Kada se u utorak ujutro na aerodromu Zavantem u Bruxellesu začuo par detonacija, radilo se o prvom značajnom terorističkom napadu na području Belgije. No, kada je nešto kasnije istog jutra eksplodirala bomba u metrou u četvrti EU - mjestu gdje se nalaze sve glavne institucije Europske unije - postalo je jasno da je prvi put u povijesti prava meta napada bila sama Unija.
Postojali su brojni znakovi da bi do takvog napada moglo doći. Direktor CIA-e John Brennan ubrzo je nakon napada u Parizu prošle godine upozorio javnost kako Islamska država planira još takvih operacija u bliskoj budućnosti. Jedan od napadača iz Pariza Salah Abdeslam uhićen je prošlog petka u Bruxellesu nakon što se više od četiri mjeseca uspješno skrivao u četvrti Molenbeek - islamskom getu u glavnom gradu Europske unije - gdje je očito uživao potporu brojnih suradnika koji su ga skrivali od vlasti.
Kao osoba koja je pružala logističku potporu napadačima u Parizu, Abdeslam je iz Molenbeeka pripremao novi napad, a nakon njegova uhićenja sigurnosne su službe trebale očekivati užurbanu reakciju njegovih suradnika. Napad u Bruxellesu bio je, vjerojatno, poguran prije zacrtanog roka kako planovi ne bi propali ukoliko Abdeslam odluči surađivati s istražiteljima.
Bespomoćna policija
Napad je bio izravan i brutalan, i razotkrio je javnosti bolne činjenice na koje su sigurnosni stručnjaci upozoravali već godinama. Tajne službe zemalja Europske unije međusobno ne dijele informacije. Tajne službe svake od država ne dijele informacije ni sa svojom policijom. Glavni grad EU je Frankensteinovo čudovište lokalnih vlasti, u kojem se nalazi 19 gradonačelnika, šest policijskih uprava i 19 administrativnih zona - sve za grad od samo 1,2 milijuna stanovnika. Ne bismo trebali biti iznenađeni da niti policijske uprave međusobno ne komuniciraju na zadovoljavajućoj razini.
Policajci u Bruxellesu u utorak su se doimali bespomoćno. Tjerali su građane s ulica i otvoreno im govorili kako ne znaju ništa više od njih. Usprkos napadima u Parizu, usprkos brojnim upozorenjima stručnjaka, i usprkos činjenici da postoji veći broj simpatizera islamističkih terorista u četvrti Molenbeek, snage sigurnosti u središtu Europske unije zatekle su se potpuno nespremnima.
Nakon što je napad u metrou ugrozio djelatnike i ključne institucije EU, ispostavilo se da Europski parlament čak nema niti plan evakuacije u slučaju terorističkog napada ili sličnih prijetnji. Koliko je situacija ozbiljna možda najbolje ilustrira podatak da je jedina osoba koja se ponudila izraditi plan evakuacije - hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić.
Iako nacionalistički orijentirane stranke i mediji u Europi stalno spominju migrante kao izvor terorističke prijetnje, činjenica je da su velika većina do sada identificiranih terorista zapravo građani EU. Ukoliko je koji terorist i stigao migrantskim putem, to je vjerojatno učinio samo kako bi dodatno radikalizirao odnos javnosti spram migranata i europskih muslimana.
Drugi identitet
Teroristi su uglavnom imali francuske i belgijske putovnice - radi se o drugoj ili čak trećoj generaciji useljenika, čiji roditelji najčešće uopće nisu izraženi vjernici. - Ti mladići su Belgijci, rođeni su ovdje, no ne osjećaju da ih društvo doživljava kao Belgijce, tvrdi Bachir M’Rabet, koordinator mladih u društvenom centru Le Foyer u četvrti Molenbeek. Oni tragaju za nekim drugim identitetom, a grupe džihadista pružaju im osjećaj pripadnosti.
Također, veliki broj napadača imao je policijske dosjee, no ne zbog terorizma, već zbog sitnih kaznenih djela ili maloljetničke delinkvencije. Mnogi su se tek u zatvorima prvi put upoznali s radikalnim islamizmom. - Razvili su kulturu delinkvencije prije terorizma, rekao je M’Rabet.
Profesor sociologije na University Collegeu u Dublinu Siniša Malešević prošle je godine predavao na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu i dobro je upućen u lokalne prilike. I Belgija i Francuska, objašnjava, imaju velike, neintegrirane islamske zajednice. - Bruxelles nema koherentan sustav multikulturalnosti, nego su pojedine četvrti getoizirane, rekao nam je. - Posebno je problematičan Molenbeek, odakle je mnogo terorista povezanih sa sadašnjim i prijašnjim terorističkim napadima.
Malešević smatra da su belgijske vlasti pogriješile što su dopustile da se Molenbeek pretvori u geto u kojem je sve dopušteno. U četvrti, gdje žive obitelji doseljenika koji su stigli u Belgiju raditi u sad već davno zatvorenim čeličanama, nezaposlenost je sveprisutna. S jedne strane vlada visoka stopa kriminala, a s druge ekstremni islamizam i pokušaj neformalnog uvođenja šerijata.
Radi se o pouzdanim rasadnicima radikalizma, no i dalje se radi samo o vrlo malom postotku ukupne muslimanske populacije, koja je sve više izložena segregaciji nakon terorističkih napada, što je i jedan od njihovih glavnih ciljeva.
Dugoročno rješenje tog problema zahtijevalo bi ulaganje znatno više truda u integraciju postojećeg građanstva muslimanske vjeroispovijesti, kao i bolju rehabilitaciju maloljetnih delinkvenata i sitnih prijestupnika. Brojni sociolozi slažu se da je postojeći zatvorski sustav u većini zapadnih zemalja pogrešno postavljen - predstavlja ideju kazne koja bi trebala odvratiti ljude od zločina, koja u praksi nije učinkovita, a umjesto toga služi kriminalnim i radikalnim skupinama kao svojevrsna “burza rada” - idealnom mjestu za pronalazak novih kriminalaca i terorista koji će iz zatvora izaći s još manje perspektive za pošteni život nego što su imali kada su u njemu završili.
Kaos u službama
Osim velikog neuspjeha u integraciji svoje muslimanske populacije u ostatak društva, europske države pokazale su i veliku nesposobnost u radu svojih obavještajnih i sigurnosnih službi. Jedan od dva bombaša samoubojica s aerodroma Zavantem, Ibrahim Barkaoui, priveden je u Turskoj prošle godine kao potencijalni strani borac. Nakon što su turske vlasti obavijestile Belgiju o njegovom zadržavanju, odgovoreno im je kako ga ne mogu povezati s terorističkim skupinama. Barkaoui je od Turske zatražio izručenje u Nizozemsku, otkud je ponovno mogao neometano putovati diljem Europske unije.
Saleh Abdeslam od belgijskih se sigurnosnih službi skrivao 120 dana, a kada su ga pronašli, bio je samo nekoliko ulica dalje od kuće u kojoj je odrastao. Cijelo se vrijeme skrivao na najočitijem mogućem mjestu.
Radi se o samo dva zorna primjera koliki kaos vlada u obavještajnim službama u Europi, a pogotovo u Belgiji. - Za razliku od brojnih europskih zemalja, u Bruxellesu ne postoji centralizirani sustav informacija o potencijalnim teroristima. Zato je tamo lakše izvesti takav napad nego drugdje, rekao je Malešević.
Porazna je i činjenica da je, nakon što je uhićeno 18 terorista koji su sudjelovali u napadima na Pariz, na slobodi ostalo dovoljno obučenih džihadista i njihovih simpatizera za organiziranje koordiniranog napada u Bruxellesu. Koliko ih je i dalje na teritoriju EU, nije poznato.
Francuske sigurnosne službe ustanovile su kako je Islamska država naučila izrađivati bombe od lako dostupnih materijala poput boje za kosu i odstranjivača laka za nokte. Među svim uhvaćenim islamistima, policije i tajne službe još uvijek nisu pronašle niti jednog džihadista odgovornog za izradu bombi, što znači da su svi još uvijek na slobodi i na raspolaganju terorističkim ćelijama.
Kakvu reakciju možemo očekivati od EU?
- EU će sasvim sigurno održati još jedan zajednički skup na kojem će se davati moralna i politička podrška Belgiji, rekao nam je vojni analitičar Dario Barbalić. - Na operativnom planu već se neko vrijeme traži veća suradnja među policijama i tajnim službama, no već se govori kako svi žele informacije dobivati od drugih, ali ne žele dijeliti svoje obavještajne informacije.
S time da je Europi potrebno unapređenje sustava tajnih službi slaže se i Ozren Žunec, profesor Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i stručnjak za obavještajne i sigurnosne službe. Žunec je istaknuo kako je neodrživo da Belgija, kao država s najmanje sposobnim sigurnosnim službama, osigurava ključnu infrastrukturu Europske unije.
- Obavještajne službe i policija moraju surađivati, rekao je Žunec. - Bit će nužno donijeti i neke mjere koje će dugoročno imati neugodne posljedice za ljude, primjerice, sigurnosne kontrole na ulazima u sve javne zgrade.
I Barbalić vjeruje kako će doći do smanjenja nekih građanskih sloboda, no da će to varirati od zemlje do zemlje. - Teško je govoriti o jedinstvenom europskom odgovoru, i to je najveći problem.
‘U paketu s teretom’
Naši sugovornici slažu se da će se reakcije na napade u Bruxellesu razlikovati u svakoj državi Europske unije. Najveće je pitanje, tvrdi Žunec, hoće li Europa reagirati panično ili smireno. Također su bitne i unutarnje političke okolnosti svake od država članica. Neke će vlade vjerojatno iskoristiti priliku za ubiranje jeftinih političkih bodova.
Rizik od ovakvih napada izrazito je teško smanjiti. U kratkom roku, moguće je da će doći do određenog pooštrenja režima na granicama, no to najvjerojatnije neće dugo potrajati.
- Teško da će doći do ukidanja Schengena, rekao je Žunec. Radi se o sustavu koji je uspostavljen primarno radi slobodnog kretanja robe pa će vjerojatno opstati upravo iz ekonomskih razloga, a ljudi će se i dalje “šlepati u paketu s teretom”.
Situacija u Europi sigurno će se promijeniti, ali teško da će doći do radikalne promjene. Mnogo je izgledniji nastavak aktualnih trendova, koji su započeli još s napadom na Pariz. Europski vođe doći će do zaključka kako se nešto mora učiniti oko Islamske države, no EU nema zajedničku vojsku ni sigurnosnu politiku, i bilo kakav vojni ili politički odgovor bit će isključivo samostalni čin pojedinih zemalja članica.
U cijeloj priči oko radikalnog islamizma u Europi, važno je napomenuti kako je najveći, tihi saveznik džihadista upravo radikalna desnica, koja sve više uzima maha na istoku Europe. Svaki teroristički napad ojačava nacionalističke i ksenofobne pokrete, koji dobivaju populističke bodove na platformi izolacije.
Spirala ekstremizma
Iako su svi teroristički napadi u Europi u proteklih godinu dana odnijeli manje života nego prometne nesreće za samo jedan vikend, radi se o učinkovitoj propagandi. Kada god strada veći broj ljudi odjednom, to doživljavamo kao veću dramu od znatno većeg broja umrlih kroz dulje razdoblje ili na širem području. Cilj terorizma je kod ljudi pobuditi sumnju u uspješnost temeljne zadaće svakog društva - održavanja sigurnosti svojih građana.
Ljudi se, u strahu, okreću onima koji im obećavaju bolju zaštitu i jaku odmazdu protiv onih koji su stvorili osjećaj ugroženosti, no daljnja segregacija muslimanskog stanovništva, rasno profiliranje i napadi na manjinske skupine, upravo su ono čemu se teroristi Islamske države nadaju.
Uzlet radikalne desnice samo će povratno povećati radikalizaciju europskih muslimana. - Imat ćemo generalnu spiralu ekstremizma i netolerancije, tvrdi Žunec.
- Radikalna desnica sasvim će sigurno politički ojačati, vjeruje i Barbalić.
- Bojim se da bi Europa mogla biti još više podijeljena između ksenofobičnih novih članica na istoku, čijim političarima ova situacija odgovara, i preplašenih članica stare Europe na zapadu, u kojima će neka građanska prava biti reducirana na neodređeni rok, pod izgovorom “dok traje prijetnja našem načinu života”, kaže Barbalić, koji ističe kako ona neće tako brzo nestati.
- No, ta prijetnja nije uvezena iz Sirije jučer, nego je plodno tlo našla baš u nemogućnosti Europe da u pola stoljeća integrira u društvo svoje građane različitih vjera i boje kože. Njemačka bi mogla ostati izolirana u sredini između ove dvije Europe, zaključio je Barbalić.
Najsretnije rješenje bilo bi riješiti terorizam na izvoru, u samom “kalifatu” Islamske države. No, radi se o geostrateškoj kaljuži u kojoj su suprotstavljeni interesi SAD-a i Rusije, a obje zemlje imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Dok Rusija podržava režim Bašara al-Asada, SAD ga aktivno pokušava svrgnuti i podržava pobunjeničke skupine. Iako, obje strane - Rusija i NATO - nominalno se bore protiv Islamske države.
Stvarna suradnja
Postizanje mira u Siriji i Iraku zahtijevalo bi diplomatsko rješenje koje bi suprotstavljene interese stavilo u drugi plan, i omogućilo stvarnu suradnju NATO-a, Rusije, Asadovih snaga i pobunjenika, što je vrlo teško moguće. Kako Europa ne može ukloniti uzrok terorizma, jedino što joj preostaje jest ublažiti njegove posljedice.
Terorizam se hrani radikalizacijom. Džihadisti žele imati što veći mogući broj segregiranih i odbačenih članova društva, kojima mogu osvježiti svoje redove. Njihovi napadi namjerno su osmišljeni kako bi izazvali pretjeranu reakciju.
Ako se Europa zaista namjerava sukobiti s terorizmom na svojem teritoriju, potaknut će države članice na bolju integraciju muslimanskog stanovništva, na izolaciju radikala, umjesto da im gura većinu u naručje. S druge strane, bitno je stvoriti dojam da države rade sve u svojoj moći kako bi zaštitile svoje građane, bez stvaranja permanentnog izvanrednog stanja.
- Radi se o izvedivoj kalkulaciji. Ravnotežu između sigurnosti i slobode moguće je postići, kaže Žunec. Jedino što je potrebno jest da europski vođe zadrže hladne glave.
Uzor cijelom svijetu: Aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu
Ako pitate sigurnosne stručnjake koja je najsigurnija zračna luka na svijetu, velika većina bez zadrške će odgovoriti Ben Gurion. Kao glavni međunarodni aerodrom u Izraelu, radi se o velikoj i sočnoj meti za mnogobrojne radikalne skupine. Možda ne iznenađuje činjenica da sigurnosna služba na aerodromu doživi između 50 do 70 incidenata dnevno, no itekako iznenađuje činjenica da tih incidenata nisu svjesni niti putnici na aerodromu, niti mediji. Izraelski stručnjaci usavršili su sustav koji pruža optimalni omjer između sigurnosti i lakoće putovanja, i sve potencijalne prijetnje rješavaju se brzo i lako, na mjestima gdje ne mogu ugroziti dobronamjerne putnike.
Na Ben Gurionu putnici ne skidaju cipele, ne oduzimaju se bočice s tekućinom, ne rade se detaljni pregledi prtljage, putnici ne moraju prolaziti kroz masovne detektore, no posljednji se napad dogodio prije više od 40 godina, kada su pripadnici japanske Crvene armije, pristigli iz Rima, strojnicama i bombama napali druge putnike u prostoru za dolaske. Niti jedan zrakoplov koji je poletio s Ben Guriona nikad nije bio otet niti raznesen.
Kako uspijevaju postići toliku razinu sigurnosti? Službenici na aerodromu Ben Gurion ne traže bombe i noževe - oni tragaju za lošim namjerama. Dok će u američkim ili europskim zračnim lukama službenik gledati u monitor i tražiti skriveno oružje ili eksploziv, u Tel Avivu će vas gledati u oči i postavljati pitanja koja su psiholozi dizajnirali kako bi izazvali reakciju kod terorista. Teroristi se u pravilu ne boje smrti, ali se boje biti uhvaćeni. Teško je nositi bombu sa sobom i ostati miran, a ispitivači na Ben Gurionu reagiraju na znakove nervoze. Sumnjive šalju na sljedeći stupanj intenzivnijih intervjua, gdje bolje istrenirani stručnjaci razdvajaju potencijalno opasne od običnih ljudi koji su nervozni zbog leta, kašnjenja ili nečeg trećeg.
Ben Gurion se također oslanja na višestruke krugove zaštite - prvi susret s osobljem aerodroma događa se više od kilometar daleko od terminala, gdje se na kućicama provodi prvi kratki intervju s putnicima dok su još u vozilu. Prolaze kroz još nekoliko krugova zaštite, dok u konačnici ne stignu do svojeg zrakoplova. Dok ne prođu prva dva kruga, ne nalaze se u blizini većih grupa ljudi - obrnuto od većine američkih i europskih zračnih luka, gdje svi putnici stoje u masovnim redovima za sigurnosni pregled, koji su idealne mete za bombaše samoubojice.
Izraelske službe sigurnosti oslanjaju se i na kvalitetne obavještajne podatke - sve agencije imaju direktnu liniju komunikacije s aerodromima, i redovito osvježavaju liste traženih i sumnjivih osoba. Agenti koji ispituju putnike nalaze se i na check-in šalterima na drugim aerodromima s kojih kreću El-Alovi letovi za Ben Gurion. Nekoliko puta već su zaustavili ili uhvatili potencijalne teroriste koji su prošli redovne sigurnosne provjere na drugim zračnim lukama.
Putnici koji ne privuku posebnu pozornost ispitivača mogu od kućica pred aerodromom do svog terminala doći u samo 25 minuta, što je vrlo kratko vrijeme, rijetko viđeno u zračnom prometu. S druge strane, takva razina sigurnosti zahtijeva brojno i vrlo dobro obučeno ljudstvo, koje ne dolazi jeftino.
Radi se o rješenju koje bi sigurno podiglo cijenu zračnog prometa u Europi, i znatno usporilo proces ukrcavanja putnika. Dok kroz Ben Gurion godišnje prođe oko 11 milijuna putnika, kroz britanski Heathrow prolazi gotovo šest puta više. Bilo kakvo rješenje primjenjivo na europske aerodrome zahtijevalo bi njihovu znatnu prilagodbu kako bi se na složeniji moglo način obraditi isti broj putnika koji sada prolaze kroz njih.
