ZAGREB - S ovakvim izborom hrane mora da nas želite uništiti na izborima”, konstatirao je, s dobrim raspoloženjem u glasu Radimir Čačić, predsjednik Hrvatske narodne stranke , iskreno zadivljeno promatrajući dva atraktivno dekorirana tanjura prepuna sirove ribe, što su nam ih gospoda Starman, glavni chef Takenoka u Kaptol centru, i Mochizuki, glavni chef Takenoka na Radničkoj cesti, upravo donijeli na stol.
Glasači na sushiju
“Ma da”, dodao je Zoran Milanović , “nema baš nikakve sumnje da se stotine i stotine tisuća hrvatskih birača žele identificirati s političarima koji jedu sushi i sashimi. Nemam pojma koliko je Hrvata uopće kušalo sushi, a Boga mu, ni da li se Hrvatima sirova riba zapravo gadi. Barem onima koji je nisu probali.”
Svoje sam goste pokušao uvjeriti da nemaju razloga biti skeptični zbog navodno nehrvatskog odabira hrane u Salonu, u kojem sudjeluju šefovi stranaka, koje bi, po baš svim istraživanjima, za najkasnije godinu dana trebale preuzeti vlast u Hrvatskoj.
“Gledajte gospodo, to što jedete sushi upućuje da se želite zdravo i odgovorno hraniti, što je sasvim sigurno pohvalno za vaše političke biografije. Opće je poznato da sushi spada među najzdraviju hranu na svijetu, a da japanski stil prehrane, osim što je gastronomski superioran, omogućuje iznimno dug život.”
U redu, doista nije bilo stvarne potrebe da Milanoviću i Čačiću održim solilokvij o navodnim političkim prednostima japanske kuhinje u hrvatskim okolnostima (u što, naravno, ni sam ne vjerujem).
Naime, sva smo se trojica s najvećim užitkom bacili na sushi i sashimi, gdje su prirodno dominirale blijede fete tora, tunine potrbušnice, najcjenjenijeg dijela tune plavoperke.
Da smo sada htjeli raspravljati o poljoprivrednoj politici, mogli smo se satima baviti problemom plave tune, ribe koja nestaje, na kojoj se temelji moderna kultura sushija, i koja se naveliko uzgaja na Jadranu: Takenokova tuna dolazi s Ugljana.
No, prvi se dio razgovora bavio političarskim lifestyleom.
Naime, jedna od prednosti, ili loših strana života vodećih političara jest da se oni moraju hraniti u restoranima.
Život po restoranima
“Evo, ja već trideset godina, osim povremeno vikendom, jedem isključivo u restoranima”, konstatirao je Ratko Čačić . “A moja žena fenomenalno kuha”.
“I rekao bih da je kvaliteta restoranske hrane u Hrvatskoj, ali prije svega u Zagrebu, u tih trideset godina strahovito porasla”, smatra Čačić, koji je argumente za hvalospjev zagrebačkoj gastrosceni pronašao, među ostalim, i u Parizu.
“Nedavno sam bio sa ženom u Parizu. Imali smo par slobodnih večeri, pa smo, by the book, rezervirali u restoranima s jednom ili dvije Michelinove zvjezdice. Mjesta gdje sam bio nisu bitno bolja od vodećih zagrebačkih restorana. Ipak, kako stalno moram jesti po restoranima, nekako su mi draži postali oni gdje se ne priprema tipična restoranska hrana, nego, znate, takozvana domaća, sa žlicom.”
Zoran Milanović nije se morao hraniti u restoranima puna tri desetljeća, ali je, kao znatiželjni i iskreno zainteresirani gastronom, već razvio dosta visoke i diskriminativne kriterije. Milanović povremeno jede u Takenoku, jako mu se sviđa hrana u Marcellinu (“To je stvarno nešto posebno, i nije skupo s obzirom na klasu”), te voli bakalar u zagrebačkoj ribljoj gostionici Korčula. “Nastojim jesti laganu hranu. Pa i kad sam zadnji put bio u Beču ručao sam u japanskom restoranu, Tenmayi, blizu Opere. Bilo je jako, jako fino. Trudim se hraniti ribom i povrćem. Ne znam kada sam zadnji put pojeo steak.”
Bacanje u hladnjak
“Ni ja”, nadovezao se Čačić. “Ali, kada naručim steak, zna se kakav steak mora biti: golem, sočan i crven… Zapravo, problem s restoranskom prehranom jest u tome što izgubite normalni raspored unošenja kalorija. I tako, kasno navečer, dođete doma, osjetite glad jer ste zadnji put jeli u podne, i onda se bacite u hladnjak. Kombinacija restoranskih jela i utaživanja gladi noćnim bacanjem u frižider dovodi do ovoga”, pogladio se Čačić po trbuhu koji je, recimo to pristojno, donekle nabujao od zadnje izborne kampanje u kojoj je sudjelovao predsjednik HNS-a.
U Hrvatskoj, osim možda u Istri, hrana i piće ne čine značajniji dio političarskog lifestylea, za razliku od Sjedinjenih Država, gdje je Hillary Clinton, kako bi se svidjela biračima, morala, usred dana, ispijati čašice bourbona po opskurnim barovima na srednjem Zapadu, i gdje Barack Obama i danas povremeno posjećuje privatne hamburgeraonice, kako bi pokazao svoju pripadnost životnim navikama pravog Amerikanca.
U Hrvatskoj je, međutim, imidž političara, osobito pretendenta na najvažnije državne dužnosti, jednako važan kao i bilo gdje drugdje.
A Zoran Milanović i Radimir Čačić, uz sklonost prema finoj hrani i finim vinima (Čačić, na veliko Milanovićevo iznenađenje, nije imao pojma da se uz sirovu ribu pije bijelo vino: očekivao je pivo), dijele i ozbiljne probleme s imidžem.
Milanovićevi su problemi uvjetovani njegovim karakterom i temperamentom; Čačićevi tragičnom prometnom nesrećom.
Milanović je sasvim svjestan svog prezentacijskog problema. Uostalom, prošle je godine u jednom televizijskom intervjuu otvoreno govorio o svom lošem imidžu. U razgovoru što smo ga vodili prošlog četvrtka popodne, nije, ipak, pokazivao preveliku namjeru da tu bilo što promijeni.
“Gledajte, ja se ne želim pod svaku cijenu sviđati. Mislim da to nije glavni posao političara, osobito ne u zemlji koja je u uistinu teškoj situaciji, kao što je Hrvatska.
Ja sam, dakle, uvjeren da zadatak političara nije da se dopadne, nego da odgovorno, katkad i nepopularno, obavlja važne državne poslove. I inače nisam zagovornik populizma, a sada u Hrvatskoj definitivno nije vrijeme za populizam”, naglasio je Milanović .
“Mi, prije svega, pokušavamo ići na sadržaj. Ja se stalno vrtim oko pedeset posto pozitivnog rejtinga. Dosita ne mislim da se mogu svima sviđati.”
“Ne radi se o tome da se morate svima sviđati”, prekinuo sam Milanovića. “Radi se o tome da iz krugova bliskih SDP-u, ili šire gledajući, od ljudi bliskih opoziciji, koji iskreno žele da HDZ ode s vlasti, sve češće dolaze ocjene o vašoj osobnoj antipatičnosti, ili, pak, nedovoljnoj spremnosti da javno preuzmete odgovornost vođe.”
Simpatičnost nije nužna
“Ali gledajte”, uzvratio je Milanović, “mi nismo u ovom poslu samo zato da bismo dobili izbore. Mi želimo dobiti izbore, no mi, poglavito, želimo napraviti nešto dobro za ovu zemlju. Voditi odgovornu politiku često se ne poklapa s masovnom popularnošću. Međutim, moram ponoviti da nisam nezadovoljan vlastitim rejtingom. Ja sam čvrsto uvjeren da izbore nećemo dobiti na simpatičnosti i na bilo kakvom obliku populizma, nego na uvjerljivosti, kvalificiranosti, i odgovornosti. Ratko, recite što vi mislite o tome”.
“Ratko, pričekajte, da razjasnimo jednu bitnu činjenicu“, prekinuo sam Čačića koji je upravo počeo braniti Milanovića. “Zašto izazivate averziju kod određenog broja ljudi koji pripadaju, ili su prirodno na strani SDP-a?”
Čačić ipak nije mogao odoljeti da ne odgovori u Milanovićevo ime: ”Zoran ima totalnu podršku SDP-a. Čak 90 posto SDP-ova biračkog tijela podržava Milanovića. Koliko je meni, kao političkom veteranu poznato, čak ni Ivica Račan nije uživao toliku potporu SDP-ovih birača, kakvu sada uživa Zoran.”
“Nisam mislio na SDP-ove birače, nego na takozvanu kvalificiranu javnost, na javne intelektualce koji Milanovića vrlo često kritiziraju”.
“To je zato što je naša, SDP-ova, lijevo liberalna kvalificirana javnost”, ovaj put odgovarao je Milanović, a ne Čačić, “znatno složenija od one HDZ-u sklone javnosti. I meni je drago da je to tako. Meni je drago da su lijevi intelektualci kritični prema meni i prema SDP-u. Smatram to dobrim i poželjnim.
Demokracija je Mercedes, a ne Trabant. Mercedes ima deset puta više dijelova od Trabanta, po jedinici prostora. Demokracija je komplicirana, i podrazumijeva konflikte na svim mogućim razinama”, pokušao je završiti temu Milanović.
“Međutim, ako se ne dopadnete, ako ne dobijete dovoljno birača, nećete moći učiniti ništa dobro za ovu zemlju”, kontrirao sam predsjedniku SDP-a najjednostavnijim mogućim argumentom.