Ne znam koliko je filmova Tori režirao, to bi se moglo lako provjeriti, ali čemu; nijedan njegov film nisam gledao, a sjećam se kad mi je dao posljednju verziju scenarija za svoj film-prvijenac Krvavu bajku, o strijeljanju đaka u Kragujevcu 1941., da je sve moje primjedbe glatko odbacio i rekao, “nisam ja reakcionar, volim Srbiju, volim svoj narod, i ne bih želio da se tragedija pretvori u grotesku”. Pogrešno me shvatio, ili je to bila taština i način da odbaci bilo kakve primjedbe, uvjeren u epsku snagu svog filma, dočim sam ja iskazao odbojnost prema masovnim egzekucijama rekavši da su scene strijeljanja dosadne i da gledatelji jedva čekaju da se što prije završi masakr i da vide još nešto u filmu, ako toga ima, a ja sam za to “još nešto”, rekao sam. Također sam rekao da ne treba gaziti na broju mrtvih; tko zna je li doista bilo sedam tisuća strijeljanih, jer mi volimo manipulirati žrtvama, a svaka brojka bit će jednom osporena, ovisno o zbivanjima na povijesnoj sceni. I tako je svršila naša suradnja, a i naše prijateljevanje. Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, Mali vojnici Bate Čengića bio prikazan na festivalu u Cannesu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine.
Više muke i orgija
I negdje baš u isto vrijeme kad je Tori pripremao svoj film, našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film Lisice; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrat, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uza sve, morali smo misliti o tomu da nas tu, u našem gradu, čeka malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi. U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nisu bili poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u Književnim novinama, u svojoj kolumni Noćnik, unatoč tomu što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Maistreovu da su mediokriteti najbolji revolucionari. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija , morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolici Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.
A onda nas je moj prijatelj i kolega Sloba S., odvezao u svoj požarevački kraj, pa smo najprije obišli okolicu Požarevca, a on je uživao kao vodič, često je spominjao drevnu rimsku kulturu koja je ostavila pečat na taj kraj Istočne Srbije, a te lijepe građevine ne bi bile tako skladne da se duhom nisu oslanjale upravo na svoje praizvore. S. je bio obrazovan i načitan, a kao dramaturg kazališta na Crvenom krstu oplemenio je taj repertoar, tu sam gledao, još dok se nismo poznavali, slavne američke dramatičare T. Williamsa, A. Millera i još mnoge od njih, na neke sam predstave išao više puta, san mi je bio postati dramskim piscem, ali u tomu nisam uspio u mjeri u kojoj sam želio.
(...)
Manastiri oko Požarevca udaljeni su od grada između desetak i petnaest kilometara, neke od njih povezuje legenda o djevojci Jelici koju su braća, vlastelini Radići, rastrgala “konj'ma na repove”, jer su nasjela na priču žene vlastelina Pavla da je lijepa Jelica ugušila njihovo dijete u kolijevci, a kad su braća razotkrila da je to laž, podigla su manastire na onim mjestima gdje su nađeni ostaci rastrganog Jeličina tijela. Sloba je kao pravi znalac povijesti svog kraja govorio da građevine u Srbiji ne bi imale nikakvu cijenu bez legendi, jer sve što je ovdje podignuto i stvoreno, nastalo je na nekom grijehu, rekao je.
Srednjovjekovna tišina
Kada smo skrenuli s glavne ceste na uski put kroz šumu, Sloba nam je napokon otkrio da nas je smjestio u Konaku manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 km jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, 1 km od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjovjekovna, rekao je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s križem u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njezino rastrzanje s četiri bijela konja. Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u općini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, "ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto", rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji "ištu iscjeljenje", šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.
Nakon objeda pozdravili smo se sa Slobom, morao je natrag u Beograd, s nama je ostao domaćin Teodosije, upisao nas je u knjigu gostiju, predočio nam cijenu pansiona koja je bila tako niska da sam se istrčao i uzviknuo, to je bagatela, a Krsto me ošinuo prijekornim i ljutitim pogledom.
(...)
Krsto je znao reći da je Teodosije filmski lik, te da bi se o njemu mogao napraviti kratki igrani film ili dokumentarac. Iako je bio pastir bez stada, on je redovito služio svete liturgije, otaljao bi to kao dio rutinskog posla, a onda bi se pretvarao u umjetnika, oblačio je i mijenjao razne odježde i sam u crkvi pjevao operske arije, mahom one ruskih skladatelja. Imao je lijep glas i dobro je pjevao, pa smo Krsto i ja, svakiput kad ga čujemo, ulazili u crkvu i ondje stajali kao njegovi vjerni i jedini slušatelji.
(...)
Teodosije je bio jedan od rijetkih pravoslavnih svećenika koji je hvalio komuniste, je li bio iskren ili je nešto kalkulirao misleći da smo nas dvojica komunisti, to je bilo teško ustvrditi, a naše katkad oštre i zajedljive opaske na račun vlasti, očito je primao kao provokaciju, pa bi, dok nas to prođe, zašutio. Bio je odličan sugovornik, često je isticao da je rođak umjetnika i da je njegov talent zapretan u pepelu vlastitog života koji je sagorio u služenju Bogu. Više puta išao sam sa svećenikom na izvor, nosili smo kanistre, a kad natočimo vodu sjedali smo na zidić pokraj česme da Teodosije zapali cigaretu i popuši je na miru. Tada sam mu pričao o nama, najprije sam govorio o stalnom Papićevu trvenju s vlastima, prijatelj mi je, znam što misli, čak i meni zamjera da sam u svojim tekstovima veći ljevičar od onih iz studentske bune. I da bih svećenika što više pridobio, i njegove sumnje, ako ih je imao u nas dvojicu, raspršio, rekao sam da mi se čini kako moj prijatelj sve više naginje religiji, a onda sam se malo hvalio da u svojim tekstovima u Književnim novinama “cepam” vlastodršce i crvenu buržoaziju. On je pušio i slušao, potom je rekao da njegova familija živi u Požarevcu, dvojica sinova studiraju na Pravnom fakultetu u Beogradu, jedan od njih je partijski sekretar i ljuti protivnik pomodara koji kopiraju Zapad u stilu one “vidjela žaba da se konji kuju”, rekao je. Bila mi je posve jasna njegova naklonost prema komunistima. Često su u Beogradu četnički sinovi bili “veći katolici od Pape”, vjerojatno su i svećenikovi sinovi utjecali na oca; o tomu sam ga priupitao, “Pa, jesu li?”