EKONOMSKI NACIONALIZAM

Mit je da će nas strani kapital pretvoriti u roblje. Istina je da je političarima lakše manipulirati s domaćim biznismenima

 GORAN MEHKEK/CROPIX

ZAGREB - Žustro i pomalo agresivno aktivistica u kasnim dvadesetima doslovno mi je u srijedu na zagrebačkom Cvjetnom trgu ugurala letak u ruku. “Volimo Hrvatsku! Nećemo EU!” pisalo je na letku. Zašto, pitao sam je. - Sve će nam uzeti - rekla mi je. - Bit ćemo njihovi robovi.

Strah od stranaca, pogotovo od stranih vlasnika kapitala nije, naravno, patent radikalnih aktivista iz europskih zemalja u tranziciji. Nedavna koordinirana akcija hrvatske Vlade i mirovinskih fondova kojom su se dionice Ine spašavale od apetita mađarskog skoro-pa-većinskog vlasnika (što i Vlada i fondovi uporno odbijaju javno priznati) samo je posljednja akcija u slijedu koji traje od najranijih godina hrvatske samostalnosti.

Ono što je razlikuje od ostalih je to da je bila prva otkad su hrvatske kompanije izašle na tržišta kapitala i da je prvi put dosad riječ o kompaniji koja se smatra jednim od strateških uporišta državne politike.

Sličan “pokret otpora” proteklih je mjeseci prodrmao talijansku vječno uzdrmanu ekonomiju nakon što je francuska grupa Lactalis (među ostalim, dobri su vlasnici hrvatskog Dukata) objavila da namjerava značajno povećati svoj udio u Parmalatu, vodećoj talijanskoj prehrambenoj kompaniji.

Nismo rasprodani

U procesu sličnom hrvatskoj obrani Ine, kabinet talijanskog premijera Silvija Berlusconija sastao se u paničnom pokušaju da raspravi moguće uvođenje uredbe koja bi nalagala stranim kompanijama da ubuduće zatraže odobrenje vlade za “bilo kakvo preuzimanje talijanske kompanije za koju je utvrđeno da je od strateškog interesa”.

Lactalis je u međuvremenu povećao svoj udio u Parmalatu sa 7,28 na 29 posto i samo je jedan posto kraći do zakonske obaveze da raspiše ponudu za preuzimanje cijele kompanije. Bitka još nije završena jer Talijani su “do daljnega” odgodili okupljanje skupštine Parmalatovih dioničara, a Joaquin Almunia, šef europske antimonopolske agencije, upozorio je talijansku vladu da je “do daljnjega pod strogim nadzorom”. Zasad se jedini rezultat ovih turbulencija pokazao kroz pad vrijednosti Parmalatove dionice.

Hrvatske statistike pokazuju da je dosad, unatoč tome što se u javnosti vjeruje suprotno, međunarodni kapital zapravo pokazao malo interesa za Hrvatsku: od 100 najvećih hrvatskih kompanija njih 75 danas je u hrvatskom većinskom vlasništvu, državnom, privatnom i mješovitom.

Ali su zato, od velikog izlaska državnih kompanija na burzu 2007./2008. godine, više od 20 tisuća građana postali (zajedno sa strancima) dioničari hrvatskih kompanija. Hrvatska je danas daleko od zemlje koja je rasprodana strancima, iako je takvom često vole prikazati ultrapatriotski nastrojeni konzervativni političari i jednako konzervativna “ultraljevica”, čiji aktivisti vrebaju prolaznike na trgovima.

Pliva, Barr i Actavis

Najviše buke, ali i animoziteta prema stranim vlasnicima u Hrvatskoj dosad je izazvalo preuzimanje Plive, zapravo rat za većinski paket vlasništva između američkog Barra i islandskog Actavisa. Malo je tko 2006. razmišljao o tome da je Pliva na globalno tržište kapitala izašla još 1996. i da njena struktura vlasništva odavno nije bila “hrvatska”. Bi li Hrvati bilo bolji vlasnici svoje nekad najbolje kompanije?

Pitanje će ostati otvoreno zauvijek, kao i činjenica da je Pliva danas, u rukama trećeg vlasnika - izraelske Teve - produktivnija nego ikad u svojoj povijesti.

Otvoreno ostaje i pitanje koje je prošlog tjedna baš na tu temu postavio Borislav Škegro, bivši liberalno nastrojen ministar za ekonomiju i financije u nekoliko vlada u doba Franje Tuđmana: zašto nitko od “domaćih” ulagača nije htio ni primirisati Plivine dionice prije nego što su izlistane na burzama i završile u portfeljima stranih vlasnika?

- Nisam htio ni ja, a imao sam čime i danas bih bio daleko bogatiji - priznao je Škegro, uračunavši u to bogaćenje i cijenu po kojoj su “originalni” Plivini dioničari prodali svoje vlasničke pakete u transakciji preuzimanja.

U mnogo tišoj privatizaciji koja se dogodila još 1992. njemački koncern EGO, najveći svjetski proizvođač komponenata za električne štednjake, kupio je za 41 milijun tadašnjih njemačkih maraka 52 posto zagrebačke uspješne tvrtke Elektrokontakt.

To je u vrijeme rata bilo najveće ulaganje u Hrvatskoj, a čak i da fokus javnosti nije bio usmjeren prema ratnim događanjima, u to se vrijeme stav prema stranim, pogotovo zapadnim investitorima poklapao s atmosferom društva koje je bilo uvjereno u skoro sjedinjenje s europskom maticom. U svakom slučaju - nitko se nije javno usprotivio toj prodaji. Nikakva otpora javnosti nije bilo niti 1995. kada je EGO preuzeo preostali paket vlasništva u Elektrokontaktu.

Priča se s vremenom pokazala više nego uspješna, a o Elektrokontaktu se i danas, iako je 100 posto u vlasništvu EGO-a, govori kao o jednoj od najuspješnijih hrvatskih kompanija. S razlogom, jer tijekom proteklih dvadeset godina, koliko je u stranom vlasništvu, u kompaniji nije nikad zaposlen nijedan stranac, a prvih deset godina sva je dobit bila reinvestirana u razvoj kompanije.

Kapital ima jedan interes

Vladimir Ferdelji, predsjednik Uprave Elektrokontakta i jedan od u javnosti najprepoznatljivijih članova HUP-a, nikada nije bio zabrinut zbog nacionalnog podrijetla vlasnika kompanije kojom upravlja.

- Postoje samo dobri i loši vlasnici, a pokazalo se da su stranci u Hrvatskoj često bili bolji vlasnici od domaćih - rekao je Ferdelji, s kojim smo razgovarali u četvrtak. Problem je, kaže, što se kod nas često brkaju interesi kapitala s interesima države, a to su posve odvojene kategorije.

- Kapital uvijek ima samo jedan interes - profit. Država ima mnoge, posve različite interese, ali ima i tisuću mehanizama da postigne zadane ciljeve. Vlasništvo nad kompanijama sigurno ne spada u takve mehanizme - istaknuo je.

Kada je 2007. mađarski parlament usvojio prijedlog zakona kojim se strateške mađarske kompanije štite od inozemnih preuzimanja, vrlo sličan prijedlogu o kojemu je nedavno raspravljala hrvatska Vlada, reakcije poslovne zajednice, ali i birokracije EU, bile su mahom negativne.

Mađari su zakon tada donijeli zbog upornih pokušaja austrijskog OMV-a da preuzme najveću mađarsku kompaniju - MOL - koja je već tada u svojem portfelju imala i nešto više od 25 posto hrvatske Ine.

Kolonijalni ponos

Najoštrija kritika mađarskog državnog protekcionizma tada se očekivala od Europske komisije. Packa je na kraju stigla iznutra, iz same Mađarske, čija je javnost tradicionalno, poput hrvatske, sklona podržati protekcionističke mjere države.

- Taj zakon brutalan je pokušaj da se privatni interesi stave pod zaštitu države - sasjekao je “MOL-ov zakon” Lajos Bokros, bivši mađarski centralni bankar i ministar financija (svojevremeno i jedan od inozemnih savjetnika hrvatske Vlade).

Bokros, koji je danas član Europskog parlamenta i jedan od čelnih ljudi budimpeštanskog Srednjoeuropskog sveučilišta, izravno je tada optužio državne strukture da “pokušavaju putem zakona poduprijeti mađarsku varijantu oligarha, koju predvode Zsolt Hernadi, predsjednik Uprave MOL-a, i Sandor Csany, čelnik OTP banke ”.

Nakon ulaska u EU mađarska se sklonost zaštiti svega domaćeg povećala jer se priključenje Uniji poklopilo s početkom strmoglavog pada “gulaš kapitalizma” - prvog i dugo najuspješnijeg kapitalističkog eksperimenta u novoj Europi u koji se Mađarska upustila odmah nakon rušenja Berlinskog zida.

- Naši političari bili su se naviknuli na obilne donacije domaćih oligarha i nije im bilo u interesu da one nestanu - jasan je bio Bokros. Mađarskoj ekonomiji izglasavanje zakona o MOL-u tada nije pomoglo. Hrvatska je Vlada sličan prijedlog zakona o Ini odbacila prije nekoliko dana, nakon što je zaključeno da bi se kosio s već u pregovorima s EU zaključenim poglavljem o slobodi kretanja kapitala.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. listopad 2020 21:42