Bivši sudac Općinskog suda u Orahovici, Mesićev prijatelj Milan Šimić, drugog hrvatskog predsjednika poznaje dulje od pola stoljeća. Uvijek ga je, kaže, doživljavao kao vizionara, gotovo proroka. “Što je god rekao, manje-više se ostvarilo”, uvjerava Šimić.
“Pogriješio je samo jednom, kad sam 1974. kao sudac išao u obilazak zatvora u Požegi, Staroj Gradiški, Lipovici i Lepoglavi. Sreo sam Mesića i onako u šali mu dobacio kamo idem i da ću mu, ako hoće, rezervirati sobu. Nasmijao se i odlučno rekao: ‘Ne trebaš, jer u zatvor neću ići’. Njegova presuda tada još nije bila pravomoćna, žalbu je rješavao Vrhovni sud Hrvatske, a Stipe je kao pravnik i sudac vjerovao u pravosuđe i svoju nevinost.”
Posljednjeg dana zime 1975. godine, u četvrtak 20. ožujka, Mesić će se prijaviti na porti zatvora u Staroj Gradiški. Onamo će ga, svojim automobilom, iz Zagreba dovesti Slobodan Budak i nakon vožnje od 160 kilometara, tijekom koje im je društvo pravio Mesićev stric, dva stara prijatelja - Mesić i Budak - pozdravila su se pred vratima kazamata kasno navečer, poslije 22 sata.
S one strane brave
Premda su u Staru Gradišku stigli znatno ranije, hodali su po tom malom, zbog zatvora ozloglašenom mjestu, večerali u nekom restoranu i dopratili Stipu do zatvora. Nikome se, pa tako ni njemu, nije žurilo s one strane brave.
“Htio sam i tom gestom demonstrirati da sam uz Mesića, mada sam i sâm, u onim čišćenjima maspokovaca, bio smijenjen s mjesta okružnog državnog tužitelja u Zagrebu i pod stalnom paskom policije”, prisjeća se Budak vremena otprije 35 godina. “Mada Stipi nije bilo lako, jer je savršeno znao što ga čeka iza rešetaka, držao se dobro.”
Mesić će u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška odležati punih 366 dana.
“Dobro je podnosio zatvor, pomirio se s tom izgubljenom godinom svoga života i sjajno se nosio sa svime što zatvor donosi. Nisam ga mogao posjećivati jer je to bilo dopušteno samo članovima obitelji, ali bih ponekad dovezao njegovu suprugu Milku i vidio bih ga nakratko u hodniku s onom zatvoreničkom kapom na glavi. Tada bi se nasmijao i mahnuo mi u prolazu”, sjeća se Većeslav Rački.
Krevet ustaškog ubojice
Zatvor u Staroj Gradiški bio je sve samo ne ugodno mjesto za boravak. Neke zgrade tog kompleksa, oronule i pune vlage, služile su kao zatvor gotovo dva stoljeća, od 1799., kada su onamo deportirani francuski vojni zarobljenici, sve dok KPD Stara Gradiška nije rasformiran i zatvoren 1990. Sâm Mesić nije, pak, kukao niti se žalio na nepodnošljive uvjete. Štoviše, duhovito je primijetio kao ondje nije sreo nijednog zatvorenika koji bi priznao da je za bilo što kriv. Sve fin, nevin, besprijekoran svijet.
Prvih zatvorskih dana, koji u životu svakog zatvorenika uvijek predstavljaju najteže trenutke, Mesić će doživjeti pravi šok. Smjestili su ga u ćeliju u kojoj je već bio Antun Čač, pa kad mu je Stipe rekao da se preziva Mesić i da dolazi iz Orahovice, Čač mu je ispričao nevjerojatnu stvar.
“Ovaj krevet na kojem ćeš odsad spavati do jučer je pripadao Ivanu Vuliću, koji mi je pričao kako je u Orahovici, na kraju rata, kao pripadnik ustaških formacija pobio iz osvete neke ljude, a spomenuo je i tvoju baku Mariju.”
Za Mesića je to bio šok. Znao je da je njegovu baku, s kojom je bio duboko sentimentalno povezan jer se u najranijem djetinjstvu, nakon što je izgubio majku, brinula o njemu i pružila mu toliko potrebnu zaštitu i ljubav, doista u Orahovici ubio taj Vulić.
Našavši se u zatvoru, Mesić se susreo s onim što se naziva “drugom stranom prava”, s kojom se dotad nikada nije susreo. Bio je gurnut u svijet kriminalaca, ubojica, lopova, silovatelja, narkomana. Shvatio je, kako je više puta rekao prisjećajući se te godine svoga života, da u zatvoru postoji nepisani kodeks kojeg se svi pridržavaju - ozbiljan provalnik, što se smatra “višom klasom”, nikad se neće družiti s klošarom ili sitnim kokošarom. Najomraženiji su u zatvoru oni koji su činili nasilje nad djecom, seksualno ili neko drugo. S njima nitko ne želi imati posla, svi ih preziru i izoliraju. Politički osuđenici, pak, među kojima su u isto vrijeme kad je ondje bio Mesić, robovali i Vlado Gotovac, Marko Veselica i Petar Šale, kod ostalih su zatvorenika uživali dobar status i nitko ih nije fizički napadao, mada su tučnjave među zatvorenicima u Staroj Gradiški bile i česte i krvave.
‘Doktor ima samo knjige’
Kako je bio intelektualac, uz to pravnik po struci, mnogim je osuđenicima pisao molbe za pomilovanje, pa su ga zbog toga uvažavali i u znak poštovanja obraćali mu se s “doktore”. Bilo je u zatvoru mnoštvo nevještoga svijeta koji se jedva znao i potpisati, zatvorenika koji ne bi bili kadri napisati molbu. Za njih je to bio nedokučiv pothvat, pa su silno cijenili takve usluge, pogotovo kada bi molba za pomilovanje bila uslišana.
Mesić mi je, kad smo u njegovu uredu posljednji put razgovarali 25. siječnja 2010., samo tri tjedna prije nego što će napustiti Pantovčak, potvrdio autentičnost zatvorske zgode koju mi je prije toga ispričao njegov dugogodišnji prijatelj Većeslav Rački. Sad već bivši hrvatski predsjednik u kasnu jesen 1975. bio je više od pola godine stanovnik Kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški, pa je već stekao status “gradiščanskog Hrvata”, kako su zatvorenici, zbog imena Stare Gradiške, u kojoj se nalazio zatvor, duhovito sebe nazivali. Šest mjeseci dovoljno je vremena da se osuđenik snađe i upozna sve trikove kojima su se služili zatvorenici da si koliko-toliko olakšaju život. Upoznao je stražare, zatvorenike, odnose i pravila koja su vladala u kaznionici, pa je dobro znao da se unatoč kontroli u zatvor može štošta prokrijumčariti i učiniti stvari koje prvih dana robije izgledaju nemoguće.
Te su jeseni vinogradi odlično rodili pa je Uprava zatvora napunila kantinu svježim grožđem i prodavala ga zatvorenicima. Mesić je, u više navrata, da ne bude sumnjivo, kupio po nekoliko kilograma grožđa, a od zatvorenika koji je radio u kuhinji, “dugoprugaša” Prkića - kako su u zatvoru nazivali osobe osuđene na dugogodišnju kaznu - uspio je nabaviti veliku praznu limenku u kojoj je bila pakirana marmelada.
“Dok bi ostali zatvorenici išli pogledati televizijske vijesti, ja sam imao berbu”, priča Mesić. “Rukama sam zdrobio kupljeno grožđe i napravio mošt, a onda sam kupio šećer i sve to pomiješao te pustio da se odvija vrenje. Marko Veselica, koji je radio u zatvorskoj tapecirnici, napravio mi je noćni ormarić, pa sam u njega sakrio onu veliku limenku u kojoj je vrio mošt i sve maskirao knjigama da je ne primijete stražari kad krenu u pregled soba. No, problem je bio s vinskim mušicama, koje su se ubrzo pojavile u velikom broju, pa sam se bojao da me njihovi rojevi ne izdaju.”
Sve je bilo dobro dok jednog dana, kad se mošt već pretvorio u vino i bio pretočen u staklenke u kojima je bila pakirana mineralna voda, neki zatvorenik nije uhvaćen s nožem napravljenim u zatvorskoj radionici. Tada je uprava naredila temeljitu pretragu ćelija, pregledavali su noćne ormariće, dizali madrace, pretresali odjeću zatvorenika. Kad su došli do Mesića činilo se da će njegov zatvorski vinski podrum biti otkriven.
“Zatvorski čuvar koji se prezivao Keser, i koji je bio dobar prema osuđenicima, došao je i do moje ćelije, pogledao ovlaš i rekao, pokazujući rukom na hrpu knjiga koje su stajale na ormariću i bile kamuflaža za onih nekoliko boca vina: ‘Možemo dalje, doktor - kako su me u zatvoru zvali - ionako ima samo knjige’.” Tako je Mesićeva vinoteka, na njegovu sreću, ostala neotkrivena, pa će mjesec-dva kasnije njome zadiviti ostale zatvorenike.
Za novu godinu 1976. jedan od zatvorenika dobio je pečeno prase, što je bio prvorazredni događaj. Okupio je društvo zatvorskih prijatelja, među kojima je bio i Mesić, da se oslade nesvakidašnjim zalogajem. Nakon mjeseci odurne zatvorske hrane, bio je to pravi praznik za nepce.
Zatvorski gemišti
Kad su u slast pojeli pečenje, jedan od zatvorenika, čini se da je to upravo bio Marko Veselica, zadovoljno se pogladio po trbuhu i, duboko uzdahnuvši, rekao: “E, da je sada jedan dobar gemišt.” Mesić ga je pogledao i upitao: “Što, stvarno ti se pije gemišt?” pa je ustao i otišao po one skrivene boce vina. Kad se vratio sa staklenkama u kakvima se prodavala mineralna voda, društvo se rastužilo misleći da je to još jedna od njegovih šala. Ali kad su potegli iz boce i osjetili okus vina, nisu mogli vjerovati. No, sljedeći, duži gutljaj uvjerio ih je da uistinu piju ono što nisu okusili od ulaska u zatvor. “Svi su bili u šoku, nisu mogli vjerovati. Možete misliti kako je alkohol djelovao na ljude koji ga nisu okusili godinama. Kad su se boce ispraznile, na kraju smo zapjevali. Čuo nas je stražar, isti onaj Keser, pa je došao, nasmijao se i rekao: ‘Da vas sad netko vidi kako veselo pjevate, ne bi povjerovao da to činite tek tako i da niste popili koju čašu vina’. Siguran sam, međutim, da je Keser na neki svoj način saznao da smo doista popili po čašu vina, ali bio je dobar čovjek i nije nam htio kvariti užitak”, priča Mesić.
U političkoj biografiji drugog hrvatskog predsjednika “Domovinski obrat”, koju je potkraj njegova prvog mandata 2004. objavio novinar Ivica Đikić, stoji i kako je Mesić tijekom zatvorskih dana bio i dobra adresa za pušače, kronično bez cigareta. Zatvorenici u Staroj Gradišci, prepričava Đikić Mesićeve riječi, nisu mogli dobivati cigarete, no duhan jesu, pa je činjenica da je jedan Mesićev ujak živio u Širokom Brijegu i redovito mu slao hercegovačku škiju za njega bila od prvorazredne važnosti. Mesić, koji sada već godinama ne puši - a prestao je kad se u jednom društvu puno godina kasnije, nakon odsluženja zatvorske kazne, lakše otrovao nikotinom - tada je i sâm znao zamotati koju cigaretu, ali je većinu duhana mijenjao za hranu, osobito za mlijeko.
Dok je Mesić robovao u Staroj Gradiški, njegova supruga Milka s dvije maloljetne kćeri, 14-godišnjom Sašom i dvije godine mlađom Dunjom, živjela je u malom stanu od četrdesetak kvadrata u Ožegovićevoj ulici, blizu Kvaternikova trga u Zagrebu. Nije im bilo lako pa je pomoć obitelji u to vrijeme itekako bila dobrodošla.
Nema pomilovanja
Mesićev bratić po majčinoj liniji Tomislav Perković, koji je u to vrijeme radio kao vozač hitne pomoći u orahovičkom Domu zdravlja, pričao mi je u veljači 2000. kako bi, odlazeći službeno u Zagreb, redovito navraćao do Stipine supruge Milke: “Nosio sam im hranu, ponekad i novac, kako kad, ovisno o tome što bismo uspjeli skupiti. A kad bih se vratio u Orahovicu, sutradan bi me pozvao moj ravnatelj, dr. Ljubo Linarić, koji je sve razumio jer je bio dobar čovjek, no morao mi je reći da se to već saznalo. Vjerojatno me pozvao u svoj ured kako bi imao opravdanje ako ga pitaju u Udbi je li me ukorio, no nikad mi nije pravio probleme. I ja bih, prilikom sljedećeg puta u Zagreb, opet skoknuo do Milke i djece.”
Kad je izdržao dvije trećine kazne, Mesić je Republičkom sekretarijatu za pravosuđe podnio molbu za pomilovanje, no ona je odbijena, dan nakon njegova 41. rođendana, na Božić, 25. prosinca, 1975., koji je u to komunističko vrijeme bio radni dan.
Slobodan čovjek
Mesić će iz Kazneno-popravnog doma Stara Gradiška izaći nakon točno godinu dana izdržane kazne strogog zatvora koja mu nije bila umanjena ni za jedan jedini sat. Bio je zadnji dan zime, subota 20. ožujka 1976., kad mu je direktor KPD-a Stara Gradiška Stevan Grbić izdao papir koji “služi u svrhu ličnog iskazivanja” i kojim je, na putu do kuće, mogao dokazati da je uredno odslužio jednogodišnju zatvorsku kaznu i da je ponovno slobodan čovjek. Podmiren novcem za prijevoz koji mu je, u iznosu od 27 dinara, osigurala zatvorska uprava, sa sobom je nosio i ušteđevinu od 590,70 dinara. Imao je vlastito odijelo, ono isto u kojem je u Staru Gradišku došao prije godinu dana, kad ga je onamo dovezao Slobodan Budak. Sada će ga, na istoj relaciji, ali u suprotnom smjeru, na putu iz zatvora u slobodu, voziti drugi njegov dobar prijatelj, Većeslav Rački. Dočekao ga je pred zatvorom zajedno s Mesićevom suprugom Milkom i kćerima Sašom i Dunjom. U prtljažniku automobila Većeslava Račkog bio je fazan kojeg je usput, nehotice, udario automobilom, pa su se - vozeći Mesića u slobodu - veselili omiljenoj juhi koju će tog popodneva u Zagrebu pripremiti Stipina maćeha Mileva. “Vozi i ne zaustavljaj se,” rekao je Mesić Račkom, “jer što znaš, ova 1976. je prijestupna godina pa možda oni u zatvoru pomisle da moram ostati još jedan dan”. Šalio se, dobro je znao da je zbog te prijestupne godine u zatvoru odležao dan više, a ne dan manje.