“Kada dolaze ovi dani u studenome, kao da sve ono što se taložilo u mojoj podsvijesti u vezi s Vukovarom sada izlazi van. Uvijek je tako u ovo vrijeme. Ponekad ne mogu obuzdati emocije i sjećanja koja sama naviru. Tako je valjda kod svih nas Vukovaraca jer čim počnu kiše i zapuše, osjetim na koži, unutar duše, da se približava taj dan koji nas je sve obilježio, ma koliko potiskivali ili zanemarivali prošlost. To dolazi samo. U snovima, usred razgovora, nešto podsjeti na to. Učestaju i pozivi starih vukovarskih prijatelja, i to je nešto s čim moramo živjeti i što je onima koji nisu proživjeli rat, a pogotovo golgotu Vukovara, teško objasniti. Ponovno proživljavam te posljednje dane uoči zarobljavanja. A ja sam sa svojim prijateljima još prošao put logora i zatvora u Srbiji - priča Predrag Fred Matić , vukovarski branitelj s Trpinjske ceste, zatočenik srpskih logora, a danas ministar branitelja u Vladi Zorana Milanovića.
Danas, na 22. godišnjicu pada Vukovara, imamo raskol među braniteljima, čak se govorilo da će zbog problema s ćiriličnim natpisima biti organizirane dvije Kolone sjećanja pa će onda ‘prava kolona’ ignorirati i negostoljubivo dočekati onu službenu...
- Da, teško mi sve to pada. Što je to ‘prava’ kolona?! U kojoj smo onda mi: Ranko Ostojić, Ante Kotromanović, ja i mnogi drugi. U krivoj? Ma nemoj! Nadam se, bez demagogije, da je razum nadvladao i da će, zbog tragedije Vukovara, sve proći bez ikakvih izgreda i problema. Nije mi drago što se obilježavanje jednog takvog događaja sada politizira, bez obzira na razlog o kojemu možemo i moramo razgovarati. To ne smije biti skup koji na bilo koji način dotiču dnevnopolitičke igre. Barem ne tog dana.
Kakav je vaš stav prema tim ćiriličnim natpisima u Vukovaru?
- Prvo, Hrvatska je pravna država. Postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. To je, konačno, zakon koji je izglasan u vrijeme Vlade HDZ-a i kojeg se Vlada drži i nastoji ga provesti. Ako u nekom gradu postotak zastupljenosti jedne nacionalne manjine prelazi jednu trećinu, onda ta nacionalna manjina ostvaruje jezična prava koja joj daje zakon. To je ono što sasvim normalno imamo u Istri s talijanskim natpisima ili u Baranji s mađarskim. Mnogi kažu da to nije isto, ali pitam što su talijanski fašisti radili po Istri Hrvatima u Drugom svjetskom ratu? Također, u mnogim dijelovima Hrvatske već imamo ćirilične natpise na koje, budimo iskreni, sve dosad nitko nije ni obraćao pažnju, niti je ikome to smetalo. Dakle, to je jedna strana. Druga su vukovarska tragedija, traume ljudi i osjećaji. Možda je Stožer i počeo kao emocionalno okupljanje nezadovoljnih građana, ali je vrlo brzo postao politička udruga koja je sve više stranački obojena. Zatim, što znači izjava Davorina Mlakara da je zakon donesen jer nisu mislili da će Srba u Vukovaru ikad biti toliko?! Zar to nije strašno? Možemo se onda zapitati jesu li i neke druge zakone donosili s takvom logikom i hoće li nam za neka druga prava reći da su dana s namjerom da se nikad ne koriste.
Dojam je da Stožer sebe promovira kao isključive zaštitnike Vukovara.
- To je isključivo njihova slika o samima sebi. U stvarnosti nije tako. Tko to meni ili nekome drugome može oduzeti ono što smo proživjeli zato što podržavamo poštivanje zakona? Ja u logoru nisam prošao ništa bolje od Josića, koji je moj prijatelj i pravi borac. Problem je u tome što se u Vukovar malo ulaže, što je velik broj nezaposlenih, što je vrlo malo učinjeno da se ratna trauma ublaži. Gradonačelnik Željko Sabo i Vlada rade upravo na rješavanju tih problema. No, Stožer temu koja je stvar poštivanja Ustavnog zakona pretvara u jedno politikantsko pitanje, mjesecima inzistira na njemu i stanje u Vukovaru dovodi do krajnje napetosti.
Je li Stožer zapravo politički adut HDZ-a?
- Vidjeli smo kako se Stožer ponio na lokalnim izborima. Nedavno su bili na kratkom brifingu, koji je trajao četiri sata, kod Zvonka Milasa i Vladimira Šeksa u Saboru. Neka oni budu uz HDZ, ali onda se zna za čije se interese to radi, da su u pitanju stranački, a ne vukovarski interesi. Josić me uvjerava da iza njih ne stoji HDZ, ali...
Zbog simbolike Vukovara ipak ima jedno veliko - ali?
- Naravno. Vukovar je trauma i simbol borbe za neovisnost, da ne nabrajam dalje. No, te ploče nisu poraz, nego potvrda pobjede. Na njima je utisnut hrvatski grb, na njima pišu odrednice hrvatskih državnih institucija, ali uz latinicu i na ćirilici. Dakle, tim je natpisima potvrđena naša pobjeda. Mi i tako potvrđujemo našu neovisnost i suverenost, ali i civiliziranost, unatoč bestijalnosti koju smo doživjeli u ratu. Razumijem mnoge dvojbe Vukovaraca oko toga. I ja ih imam. I predložio sam da sad natpisi budu na državnim zgradama, a ostalo, ulice i putokazi, postupno, kada socijalna situacija bude povoljnija.
Stožeru smeta ćirilica na pločama, ali im ne smeta “ćirilica” cajki koje nastupaju u Vukovaru. Nije neobično čuti Cecu u hrvatskom kafiću u Vukovaru i nitko se protiv toga ne buni.
- Na žalost, malo kojem Hrvatu u Vukovaru ne trešte cajke iz auta, i to dok idu na prosvjede protiv ćirilice. No, kod mnogih Vukovaraca, onih koji ne prosvjeduju zbog stranačko-ideoloških motiva, ćirilica je tek povod za razmišljanje o mnogim drugim problemima koji tište grad.
Zar Ceca ne bi trebala biti veći simbol rata nego ćirilica?
- Cajke su svakako simbol rata, ali ih mnogi ne žele tako percipirati. No, to je pitanje za ljude iz Stožera. Smeta im ćirilica, ali ne i da se toliko mladih tiska na cajkaškim nastupima. No, cajke, kao ni ćirilica, same po sebi nisu ništa krive, kao što ni ljudi koji slušaju tu vrstu glazbe nisu ništa manje Hrvati od onih koji slušaju nešto drugo. Samo bih htio istaknuti rupu u logici prema kojoj se jedno pismo, koje je i hrvatsko, proglašava srpskim, a glazba koja je izvorno potekla iz Srbije sluša se kao da je najautentičniji hrvatski folklor.