Do jučer su hrvatski građani, kad je riječ o trošenju i plaćanju struje, znali samo za Hrvatsku elektroprivredu (HEP) . Pojava novih opskrbljivača vrlo ih je iznenadila, a još ih je više iznenadilo da ti novi igrači prodaju struju osjetno jeftinije od HEP-a. Pravi šok nastao je kad su struju od stranaca, umjesto od “svojega” HEP-a, kupila i hrvatska ministarstva. Građani, međutim, ne znaju da neki od tih prodavača struje osvajaju hrvatske kupce već dugo i vrlo uspješno: Zoran Miliša i njegova tvrtka, i prije nego što ih je kupio njemački energetski div RWE pa su izašli s javnom ponudom i za kućanstva, već su opskrbljivali strujom više od 300 velikih kupaca poput Sveučilišta u Zagrebu, HAZU, Hrvatske lutrije ili svih 300 škola u Slavoniji i Baranji.
Sa Zoranom Milišom, direktorom tvrtke RWE Energija razgovarali smo u njegovu uredu u Buzinu pored Zagreba i čuli zanimljivu priču o tome kako se za energetsku tržišnu utakmicu pripremao kao sportaš, najmlađi trener u Prvoj hrvatskoj košarkaškoj ligi, a potom i kao menadžer u T-Comu. Odatle mu, vjerojatno, i ideja da i u energetici stvori “VIPnet” kakav već postoji u telekomu. Doznali smo što je u nastupima novih krupnih opskrbljivača strujom puko reklamersko busanje u prsa, a kolike su moguće realne uštede za potrošače; zašto je danas kupnja struje poput vožnje autocestom, ali i zašto u tom prometu nemaju velikih izgleda veletrgovci koji ne raspolažu vlastitim “benzinom”.
Je li vas doista iskustvo profesionalnog košarkaškog trenera pripremilo i osposobilo za utakmice u biznisu?
- Apsolutno, to je isto, samo na drugom polju. Tajna uspjeha je u “kemiji” koja postoji ili ne postoji među članovima ekipe.
Kako je nastala tvrtka RWE energija, koja danas konkurira nekadašnjem državnom monopolistu HEP-u?
- U kolovozu 2011. utemeljeni su Energija 2 sustavi, nakon što sam se ja razišao s većinskim suvlasnikom u tvrtki Partner elektrika, koji nije htio da tvrtka potraži strateškog partnera, nego je htio nastupati samostalno. To je poduzeće imalo dvije djelatnosti, bilo je prvi privatni opskrbljivač strujom u Hrvatskoj, i bavilo se građevinom, a kad je 2008. kriza pogodila građevinarstvo, teret kredita iz građevinskog dijela odveo je šest mjeseci nakon mog odlaska tvrtku u stečaj. Nakon toga odlučio sam samostalno krenuti u biznis, našao sam sjajnog partnera Uwea Gregoriusa, bivšeg predsjednika Uprave Siemensa, doživotnog predsjednika Hrvatsko-njemačke gospodarske komore. Znajući da nam treba strateški partner za nešto što sam ja nazvao “stvaranje energetskog VIPneta”, znači drugog najjačeg igrača na tržištu, mi smo kontaktirali RWE i naša zajednička priča počinje od 11. mjeseca 2011.
Prije toga, u bivšoj tvrtki, niste radili s RWE-om?
- Ne, nikada... Tada su počeli uobičajeni procesi, Nijemci su nas pratili, radili dubinsko snimanje tvrtke, gledali rezultate u odnosu na planirane, gledali ekipu... Prije njih smo uspjeli samostalno potpisati više od 300 ugovora s kupcima, etablirali smo se na tržištu i osposobili za nastupe na javnim natječajima. Dakle, ono što se sada bombastično objavljuje, kako su hrvatska ministarstva potpisala ugovor o opskrbi strujom s GEN-I-jem, to je standardna procedura. Sve javne institucije su obvezne objaviti javne natječaje za nabavu električne energije. Tako smo i mi krenuli i potpisali ugovore s Hrvatskom lutrijom, Sveučilištem u Zagrebu, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti... Sve škole, njih stotinjak, u Slavonsko-baranjskoj županiji su “naše”. Mi smo financijski bili sposobni da možemo sudjelovati i dovoljno smo znali upravljati nabavom i prodajom da možemo biti najkonkurentniji.
Otkud vama struja?
- Kupovali smo je od drugih na tržištu, od drugih proizvođača i veletrgovaca. Hrvatska uvozi gotovo 30 posto električne energije, i mi je ne možemo kupovati od HEP-a, iako bi nam to bilo najjednostavnije, pa smo je morali uvoziti izvana, jer i HEP radi isto. Struja se može kupiti na burzi, što nije jednostavan proces, zahtijeva znatna financijska sredstva; u ovom biznisu nema “platit ću”, morate ili platiti unaprijed ili dati takva sredstva osiguranja da je onaj tko vam isporučuje energiju u svakom trenu sto posto siguran da će naplatiti svoje potraživanje. U ovom biznisu se ništa ne može napraviti bez financijskog kapitala. Energija je igra velikih brojki, velikog prometa s vrlo malim maržama.
Mogli ste nastaviti poslovati i bez RWE-a?
- Mogli smo, ali nismo mogli napraviti priču koju sam ja zamislio na početku. Ja sam htio napraviti tvrtku koja će moći ravnopravno konkurirati na hrvatskom tržištu. Dobro smo radili, bilo nas je sedam zaposlenih, funkcionirali smo besprijekorno. Ali, za iskorak koji smo sad napravili, a to je opskrba kućanstva, moramo imati neograničeni izvor energije. Mi ne znamo koliko će se nama kućanstava javiti. Sad je RWE Hrvatska stopostotni vlasnik Energije 2 sustava, koja se preimenovala u RWE Energija d.o.o. Postali smo dio RWE grupacije, s time da je tvrtka zadržala hrvatski menadžment, sve hrvatske radnike; osim jednog kolege iz Slovačke, to je sto posto hrvatska tvrtka. Ali, prodajemo isključivo RWE-ovu struju, jer njegovi su proizvodni kapaciteti 12 puta veći od ukupnih hrvatskih. Sigurno uvijek imamo dovoljno struje. Moja osnovna poruka je pouzdanost opskrbe električnom energijom. Mi ne ovisimo o tome što će se događati na burzi, gdje su oscilacije cijene uvijek moguće i vrlo realne.
Ali, i vi ovisite o prijenosu, dalekovodima koji prelaze granice. Imate li tu problema?
- Samo su dalekovodi preko granice s Mađarskom dovoljni za više od 50 posto ukupnog uvoza električne energije u Hrvatsku. Prema tome, zagušenje tih kapaciteta gotovo je nemoguće, nije se dogodilo u posljednjih nekoliko godina otkako je ta veza Hrvatske i Mađarske pojačana. A imamo i dobavne pravce iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, i mali dio iz Srbije, koji su praktički nekorišteni.
Ti su prijenosni kapaciteti vama na raspolaganju bez ikakvih problema?
- Apsolutno.
(...)