ZAGREB - Srpski povjesničar Goran Miloradović za Ivana Gorana Kovačića čuo je kad je imao deset godina, baš kao i brojna druga djeca s prostora bivše Jugoslavije. Tada je saznao za sudbinu hrabrog, mladog pjesnika koji se otišao boriti u partizane gdje je potaknut ustaškim zločinima nad Srbima napisao slavnu “Jamu”.
Saznao je i da pjesnik nije dočekao kraj rata jer su ga, dok je pomagao prijatelju, srpskom liječniku Simi Miloševiću, nakon bitke na Sutjesci, uhvatili i ubili četnici. Mjesto na kojem je pokopan, baš kako je sam predvidio u pjesmi “Moj grob”, nikada nije pronađeno.
Pronađeni grob
Godinama pošto je čuo priču koja je prerasla u mit Miloradović je naletio na novinski tekst iz 1952. o tome da je pronađen Goranov grob.
- Sjećam se da sam zastao, kako sad pišu o grobu ako se zna da nije pronađen - objašnjava povjesničar. Tako je počeo interes za pjesnika, a rezultate istraživanja o tome gdje u priči prestaje istina i počinje mit iznio je u sklopu Desničinih susreta koji se upravo održavaju u Zagrebu.
I u toj su verziji priče glavne činjenice iste: Kovačić je pozitivac, borac na strani dobra kojeg su ubili četnici. Nadogradnja je ipak, izgleda, bila djelo propagande.
Jezgru mita, smatra Miloradović, zadao je Moša Pijade u tekstu o Vladimiru Nazoru iz 1944., u kojem je o Kovačiću napisao: “Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi ‘Jama’ tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači...”
- Vjerojatno se razmišljalo kako sanirati posljedice građanskog rata u kojem su se paralelno odvijale različite priče: rat protiv okupatora, međunacionalni sukobi, ideološki sukobi unutar pojedinih naroda. Pjesnikova sudbina bila je idealna za sponu među zavađenim narodima.
Keats u kuferu
Priči su s vremenom dodavani detalji, ali matrica nije dirana - tvrdi Miloradović.
Nije se ostalo samo na smrti. Prema mišljenju povjesničara, modificiran je i period koji joj je prethodio, Goranov dolazak u partizane.
- Tvrdilo se da je njegov odlazak u partizane imao simbolički potencijal usporediv s dolaskom Vladimira Nazora. Ipak, tada nitko o njemu nije tako razmišljao. Nisu ga shvaćali ni kao ozbiljnog književnika, nego samo kao novinara. Za Nazora koji je tada bio u poodmakloj životnoj dobi bile su dane jasne upute da mora živ dočekati kraj rata i za njega su se brinuli mnogi. O Goranu su, pak, govorili i s podsmijehom zbog toga kako se ponašao i kako je izgledao.
Primjerice, na prvim fotografijama iz partizana vidimo ga u štofanom kaputu, s kariranim šalom. Sa sobom je donio dva kufera i knjige Shelleyja i Keatsa. Jasno je da se, kao neka verzija Byrona, radikalno razlikovao od ostalih, pa tako njegov suborac Mladen Iveković o njemu piše kao o zagrebačkom “maminom djetetu”. Đ. Tiljak, pak, objašnjava da je došao iz pjesničkih pobuda. Nažalost, ono što je počelo gotovo kao komedija završilo je kao tragedija.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA