Da može vratiti vrijeme, Christianne Boudreau ne bi plakala i preklinjala sina tijekom njihovih rijetkih Skype razgovora da se vrati kući. Ne bi se gušila u svojim vlastitim suzama, moleći svoje tada 21-godišnje dijete da se predomisli, da pronađe put kako se vratiti kući, ne bi doživljavala emocionalne slomove dok bi slušala njegove hladne, otuđene riječi. Ona je govorila koliko ga voli i koliko mu želi dobro, on je govorio o kalifatu i pravdi, o Siriji i mučeništvu. Majka je samo plakala i plakala. Bilo je to jače od nje, emocije bi je savladale i izgubljena u noćnoj mori u kojoj se našla, jedino što je mislila da može napraviti bilo je da svog Damiena moli da se vrati kući. No, nije se vratio. Više ga nikada nije zagrlila.
Christianne ne može vratiti vrijeme. Može se danas samo s tugom prisjećati koliko je kumila i molila svog Damiena da se vrati u Kanadu, da napusti Siriju i dođe kući, da ono što radi nije dobro. Jer, Damien je poginuo u borbi kod Aleppa. Imao je 22 godine i pridružio se borcima islamske države godinu ranije. Jedan običan koji je prošao jedan sasvim običan život i odrastanje i čiji pubertet i sazrijevanje nisu bili ništa turbulentniji od prosječnog odrastanja njegovih vršnjaka, postao je metom radikala. Uvjerili su ga da ga kvalitetan život ne čeka u Kanadi, nego u islamskoj državi. Sve ono što je bio ranije, trebalo je spaliti. Damien koji je rastao u sređenoj i urednoj Kanadi zauvijek je nestao.
Strašna istina
Njegova majka gotovo do samog kraja nije niti znala gdje se on nalazi. Lagao joj je da je Egiptu, a onda je nekoliko mjeseci kasnije shvatila strašnu istinu, da je u opasnoj ratnoj Siriji i da se bori za ekstremiste. Nije spavala, nije jela, dežurala je pred računalom, samo da ga čuje. Na vrata su joj zakucali predstavnici tajne službe kako bi je obavijestili da prema njihovim informacijama Damien ne studira u Egiptu, već se bori u Aleppu. Postao je Mustafa al Gharib i pridružio se borcima ISIL-a. U siječnju prošle godine ubila ga je sirijska vojska. Njegovi ekstremistički drugovi slavili su ga kao mučenika na svojim blogovima. Majka je odlučila javno istupiti i govoriti o svom strašnom iskustvu jer je to jedini način da pokuša zaustaviti drugu djecu da učine isto. Oformila je inicijativu Majke za život, spojila se s majkama koje su prošle istu priču i čija su djeca stradala u uniformama tzv. Islamske države i odlučila je pomagati svima onima koji se boje da bi im djeca mogla završiti u kandžama ekstremista. Nedavno je bila u Europi i sastala se s drugim majkama čija su djeca poginula. Plakale su zajedno, odlučne da se suprotstave radikalizaciji djece. Pomogao im je i berlinski Institut za deradikalizaciju koji vodi Daniel Koehler i koji logistički i znanstveno pomaže majkama ujedinjenim protiv ekstremista.
Christianne mi o svemu ovo priča s jakom tugom i sjetom u glasu. Njezin život nikad više neće biti isti. Više joj nikada na računalu neće iskočiti poruka s pozivom njezinog nekada veselog, zaigranog i pametnog dječaka. Poginuo je braneći sve ono suprotno od onoga u što ga je majka učila da vjeruje. Govorio je da se pridružio ISIL-u kako bi uživao u životu nakon smrti. Njegova majka nije mogla vjerovati da se sve to događa njezinom sinu. Gdje sam pogriješila? Što sam napravila krivo? Sin je odjednom preko Skypea počeo govoriti o tome da je Bašar al-Assad zao čovjek, monstrum protiv kojega se treba boriti. Kakav al-Assad, što se događa – Christiannina glava bila je košmaru, čula je i gledala svoje dijete, ali on više nije bio osoba kakva je ranije bio, govorio je poput robota, njegovu hladnoću moglo se rezati dok je majka plakala unedogled, osjećajući kako joj sin klizi iz ruku, kako nestaje negdje, na drugom kraju svijeta, tamo gdje ne može više do njega doprijeti.
Danas, da može kojim slučajem opet čuti njegov glas, ne bi se više slamala pred njim, ne bi plakala i jecala. Tražila bi da razgovaraju o onome što mu se dogodilo, rekla bi mu da će sjesti u prvi zrakoplov i doći najbliže sinu što može samo da se vide uživo pa da joj objasni što mu se dogodilo, kako je moguće da je krenuo putem kojim je krenuo. Damien Clairmont nije trebao nikada završiti u sirijskim ruševinama uvjeren da se bori za pravednike. Istina, priča njegova majka Chris, bilo je razdoblja kada je imala problema s njim, ali koja majka nema iskustvo pobunjenog tinejdžera koji okreće očima na svaku riječ roditelja. Njihova obitelj nije se ni po čemu razlikovala od tipične kanadske obitelji srednjeg sloja. Živjeli su u predgrađu, u kući, a Damien je bio izuzetno pametno dijete, kaže njegova majka. “U djetinjstvu je bio zaigran, bistar. Prvi bi u školi riješio zadatke, a onda bi nasmijavao drugu djecu. Bio je hrabar i znatiželjan. Mislila sam da će izrasti u brižnu osobu punu ljubavi.”
Međutim, odrastanje je donijelo probleme. U Calgaryju, gdje je živjela obitelj, Damien je bio meta školskog maltretiranja. Prestao je biti onaj veseli, vrckasti dječak. Povlačio se u sebe i u dobi od 17 godina otkrio je islam. Odlučio je postati aktivan vjernik (obitelj je inače kršćanska) i to mu je, kaže Chris, donijelo mir. Ponovno se počeo družiti s drugima, bio je topliji, djelovao je sretniji, smireniji. Ali samo naočigled. Dok je obitelj mislila da je Damien pronašao svoj mir i da se život ponovno vratio u normalu, on se zapravo pridružio islamskim ekstremistima u Kanadi i počeo je odlaziti u džamije koje su bile poznate kao okupljališta radikalnih muslimana koji su zagovarali odlazak u džihad. I tako je, kaže njegova majka u razgovoru za Jutarnji list, počeo živjeti dva života - jedan - površan i lažan, samo da bi uspio zamagliti oči onima koji su se o njemu brinuli i drugi koji je podrazumijevao strašan plan odlaska u borbu i konačno smrt.
Danas Christianne pokušava živjeti normalno koliko to može jedna ispaćena majka. Kaže mi da više ne može podnijeti svoj automobil čiji akumulator stalno otkazuje poslušnost, šalje mi slike svoga sina, i sve manje se slama kada o njemu priča.
Tanka granica
Doživjela je najveći horor koji jedan roditelj može doživjeti - smrt svog djeteta. Stvari su se odvijale mimo nje, nije ih znala zaustaviti. Nije ni mogla, jer nije imala iskustvo kako utjecati na svoje dijete, kako prepoznati da nešto nije u redu. “Teška je to odluka. Teško je znati je li vaše dijete zaista postalo radikal ili ga samo pere pubertet. Naravno da bi glupo bilo da na svaku roditeljsku opravdanu ili neopravdanu sumnjičavost nazivate policiju ili prijavljujete vlastito dijete antiterorističkim jedinicama, ali treba biti jako, jako pažljiv. Nitko od nas nije mislio da će mu se dogoditi ono što mu se na kraju dogodilo. Tanka je granica. Nisam je znala prepoznati. Danas mogu drugima pomoći da je pokušaju razumjeti. Čim nešto sumnjate, razgovarajte s djetetom. Ne puštajte ga. Vi ga poznajete, doprite do njega”, govori Chris.
Roditelj ima predosjećaj, uvjerena je Karolina Dam koja živi u Danskoj, a čiji je sin Lukas poginuo u Siriji. Prije godinu dana nestao je iz obiteljskog doma, pola godine kasnije poginuo je tijekom bombardiranja. Imao je samo 18 godina.
“Kao i ostali, mislila sam da je pubertet razlog što se zatvorio u sebe. Sada znam da su ga uvlačili u mrežu. Moj sin je imao i blaži oblik autizma, imao je svoju rutinu, živio je život običnog učenika i silno sam ga voljela. Sve ovo što danas radim, pomažem obiteljima i pričam o svom iskustvu, činim u uspomenu na njega i kako bih zaštitila njegovog brata. Znate, prihvatila sam da je poginuo, da je pobjegao i da se borio za nešto što je posve suprotno od svih naših uvjerenja, ali ne želim misliti ni djelić sekunde da je mogao sudjelovati u bilo kakvim okrutnostima. Ne mogu zamisliti i ne želim vjerovati da je moj sin silovao, da je sudjelovao u odrubljivanjima glava... Ne. Jednom kada je otišao, čak i da se predomislio, više mu nije bilo povratka.
Uhvaćen u mrežu
Nije se više mogao izvući iz te mreže, ne bi mu dopustili da napusti to bratstvo, kalifat. S obzirom na to da je rastao s poremećajem u ponašanju, trebalo je puno discipline da bismo funkcionirali. Našao ju je kada je prihvatio islam. Tada je postao drugačiji, pronašao je svoj cilj, jako se angažirao po pitanju prikupljanja pomoći za žrtve rata. No, istovremeno, postajao je sve radikalniji. Shvatila sam iz nekih naših razgovora da se posve promijenio. Počeo je iznositi stavove za koje nisam ni znala otkud mu; od toga da demokracija ne valja pa da toga kako se tko treba odijevati. On je prolazio kroz proces pranja mozga, a ja sam mislila da se inati samo zato jer to tinejdžeri rade. I zato danas prvo kažem svim roditeljima koji sumnjaju u isto; ako vaše dijete ima dva mobitela od kojih jedan neprestano skriva, ako počinje govoriti protiv svega onoga što ga okružuje s takvim bijesom i mržnjom da ne znate otkuda korijeni takvih emotivnih ispada, ako se potpuno zatvara u sebe i ne dopušta da saznate s kim se i gdje druži, tko su njegovi prijatelji, alarmirajte sve oko sebe. Gledajte, ja bih danas bila sretnija da mi je sin u danskom zatvoru nego mrtav u Siriji”, govori Karolina. Lukas je 19. danski državljanin koji je poginuo u Siriji. Iz Danske je otišlo više od 120 dobrovoljaca koji su se pridružili ISIL-u. Pretpostavlja se da je broj stranih vojnika u redovima islamske države već prošao 20 tisuća. “Jednom kada odu, gotovo je. Nema povratka. Nadam se samo da se nije osjećao sam i napušten, da se nije bojao na kraju”, kaže Karolina, shrvana bolom koji osjeća u sebi. Čula je četiri različite priče o tome kako joj je dijete poginulo. Da bi saznala istinu, morala je čak i preko društvenih mreža stupiti u kontakt s njegovim ekstremističkim drugovima. Neki od njih su bili izuzetno grubi prema njoj, nastojeći biti što brutalniji u svojim opisima njegove smrti. “Svoj sam život posvetila tome da pomognem da se ovakve tragedije više nikome ne dogode. To je jedino što još mogu učiniti za svog Lukasa”, tužno zaključuje uplakana majka.