Uvijek sam bila sretna u paru i to nikada nisam smatrala dokazom svoje nesigurnosti, dapače. Ponekad sam slušala neke svoje single frendice kako mi trube da je njihova jednina blagoslov, a ne križ (iako bi oko ponoćnog, stotog martinija često završile s konobarom u WC-u) i mislila kako je moja luda spremnost na život u paru zapravo znak sigurnosti.
Kad sam se zaljubila u Dečka, činilo mi se da samo gubimo vrijeme dok dejtamo; u roku od mjesec dana već smo zajedno iznajmljivali stan, kupovali hranu i odgajali malenog psa. Dok su se neke moje poznanice zgražale što sam uskočila u ozbiljnu vezu s osobom koju tako kratko poznajem, ja sam slijegala ramenima, slijedila svoj instinkt, počela kupovati majonezu koju inače prezirem, pomicala se da napravim mjesta za njega u krevetu i sretno naučila sve vrste tamnog piva. Mnoge su mi djevojke glasno ili manje glasno pokazivale znak STOP, no ja sam zatvorila oči, stisnula prstima nos poput djeteta koje se ničega ne boji i skočila, ne u more, već u ambis, svemirsku, nikad do kraja istraženu tminu zvanu - množina.
Džepna psihologija desetljećima je vrištala dok sam odrastala: “Žene koje panično traže muškarca koji će im popuniti (emotivne) rupe, zapravo su očajnice koje ne mogu ni trenutka biti same”...
Ja sam mogla biti sama satima, no najčešće mi ni upola nije bilo toliko zabavno kao kad bih JA pretvorila u MI, pa iste stupidne filmove kraj kojih bi sama zaspala na kauču pretvorila u trash večer punu smijeha, vina i seksa, a nervozu oko Šukerove ovrhe u romantičnu priču o tome kako će me Dečko posjećivati u zatvoru. Nikada mi nije bilo teško odreći se svoje slobode zbog večeri s ljubljenim. Koje mrke slobode, mislila sam začuđeno kad bih u nekom časopisu naletjela na tu temu, pa jedan dan je sasvim dovoljan i za mene i za njega, o čemu ovi pričaju?!
Surfala sam valovima veze zaista vrlo uspješno, uživajući u svemu što smo radili zajedno kao u posebnom dostignuću svog života (kuhanje, spremanje, čišćenje, kupovanje zimskih guma, manikura - ja lijevu, on desnu), sve dok me jednog dana nije lupilo i ono malo manje romantično značenje zamjenice MI.
I dandanas čujem smijeh svojih single frendica, jer sam posve nespremno, nakon svih užitaka zajedničkog života, uletjela u fazu koja se zove - kompromis. U tom ambisu više nije bilo ugodno. Ptičice odjednom nisu više pjevale u našu čast, sunce nije izlazilo samo da nas okupa svojim zrakama, otprati na izlet i miluje dok jedno drugo hranimo grožđem na kariranoj dekici.
Čak nisam s toplim obrokom dočekivala muškarca svakodnevno, nakon njegova povratka s posla. On je postao umoran i poslije svojih snimanja samo je htio gledati televiziju. Ja sam se tada tek zapravo budila i zatvarala svoj MacBook, te htjela u kino, u kazalište, u Pariz, na svemirsku stanicu, sve samo da više ne budem doma!
Jasno, nisam nužno trebala Dečkovo društvo, no, avaj! Iz istih, u ovom trenutku meni još uvijek vrlo nejasnih razloga zbog kojih smo tako lagodno i spontano postali ZLATNO MI, Dečko je odjednom počeo negodovati zbog mog peglanja kartice i mojeg ovisničkog odnosa s novim tekovinama modnog svijeta. Ne, nije mi ništa zabranjivao, naučila ga je njegova majka bolje od toga.
Ali zamjenica MI dovoljno je glasno progovarala iz opustošenih bankovnih računa, praznog frižidera, praznih automobilskih rezervoara. Ja sam htjela tepih od umjetnog krzna, Dečko je mislio da je to em bacanje novca, em najružnija stvar koju je ikada vidio. Mene je podsjećao na snijeg, njega na skureni žuti minival njegove profesorice iz škole.
U redu, priznajem, Dečko je uvijek bio racionalniji dio našeg MI, ali, jebo racio kad su u pitanju emocije, mislila sam cijeli svoj život. Odjednom, Dečko je odustao od tog romantičnog goriva i inzistirao na normalnom životu i kompromisu. To me, logično, osupnulo. Tresući se od šoka, bila sam prisiljena zapaliti cigaretu dok sam Petri šaptala riječ “kompromis”.
Kako to netko, zaboga, može tražiti od mene?! Naravno da nisam očekivala da će izabranik moga srca i tijela uvijek htjeti isto što i ja i misliti isto o svemu (dobro, možda i jesam, no samo na početku). Priznajem, prvi put u životu sa zanimanjem sam pomislila na članke i teorije o gubitku svojega JA. Gdje je ta granica i kako ostati svoj i u tako željenoj sretnoj množini? Kako se odricati i pritom ne mrziti partnera, nego ga voljeti još više?
Evo na koje sam zapreke sretnoj množini naišla u procesu. Kad se neka mlada žena odluči pobrinuti za sebe, raditi i postati financijski samostalna, zaista ne vidi razloga da nekome popušta, ugađa ili polaže račune. Najčešće se njezine veze završavaju tako da iz svog života odluči odstraniti muškarca koji od nje, svjesno ili nesvjesno, ipak želi načiniti ženu koja drži tri ugla u kući. U takvoj konstelaciji stvari zaista sve više snažnih žena koje ne vide svoju svrhu u udaji i rađanju, ostaje samo. No, što se događa kada ona pronađe jednako snažnog partnera? Kako pronaći ravnotežu, gdje popustiti i, što je možda još važnije, gdje ne popustiti? Mene često ulovi osjećaj da sam jadna ako olako odustajem od svoje fiksacije/želje/potrebe, no jesam li možda jadna i bezrazložno sebična ako ne odustanem? Popušta li pametniji, kako kaže poslovica, ili samo slabiji? I tko uopće može biti sudac u tom meču bez jasnih pravila igre? Gdje završava JA, a počinje MI?
Gdje završava JA, a počinje MI? U mojoj romantičnoj glavi nastupa kraj svijeta ako radije putujete s prijateljicama nego s partnerom, ako jedva čekate pobjeći iz kuće subotom navečer i ostaviti njemu djecu ili psa. MI je još uvijek moj izbor idealnog života, no mislim da se žena ne bi trebala osjećati ugroženom ako pristaje na kompromis, osim ako se to od nje - očekuje. Što je zapravo na testu kad dođe do nepodudaranja želja i potreba dva ipak odvojena svijeta koja čine onaj veliki, idealni MI-svijet? Ljubav, naravno.
I kad bih otputovala ostavljajući Dečka na kauču, većinu sam vremena provodila s njim na telefonu, žaleći što se ne gužvamo po krevetu i ne krademo jedno drugome pokrivač. Što je trik, to ljepilo koje zauvijek spaja dvoje? Višak slobode koju poklanjaš znajući da će onaj drugi odustati čim je dobije. Popuštanje, spremnost na kompromis.
U trenutku kad popustite, ako preko puta sebe imate normalnog partnera a ne narcisoidno govno, čvor će se raspetljati sam od sebe. Sebičnost u smislu brojanja koliko ste puta jeli jetrica koja vi obožavate, a on ne podnosi i pili Plavac koji je njemu najdraži, a vama prekiseo, zaista je odlika samaca...
MI nije bez vraga osobna zamjenica u množini i, ako želite tu titulu, čovjek sam sa sobom mora riješiti jednadžbu čiji je skor vrlo jednostavan: množina bez onog drugog ne postoji. Koliko treba oduzeti od svojeg JA da bi se ostalo sretno MI, a da opet i to JA u tom MI bude sretno?
To je zaista prokleto kompliciran kemijski proces u kojem su doze samostalnosti i samopoštovanja presudne. No, poput svakog lijeka, dozirane u prevelikim količinama, opasne su po život zajednice. Tko prepisuje dozu? Nažalost, vi sami.
Savjet žene koja je korak do službenog MI? Ako vas sretnom čini jednina, nema tog dovoljno velikog kreveta koji vam se neće učiniti premalenim. Ako ste se odlučili za množinu, bit ćete sretni i na francuskom ležaju. Ili, kao u mom slučaju, na malenom futonu iz Ikee.