Neobjavljena ratna sjećanja pukovnika OSS-a, šefa američke vojne misije kod Tita , inače odvjetnika Elleryja C. Huntingtona u svojoj je ostavštini čuvao Miroslav Kreačić (1920.-2012). Ovaj Zagrepčanin, jugoslavenski ambasador u Japanu, u Zagreb se vratio početkom 1990-ih. U Titovu diplomatsku službu ušao je 1950., kada je nakon prekida sa Staljinom, svijetu trebalo predstaviti novu zemlju.
Do tada visoki sportski dužnosnik, koji je u Beogradu živio od 1944., najprije je bio u Švedskoj, Burmi, a od 1961. do 1967. u New Yorku. Bio je zamjenik šefa Misije FNRJ pri UN-u, kasnije generalni konzul SFRJ. Kontakti u srcu Amerike uključivali su slikare poput Maksimilijana Vanke, čiji je autoportret, dar Kreačićima, i bio na naslovnici kataloga Vankine izložbe u Zagrebu prije nekoliko godina.
Jedan od sugovornika generalnog konzula, baš kao i njegovih prethodnika na tome mjestu, prije svega Budimira Lončara, bio je Ellery C. Huntington. Tijekom dugih razgovora, Kreačiću je na čuvanje dao rukopis sjećanja na ratne dane.
Huntington je rođen u Nashvilleu 1893. Studirao je na Colgateu, gdje je igrao američki nogomet i zaslužio mjesto u sveučilišnoj Kući slavnih. Pukovnik OSS-a, od 1942. bio je isprva u Alžiru, Egiptu, a onda je iz Italije došao na Vis. Prvi dojmovi nisu mu bili osobito dobri. Partizanski časnici bili su ljubazni, ali su ostavljali dojam da “nismo dobrodošli”. Za primljenu pomoć rijetko su se zahvalili, ali nikada nisu propustili priliku tražiti još, napisao je Huntington. Obični su ljudi bili “prijateljski, otvoreni, zahvalni za pomoć”.
Prvi dojam nije bio sjajan
Ni prvi dojam o Titu nije bio sjajan. Maršal je “posve poslovan, iskren do stupnja fanatizma”, “mrk i nekomunikativan… nedojmljiv i hladan do razine nepristojnosti”, stalno sumnjičav.
Postupno se stav mijenjao. Po Titovim očima bilo je moguće prepoznati je li zauzet, ima li vremena za razgovor, koji se uvijek vodio preko prevoditeljice Olge Humo. Konačno je Huntington postao šef američke vojne misije kod Tita i u zemlji proveo duge mjesece.
Tijekom Hladnog rata, američki vojni veterani postali su jedni od najboljih saveznika jugoslavenske diplomacije u trenucima krize, napose nakon 1948. Sam Huntington, koji je jedno vrijeme aspirirao i za mjesto veleposlanika u Beogradu, tijekom pedesetih se intenzivno družio s drugim diplomatom u Generalnom konzulatu u New Yorku. Budimir Lončar tada mu je i pronašao učitelja hrvatskog. Huntington je imao izravan ulaz do predsjednika Eisenhowera, a Lončaru je, tada još mladiću, jedva odraslijem dječaku, otvorio put i do generala Williama J. Donnovana, šefa OSS-a, oca američke tajne službe.
Nije postao ambasador
Huntington nikada nije postao američki ambasador u Beogradu. Knjiga sjećanja na ratne dane nikada nije objavljena. Ellery Huntington preminuo je u 94. godini, u Alexandriji nedaleko Washingtona. Rukopis je posvetio sinu Elleryju trećem, koji je 8. listopada 1944. poginuo kod Gerensweilera u Njemačkoj. Ellery treći imao je 20 godina kada je stradao.
Njegov je otac u to vrijeme, nakon boravka u Srbiji i promatranja zajedničkog djelovanja Crvene armije i Titovih partizana u Beogradskoj ofenzivi, otišao natrag u Italiju. U središte zapovjedništva za Sredozemlje vratio se kako bi izvijestio o prvoj izravnoj procjeni sovjetskih vojnika u velikim borbenim operacijama, bez propagandnog uljepšavanja. Ono što su Amerikanci na početku vidjeli, bilo je najviše što su Sovjeti ikada dopustili. Kasnije su sve strance držali podalje, uljudno onemogućavali da se vidi više od onoga što su Sovjeti htjeli. Prve sovjetske vojnike koje je vidio, opisao je kao “jedre i rumene”, vrlo mlade, odjevene u najprljavije lake pamučne uniforme koje je do tada vidio. Nijemce koje su zarobili pripadnici 24. divizije u Srbiji spasio je od smrti sam Huntington.
Pravilo je bilo da se oni koje je ispitivao časnik savezničkih vojski, neće likvidirati. Reich je bio “kaput”, rekli su mu bez dvoumljenja. Bili su posve upućeni u zbivanja na bojištima, ali su se borili žestoko jer su nastojali da “prilike za Saveznike otežaju”, kako bi kasnije Nijemcima bilo lakše pregovarati. Bili su i dalje arogantni. Drugi, kako ih je promatrao na prilazima Avali kod bitke za Beograd, masovno su stradavali.
Razmrskanih glava i prosutih crijeva bilo je uz put, a svi stradali bili su Nijemci. Ovo nije elegantno ratovanje, rekao mu je jedan Rus, ali oni koji su izgubili obitelji, mogu razumjeti zašto to partizani rade. I sam je američki pukovnik rekao kako su Nijemci do zadnjega pucali, a onda vikali “drugovi-kameradi”, tražeći predaju.