudi koji rade, a ne dobivaju plaću, a mnogi su se obogatili raznim nepodopštinama.”
Iako je sumnjivo bogaćenje počelo još u Tuđmanovo vrijeme, Manolić smatra da se prvi hrvatski predsjednik osobno nije okoristio. “Mislim da su u krivu oni koji smatraju da se Tuđman obogatio. Nije stekao nikakvo posebno veliko bogatstvo, a nasljednicima je ostala kuća u čijem starom dijelu je supruga, a u nadogradnji kćerka i sin.”
I dok su nekima danas puna usta Tuđmana, Manolić smatra da je to sasvim krivo. “Prije svega se to odnosi na Karamarka koji želi pozitivnu stranu Tuđmanove vladavine iskoristiti za svoju promociju. Niti su uvjeti u kojima je Tuđman realizirao svoju politiku danas isti, niti ima smisla sada na takav način isticati Tuđmana. Mi više ne rušimo Jugoslaviju, nego neadekvatnom politikom rušimo poziciju same Hrvatske. I to je ono što Karamarko izgleda ne shvaća, da se na Tuđmanovoj pozitivnoj politici ne može danas graditi nova politika.”
Dok smo o strasti prema automobilima razgovarali ležerno, kada se Manolić pohvalio da će udaljenost od zagrebačkog stana do Novog Vinodolskog preći za točno dva sata, posve je drugi ton prevladao kada smo počeli govoriti o njegovim kolegama obavještajcima, među kojima je i sadašnji šef oporbe.
“Podržavao sam Karamarka koji je bio glavni obavještajac na samom početku Mesićeva predsjedničkog mandata, jer su one snage koje su se gurale prema predsjedniku bile negativnije nego što je bio Karamarko. Zadržali smo tada i nešto od rada obavještajnih službi iz vremena Tuđmana i mislim da smo to dobro učinili, pa čak i kada je riječ o spašavanju nekih kadrova.” A kada sam Manolića pitao kakav je Karamarko bio kao obavještajac, odgovorio je kao iz topa: “Slab. Prije svega se od obavještajca traži politička prosudba i ako je nemate, onda ste slab policajac i obavještajac i možete postati žrtva drugih obavještajnih službi. Taj nedostatak prosudbe falio je Karamarku. Nije imao dovoljno snage i radije je dao ostavku nego se nastavio boriti za svoje stavove i svoju politiku kao najodgovorniji čovjek za nacionalnu sigurnost.”
Mesiću, gdje su novci?
Još više Manolić upire prst u svog starog prijatelja Stipu Mesića, koji je, kada se uselio na Pantovčak, obećao da će razotkriti tko je pokrao zemlju i odnio novce iz Hrvatske, ali to se na kraju nije dogodilo. “Mesić se obavezao da će pokušati vratiti ilegalno iznesene novce i znam da je našao neke podatke o računima u Americi. Ali, ništa više od toga nije učinio. Gdje je zapelo, nisam istraživao. A nisam do sada Mesića ni pitao zašto je stao s obećanjem da će vratiti novce koje su lopuže odnijeli iz Hrvatske. Ima vremena, pitat ću ga.”
S Mesićem se Manolić i sada ponekad čuje, a kaže da je suradnja imala uspone i padove. “Sve funkcije koje je imao realizirane su na moj prijedlog, od toga da ode u Beograd, do toga da bude predsjednik Sabora i Vlade. Predložio sam ga i za predsjednika Hrvatskih nezavisnih demokrata, kada smo se razišli s Tuđmanom i izašli iz HDZ-a.”
Sve je međutim propalo kada je Mesić predlagao koaliciju s HNS-om, Savkom Dabčević i Radimirom Čačićem. “Bio sam protiv jer je Savka na prvom sastanku otvorila mitraljesku paljbu po Tuđmanu, a indirektno je to išlo i na mene i Mesića. Čačić je šutio, ali Mesić o njemu nije dobro mislio. Govorio je ‘pa taj je opljačkao sve fondove u Jugoslaviji’. Tako je pukla i naša nesuđena koalicija, a i ja sam se brzo razišao s Mesićem.”
Bivšem predsjedniku Manolić odaje zaslugu što je umirovio generale koji su, kako kaže, pri dolasku Račana i SDP-a na vlast željeli rušiti vlastitu državu. “Učinio bih to i ja”, kaže Manolić dok se na trenutak od vrućih tema iz visoke politike opet vraćamo automobilima. “Sve sam vozio, od fiće do Mercedesa. Sa svakim sam autom prešao bar 100.000 kilometara, pa čak i s fićom kojem je to bio maksimum.” Spretno i brzo je ušao u auto, usput dobacivši fotografu “jel’ ti uz mene slikaš i gole ženske”.
Ali, kada ga je želio slikati uz otvoreni prozor, s ležerno zabačenom rukom, žestoko se usprotivio: “To vozači ne smiju raditi. Tako se ne smije voziti”, da bi na kraju, nakon kraćeg nagovaranja, ipak pristao i strpljivo pozirao.
Istina o Sanaderu
Pitam Manolića kako se moglo dogoditi sve ovo oko Ive Sanadera a da obavještajne službe ništa nisu znale. Pogledao me ispod oka, malo zastao i odgovorio gotovo monotonim glasom. “Već je bila mutna voda kako je Ivo Sanader došao na mjesto predsjednika HDZ-a. Ali između njega i Ivića Pašalića i ja bih se uvijek više priklonio Sanaderu, jer je Pašalić bio potpuno apolitičan da sačuvamo poziciju Hrvatske od izolacije i da ne dijelimo dalje Hrvate na fašiste ili antifašiste.”
“Ali, gdje je kod Sanadera krenulo po zlu?” pitam starog Hadezeovog barakaša, bez čije bi podrške Tuđman teško došao do šefa stranke, a kasnije i države. “Tu ne treba tražiti neku ideološku stranu, jer je Sanader pokazao previše gramzljivosti da se obogati i zgrabi što više dok je na vlasti.”
“Uvjeren sam da su informativno-obavještajne službe sve znale”, kaže mi Manolić, uz komentar da su tada bile potpuno pod kontrolom samog vrha predsjednika HDZ-a i Vlade, koji je bio opkopljen ljudima koji su imali slične namjere kao i on. “To je bila strašna zapreka i kočnica obavještajnim službama, a informacije su sigurno postojale.”
Manolić kaže da je bio među onima koji su zagovarali da Ivo Josipović postane predsjednik, jer je smatrao da čovjek takvog profila treba Hrvatskoj. Pri kraju njegovog prvog mandata smatra kako nije bio dovoljno odlučan.
“Ove afere ili aferice koje se pokazuju govore samo o neodlučnosti predsjednika da iskoristi svoju poziciju i bude odlučan u provođenju svojih zahtjeva i akcija i svoje pozicije koju mu Ustav daje. Pogledajte, ono što je Josipović doživio u Vukovaru moglo se lako izbjeći. Trebao je samo reći ‘gdje sam ja, tamo je čelo kolone’, a lampašima me se ne može zarobiti. A, nije.”
Američki konci
Manolić rado prihvaća razgovor o Josipu Perkoviću. “Od njegovog slučaja napravila se veća afera nego što je bilo potrebno. Odmah je trebalo ustvrditi da je to pravosudni problem i neka se rješava na liniji pravosuđa Hrvatske i Njemačke.” Je li Perković kriv ili ne, Joža Manolić ne kaže, ali tvrdi da je riječ o kriminalnom slučaju, jer je po njemu Đureković bio kriminalac. Na pitanje tko je odobravao politička ubojstva u bivšoj Jugoslaviji Manolić je izravno odgovorio: “Bilo je regulirano tko donosi takve odluke, a prije svega su to bili predsjednik savezne vlade i ministar unutrašnjih poslova.”
I u slučaju Đurekovića tako je, po Manoliću, donesena odluka, a službe su to morale provesti. “To mi se čini i kao najjača pozicija u Perkovićevoj obrani, jer je odluka donesena na sasvim drugom mjestu”, kaže uz dodatak da je u to vrijeme već dosta znao, ali nije u odlukama sudjelovao.
“Gospodine Manolić, kako je živjeti sa svim tim tajnama koje nosite sa sobom?” Odgovorio je posve mirno, “nikako”. “Zavisi od čovjeka kako sve to doživi. Meni je sve to bio proces koji se odvijao i tako to uzimam i danas.” Kaže da se mnogo prikupilo, a nešto će objaviti i u knjizi. Većina od tajni, čini se, ipak će otići s Jožom.
“Bilo je tu svega, od tijesne suradnje hrvatskih tajnih službi s njemačkim oko Crvenih brigada, što je Jugoslaviji donijelo dobar politički položaj i približavanje Europi.
Malo se zna da su borbu protiv hrvatske ekstremne političke emigracije forsirali i podržavali Amerikanci. Oni nisu podnosili terorizam hrvatske emigracije i tadašnja jugoslavenska politika je našla u Americi saveznike u borbi protiv ekstremne emigracije.”
Za bivšeg ministra obrane Gojka Šuška Manolić kaže da je bio među prvim istaknutim političkim emigrantima koji je prihvatio Tuđmanovu tezu o pomirbi Hrvata.
“Šušak je bio izraziti terorist u jednom periodu i shvatio je da ne može ići protiv politike Amerike. Američka je kombinacija bila, a ne naša, dovesti i Matu Meštrovića na političku scenu. On nije bio, naravno, terorist jer je želio Hrvatsku bez korištenja nasilja. A sve te američke odluke, jer su Amerikanci vukli konce, išle su nam u prilog.”
Bivši šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka, tijela koje je devedesetih godina prošlog stoljeća koordiniralo rad svih tajnih službi u Hrvatskoj, smatra da one i danas imaju moć kao nekada. To se vidi, kaže, tek naknadno, a ne u trenutku dok djeluju, a tih obavještajnih zapleta i raspleta iza kulisa svjetske politike ima danas možda i više nego prije.
Susret s Milanovićem
U jednom trenutku, još dok je sjedio u automobilu pokazujući kako ležerno uživa na vozačkom mjestu, Manolić je naglo želio izaći i umjesto o motorima, klima-uređajima, servo volanima, progovoriti o Zoranu Milanoviću. Hitro je iskočio iz vozila i zamolio me da to svakako napišem. “Tražio sam prije tri mjeseca da me Milanović primi, ali tajnica mi je poručila da napišem molbu i kažem o čemu ćemo razgovarati. Od prijema, za sada, nema ništa.”
Što Manolić, drugi predsjednik hrvatske Vlade, želi reći Milanoviću, nismo otkrili. Ali zato rado govori o mladim snagama današnjeg SDP-a s Milanovićem na čelu. “Često se pitam ‘što vi dečki mislite’. Ta mlada generacija SDP-a, sa svojim sadašnjim šefom, nema koncept i odrekla se politike socijaldemokracije. Nije ta politika od jučer, ima ona svoje korijene od prije stotinjak godina. Izgrađivala se, doživljavala poraze i uspjehe, a današnji SDP-ovci su od toga odstupili.”
Dok je o prošlim vremenima govorio bez previše emocije, zbog današnjeg se Joža Manolić daleko više uzrujao. “Niti jednom pametnom socijaldemokratu ne ide u prilog zaratiti se sa sindikatima, nikome. A to je naša socijaldemokracija napravila”, kaže, uz dodatak da se baš zbog toga stvaraju nove, lijeve opcije, od laburista do Mirele Holy.
Da se malo odmorimo od politike, Manolić se vraća svojoj velikoj ljubavi, automobilima. Vozi ih od mladosti, a po Zagrebu se zna provozati kako bi se relaksirao. Ide i do prijatelja, sve starih HDZ-ovaca i SDP-ovaca, kojima je jedinstveno to što su razočarani u “ove današnje”. Kako bi, zaboga, da nema auta, sve to stigao, a sada u ovim ljetnim danima treba iz obiteljske kuće u Novom Vinodolskom otići do modernog hotela u kojem se odmara njegov prijatelj, novinar Romano Bolković. A onda će opet satima razgovarati o politici.
Razlaz s Marxom
Pitam Josipa Manolića je li mu ponekad žao što je komunizam nestao i zauvijek umro. Ispravlja me odlučno: “ma ne, to je samo jedna faza”. “Kako mislite, faza? Što nas čeka, novi komunizam.” Odgovara posve siguran u svoje riječi. “Oni koji trijumfiraju da je komunizam sahranjen sasvim su u krivu. Komunizam neće više biti po modelu koji je izgradio Karl Marx, ali će ga biti.”
Uostalom, Joža se baš na Marxovoj tezi da će blagostanje doći za pedesetak ili više godina razišao s utemeljiteljem komunizma. “Meni je bio predugačak taj Marx. Gorio sam od revolucije, odmah, sada, a on mi je pričao da će blagostanja biti za pedeset godina.”
Sve što se sada događa u svijetu za Manolića je samo jedna etapa, a kriza na istoku Europe po njemu je najkrvavija revolucija, kakvih će u stoljeću u kojem živimo biti na pretek. “Idemo prema krvavijim revolucijama nego što je bila Francuska ili Oktobarska.” Pitam ga sliči li mu malo sve ovo što se sada događa u Europi na vrijeme uoči Drugog svjetskog rata. “Ne malo, nego puno. Sjećam se 1936., kada je Španjolska bila na dnevnom redu. Teško je bilo reći je li to bila revolucija unutar Španjolske koja je nosila klicu socijalizma, kao što je danas teško reći što se sve događa u Ukrajini, ali je sigurno da je riječ o imperijalističkim težnjama, od Rusije do Amerike.”
Europa je za Manolića ostarjeli otok, nemoćan da sudjeluje u tim velikim igrama. “Danas je Europa na periferiji, a u prvom su planu Amerika, Kina, Indija, Rusija. Danas povijest stvaraju nevidljivi ljudi, a u diktaturi kapitala poteze vuku nevidljive snage.” A gdje je u svemu Hrvatska? Kod tog pitanja Manolić je ponovno živnuo, kao da je ubacio u petu brzinu na putu prema Novom Vinodolskom.
“Naša vanjska politika je u ćorsokaku jer ne otvara pipce prema Istoku. Mi smo se usidrili prema Zapadu, a tu nema spasa. I zbog toga doživljavamo da naša vanjska politika gubi nacionalne interese. Meni je simpatičniji Orbanov nacionalizam nego američki liberalizam.”
“Znači li to da biste Vesni Pusić poručili da se malo vrati onoj Titovoj politici nesvrstanosti?”, pitam Manolića, koji odgovara da Tita nije učvrstila samo njegova providnost, već to što je uvijek gledao kako sačuvati vlastite interese.
“Ne bi bilo loše da se i danas vratimo na taj Titov put. Ne treba, naravno, ići protiv američkih interesa, ali im treba reći da su ponekad, zbog njihovih poteza, naši interesi ugroženi, kao u bojkotu Putinove politike ili kada je riječ o zbivanjima u Siriji”, objašnjava Manolić dok zaključava auto.
Odmor u kući koja je prema Povilama i Senju neće dugo trajati. Ne voli se pržiti na suncu, pa mu je mora dosta već za par dana. “Dovoljno da se iskupam i lunjam malo okolo. Da nemam auto, kako bih to mogao. A onda natrag u Zagreb.”
Tu ga čeka staro društvo i, umjesto o svim mogućim boleštinama, razgovori političkih veterana kako u današnjoj Hrvatskoj objediniti opcije bar u pokušaju da se nađe rješenje da ljudi bez posla imaju za kruh. “Moramo spriječiti daljnje propadanje zemlje, prije svega gospodarstva. To je danas najbitnije i na tome moramo mobilizirati naciju. A ne na onome na čemu je Hrvatsku mobilizirao Tuđman.”
Prognoze što će se događati u budućnosti Joža Manolić ne daje. Uostalom, kada su Mesića jedanputa pitali za neke prognoze o budućnosti, odgovorio je da ne zna jer tu budućnost, ionako, osim Jože Manolića nitko neće doživjeti.