LONGWY - Dobar dan, jeste li vi predsjednikova sestra? - Jesam! - E, pa više niste, došli smo vam to priopćiti! - A kako to mislite? - Pa, Stipe više nije predsjednik.
- Ha, ha, ha, pa ja to znam - smije se 76-godišnja Marija Ferrari, iznenađena što čuje svoj materinji jezik u gradu u kojem živi glavninu svojeg života.
Nakon “šok-uvoda” u njezinom kafiću-kuglani Au Gamin de Paris (u prijevodu “Pariški mangup” op.a.) predstavljamo joj se i ukratko opisujemo 1200 kilometara dug put od Zagreba na sjever do samog ruba Francuske, u gradić Longwy, nekadašnje važno rudarsko i metaluraško središte. Ulica Avenue de Paix, u kojoj je kafić, podsjeća na predgrađe Siska.
Ljeta u Hrvatskoj
Marija Ferrari ovdje je još od 1937. godine, kada je kao četverogodišnja djevojčica došla iz Hrvatske živjeti kod ujaka Tome Parnara. On je ovdje radio u željezari, a Stipe, tada dvogodišnji dječačić i njegova sestra Marija Mesić ostali su bez majke.
Brigu o malome Stipi preuzela je baka, a o Mariji Ujak Toma. Iako je otišla kao sasvim mala, Marija jako dobro govori hrvatski.
Redovito se telefonski čuje s bratom i dolazi ljeti u Hrvatsku na odmor. Ponosna je što njezina unuka Charlotte studira kineski i hrvatski jezik. Dok nam toči pivo Pelforth, razgovaramo o recentnim političkim zbivanjima u Hrvatskoj.
Udane za Talijane
- Čujte, nije mi žao što Stipe odlazi s mjesta predsjednika. Ne znam kako njemu to pada, ali ja se veselim što će sada imati više vremena za nas. Ovdje, u Longwyju živi i naša sestrična Madelaine Pranzetti sa svojom obitelji. Ona vodi hotel Du Nord u središtu mjesta. I ona se udala za Talijana, kao i ja. Nije to čudno. Naime, u prošlom stoljeću u ovom je gradiću živjelo čak 80 posto Talijana - prisjeća se Marija svoje mladosti.
O povezanosti francuskog “entiteta” i talijanske “većine” na krajnjem sjeveru Francuske svjedoče i zastave dvaju naroda na zidu iznad velikog televizora u Marijinu kafiću.
Inače, kafić vodi njezin sin Claude, a jučer smo Mariju za šankom zatekli slučajno, zahvaljujući tome što je Claude morao izostati s posla.
- Hvala, ja ne bih pivicu, popit ću vodu - ljubazno Marija odbija naša nastojanja da je “uključimo” makar u treću rundu.
Ne voli Marija ni kuglanje, iako je od 1976. vlasnica kuglane u kojoj sjedište ima lokalni klub Renaissance du Pays-Haut Longlaville, koji je 2008. godine u Brazilu osvojio 5. mjesto na svjetskom prvenstvu.
Čim je shvatio da s Marijom pričamo o kuglanju, predsjednik kluba Alain Gustin odmiče se od šanka, ostavlja šalicu kave i odlazi u susjednu prostoriju.
Odmah se vraća noseći šarenu statuu i plaketu, trofej iz Brazila.
Kuglanje nije za dame
- Nisam nikad probala baciti kuglu, nekako mi to nije damski - smije se Marija i pokazuje nam dvije dugačke staze koje ožive u popodnevnim satima.
Gosti Marijina kafića, doduše tek oni stariji, znaju da je ona sestra važnog političara iz Hrvatske. Ipak, nitko tome ne pridaje veliku važnost, a iz držanja, načina koji se obraća ljudima i ležerne odjeće - stječe se dojam da nii sama Marija ne živi u oblacima.
- Moje najveće bogatstvo moja su djeca i unuci, ali i moj mali braco Stipe. Sada kad više nije na čelu Hrvatske, ima da on i Milka dođu i ovdje s nama provedu barem mjesec dana. Neće im biti dosadno. Danju ručkovi, šetnjice, ribolov, a navečer piće s obitelji i prijateljima. Što ćete bolje - pita nas Marija tvoreći izraz lica identičan onom kakvo ima njezin “mali braco” kada pred kamerama postavlja pitanje: “zašto u pretvorbi nisu funkcionirale institucije pravne države?”
Prije predsjedničke titule Stjepan Mesić češće je posjećivao sestru Mariju u Francuskoj.
U doba dok je nosio frizuru a la Jean Gabin, tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća, često je ljeta provodio u Longwyju. U posljednjih deset godina bio je jedanput, sredinom prvog mandata.
- Tada je banuo iznenada. Tjelohranitelji su ga dopratili od limuzine i držali kafić pod diskretnim nadzorom dok je on s nama bio iza šanka. Zaista nas je iznenadio - prisjeća se Marija moleći nas da je ne fotografiramo.
Hrvatica i Francuskinja
- Ima ljepših žena, gdje ste baš mene našli. Pitajte Stipu i reći će vam da se nikad nisam voljela slikati, čak ni u djetinjstvu. Mislim da nisam bogzna kako fotogenična - sramežljivo će Marija. Ipak, nakon što je na ekranu Brunina Nikona vidjela svoj lik, nije se požalila.
- Dobro je, ne vide se sijede, a i odjeća je ispala dobro - zadovoljno je konstatirala za šankom.
Na pitanje koju zemlju više doživljava kao svoju Marija je nakratko zastala, a onda objasnila:
- Znate, ovdje sam od ranog djetinjstva i sve što znam naučila sam ovdje, no Hrvatska mi je domovina. Podjednako sam i Hrvatica i Francuskinja. Moja djeca, pak, smatraju se podjednako Francuzima i Talijanima. Nije važno tko je odakle, važno je biti dobar - zaključuje veselo Marija.