Otok Vanga jedno je od onih mjesta koja se bez pretjerivanja mogu proglasiti najljepšima na svijetu.
Nije Tito bez razloga baš ovaj otočić smatrao svojom oazom i na njemu izgradio i uredio sve po svome ukusu.
Vanga je otok na kojem osjetila luduju od gušta jer sav miriši zbog raznog mediteranskog raslinja i bilja. Vanga miriše i na sol, baš onako kao da ste na nekom brodu nasred pučine...
Tito je isprva ljetovao u Bijeloj vili, inače rezidenciji svih hrvatskih predsjednika, na Velikom Brijunu. Nakon što je Tito ploveći oko Brijuna 1952. ugledao udaljenu i divlju Vangu, ona se počela krčiti i polagano uređivati po Titovoj mjeri.
Danas je Vanga samo kupalište hrvatskih predsjednika. Plažom koja je početkom 60-ih uređena za Tita koriste se i svi hrvatski predsjednici, koji ovamo dolaze brodom od Bijele vile. Plaža na Vangi nije postojala, uređena je naknadno kad je postavljen i željezni ponton do gljive za silazak u more. Plaža je od bijelih oblutaka, ima uređenu terasu i sjenicu. Nalazi se tik do mula gdje se i privezuju brodovi. I to je manje-više sve čime se od Titove oaze koriste ostali predsjednici. Dođu, okupaju se i vrate u Bijelu vilu, monumentalnu rezidenciju.
Nas je očarala upravo Vanga. I sve ono što se krije iza plaže... Da se sprema nešto neobično naslutili smo već po spomenicima, prvim na kraju mula gdje stoji veliki brončani Neptun, pa drugi bočno uz plažu gdje je isušena fontana s kipom dva dječaka u igri.
Puteljak kroz mirišljavo raslinje vodi do prvog objekta Ribarskog salona, uz koji je i Slovenska soba. Niski objekt od lokalng kamena sav je okružen zelenilom. Tito ga je obožavao.
Ribarski salon uređen je u skladu s imenom: mreže, fenjeri, drveni brod, periske. No, uz visoke staklene prozore - vrata stoji elegantna Meštrovićeva vaza, a na zidu je Radušev kip... Stolice i stol od drva u pastelnim su bojama. U tom su se ambijentu 1956. sastali Tito, Nehru i Nasser i sastavili Deklaraciju o nesvrstanima koja je poslije obznanjena u Bijeloj vili.
Nalazimo i nekoliko poklona njegovih gostiju, kao što je veliki bong na ulazu. Ispred salona je terasa od kamenih ploča. Slovenska soba, manja prostorija do Ribarskog salona, u kojoj je Tito često prespavao na rasklopnom krevetu, uređena je masivnim drvenim foteljama jednostavne forme, ovalnim stolom te ima i kamin. Ambijent je vrlo jednostavan i lijep.
Nekoć je u ovom objektu bila i kuhinja.
Nedaleko od Ribarskog salona je Indonezijski salon, koji je zapravo indonezijska sjenica od raži, prvi objekt podignut na Vangi. Sa svoja tri stolića i okruglim stolom ispod strehe. Sjenica je okružena visokim bambusom koji raste po otoku i ostavlja posebni dojam.
Puteljci koji vode dublje u desnu stranu otoka, koji izgledaju kao zeleni tuneli, otkrivaju i kućicu za liječnika, pa kućicu za kuhara i poslugu i slično. Usred šipražja nalazimo nadrealan prizor. Fontana, sva nagrižena zubom vremena, s kipom dječaka koji piški, djelo Augusta Augustinčića. U fontani također nema vode, dječak ne piški, kip se zapravo jedva nazire iz raslinja.
Na otoku rastu limuni, mandarine, naranče, razne palme, stablo banane, mango, kivi... za koje se Tito osobno brinuo. Šepure se i paunova, a prije je bilo raznih vrsta ptica, pa i jedna oka u bazenu.
U sredini otočića, koji ima oblik broja osam, smjestila se središnja vila dograđena nešto kasnije. Arhitekturom ugodna oku, ne strši iznad visine okolnih stabala. Prizemna građevina u stilu najboljih majstora arhitekture.
Vila je djelo, kao i sve ostale gradnje na Vangi, projektanta Stjepana Kralja, što se otkrilo tek nedavno. U aktualnom tjedniku Globus objavljen je članak o anonimnom arhitektu Stjepanu Kralju koji je proveo cijeli život radeći za Tita te je osim vile i kuća na Vangi bio i autor Kuće cvijeća koja je isprva isto bila Titova vila.
Vila na Vangi mali je muzej arhitekture i dizajna 60-ih i 70-ih godina. Rijetki su dobro očuvani interijeri iz tog razdoblja, kao što ih vidimo na Vangi. Vila se sastoji od nekoliko salona i soba te jedne terase na vrhu. Makedonski salon bila je i radna soba Josipa Broza.
Njegov radini stol od rezbarenog drva prekrasno je djelo starih makedonskih majstora. Radni stol donekle je uništen zbog neprimjerenog održavanja, od sunca su mu izblijedjele raskošne noge.
Iza fotelje radnog stola otvorena je staklena prizma s pogledom na vrt s egzotičnim raslinjem. To je još jedna majstorija arhitekta Stjepana Kralja iz doba ranih 60-ih. Makedonsku sobu krasi drveni namještaj bogate rezbarije, djelo majstora iz Ohrida, kao i namještaj od kože i rezbarenog drva koji je bio poklon Sukarna, predsjednika Indonezije.
Na podu je ogroman tepih smeđih tonova. U stražnjem dijelu salona je mala galerija s visokom skulpturom Ora koja pleše, djelom Zdenke Serić i s drugim poklonima uvaženih gostiju Vange.
Bočno se vratima dolazi do dnevnog boravka, sobe u stilu starih James Bondova, s namještajem od bijele plastike. Prostorija s radnim stolom, stolom za sastanke, sofom i foteljama za odmor, malim barom s mašinom za espresso...
Interijer s komadima namještaja koje mnogi dizajneri danas kopiraju, ali Tito ih nije volio. Uređena je sredinom 70-ih za adaptacije i proširenja vile, za koje Tito nije znao i koje su mu trebali biti iznenađenje. On je pukao kad je sve vidio...
Nakon tog preuređenja na Vangi je boravio samo još jednom 1979. godine prije odlaska u Havannu na Kubu.
U vili je nekoć bilo mnogo vrijednog posuđa od porculana koje je poslije nestalo. Na zidu u dnevnom boravku bila je i slika Beograda koja je prva maknuta.
Uz dnevni boravak ranije se nalazio i fotolaboratorij koji je Titu poklonio američki predsjednik John Kennedy i jedna mala soba u kojoj je isto rado spavao. Fotolaboratorij je danas u dijelovima i čuva se u upravi nacionalnog parka.
Iz dnevne sobe na gornju stranu vode manje stepenice do Jovankinih odaja. Tu je prije na zidu bila slika Marije Broz, majke predsjednika, koje više nema.
Jovankina je spavaća soba pravi biser arhitekture 70-ih, iako je kičasta. Sva je u bijelim, plavim i zlatnim tonovima. A uz prostoriju za šminkanje na zidu visi jedan Picasso. Grafika s oznakom 2/ 250, što bi trebalo značiti da je druga kopija. Takvi originali na tržištu vrijede oko 15.000 eura.
Međutim, Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti, kojem smo poslali fotografiju ovog djela, smatra da vjerojatno nije original!
- Nema potpisa dolje desno gdje bi se, da je autentična grafika, nalazio autorov potpis. Datum u gornjem kutu (27. 2. 69. III) pisan je na samu sliku, onako kako je Picasso često u tim godina činio, ali na slikama. Potpis gore desno, na bijeloj podlozi, s ove se snimke doima kao imitacija. Svakako je neobično da se na papiru pojavljuju okomite crte, da je papir s uzorkom. To je nešto što se ne čini - da se grafiku otiskuje na podlozi koja ima uzorak. Ovo prije da izgleda kao mehanički reproducirana originalna slika - iskazao je Zvonko Maković svoju sumnju u autentičnost.
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
