Regrutiranje nacista kao špijuna bilo je strategija nadmetanja sa Sovjetima. No, ironija je da su mnogi od tih ljudi koji su radili za CIA-u i FBI bili jako loši špijuni, a neki su bili i dvostruki špijuni koji su radili i za Amerikance i za Sovjete, tvrdi Eric Lichtblau u svojoj novoj knjizi ‘Nacisti u susjedstvu’
Stari je muškarac zvučao panično. Inače samosvjesni i lukavi starac, duboka i promukla glasa zbog popušenih bezbrojnih kutija Marlbora, bio je u nevolji. Tom Soobzokov, kako se zvao starac, uplašenim se glasom obraćao muškarcu s druge strane telefonske žice, svome dugogodišnjem prijatelju Johnu Grunzu. Uzalud je Grunz, bivši agent CIA-e, pokušao umiriti Soobzokova, s kojim se godinama nije čuo.
- Ne razumiješ. Moj život je u opasnosti - rekao je naposljetku posve izbezumljeni Soobzokov, čiji je izgovor engleskog odavao jaki istočnoeuropski naglasak. Tom Soobzokov bio je prestravljen jer je u netom objavljenom članku u New York Timesu naveden kao jedan od nacističkih zločinaca koji su se nakon Drugog svjetskog rata skrivali u Americi...
Tim istinitim događajem iz srpnja 1974. godine počinje knjiga “The Nazis Next Door: How America Became a Safe Haven for Hitler's Men” autora Erica Lichtblaua, Pulitzerovom nagradom ovjenčanog istraživačkog novinara New York Timesa. Ta nedavno objavljena knjiga (čiji se naslov približno može prevesti kao “Nacisti u susjedstvu: Kako je Amerika postala sigurno utočište za Hitlerove ljude”) otkriva veliku i mračnu tajnu o tome kako je SAD nakon Drugog svjetskog rata širom otvorio svoja vrata za 10.000 nacista, od kojih su mnogi imali istaknutu ulogu u holokaustu.
Operacija Paperclip
Da su pred kraj Drugog svjetskog rata Amerikanci vrbovali njemačke znanstvenike kako bi unaprijedili svoj vojni i svemirski program, poznato je iz priče o Werneru von Braunu. Taj bogati pruski aristrokat bio je jedan od konstruktora dalekometnih projektila V-1 i V-2 kojima je bombardirana Engleska, a ponajviše London. No, to nije bila prepreka da nakon Drugog svjetskog rata Von Braun postane jedan od ključnih ljudi u razvoju američkog svemirskog programa. Werner von Braun bio je zacijelo najpoznatiji među 1600 nacističkih znanstvenika i stručnjaka koji su nakon sloma Hitlerova režima u sklopu tajne operacije Paperclip (spajalica) novi posao našli u SAD-u. O njima je prošle godine objavljena odlična knjiga “Paperclip” autorice Annie Jacobson, koja je u međuvremenu postala bestseler (o knjizi smo pisali i u Nedjeljnom Jutarnjem).
U “The Nazis Next Door” Lichtblau se jednim dijelom bavi i operacijom Paperclip, ali otkriva i niz nepoznatih priča o nacističkim zločincima koje su CIA i FBI vrbovali kao svoje špijune i štitili ih desetljećima od pravosudnih tijela, ali i istraživačkih novinara. Jedan od njih bio je Tom Soobzokov, čije je pravo ime bilo Čerim Soobcokov. Podrijetlom Čerkez s Kavkaza, kao mladić se pridružio nacistima, a zatim je 1942. godine postao SS časnik. No, 1947. godine pobjegao je u Jordan gdje ga je CIA regrutirala pod kodnim imenom Nostril (nozdrva) s ciljem da postane doušnik koji bi se mogao infiltirati među sovjetske Čerkeze na Kavkazu. Iako je početkom 50- ih CIA znala da je bio sudionik ratnih zločina, i dalje ga je štitila, a Soobzokov je zatim počeo raditi i za FBI. S obitelji je živio mirnim životom u New Jerseyju, a njegov američki san prekinuo je članak u New York Timesu.
- Sredinom 1970-ih u američkom Ministarstvu pravosuđa postali su svjesni da u SAD-u žive bivši nacisti. Jedan od onih koji su se našli pod istragom bio je Soobzokov, koji je više od 20 godina živio u Americi - rekao je Lichtblau za poznati američki portal Salon.
Sastanak u Zürichu
Ipak, istraga protiv Soobzokova, koji je imao moćne zaštitnike u Kongresu, povučena je 1980. godine. Pet godina kasnije Tom Soobzokov preminuo je od rana zadobivenih u eksploziji improvizirane bombe u blizini njegova doma u New Jerseyju, a okolnosti toga događaja nikad nisu razjašnjene.
Lichtblau se u knjizi, na temelju dokumenata s kojih je posljednjih godina skinuta oznaka tajnosti, bavi i nizom drugih nacističkih zločinaca koji su postali američki pouzdanici, a CIA i FBI su ih godinama štitili iako je njihova špijunska djelatnost često bila minorne vrijednosti. Regrutiranje vodećih nacista počelo je u sklopu tajne operacije Sunrise (Izlazak sunca) u ožujku 1945. godine kada se Allen Dulles, kasniji šef CIA-e, u Zürichu sastao s nacističkim generalom Karlom Wolffom, najbližim suradnikom Heinricha Himmlera, zapovjednika SS-a i Gestapoa te jednog od najmoćnijih ljudi nacističke Njemačke. U razgovoru “natopljenom” obiljem viskija, Wolff je uvjerio Dullesa kako je, unatoč svojoj bliskoj vezi s Himmlerom, bio “umjereni nacist” koji zaslužuje savezničku zaštitu. Iako je bio svjestan da je Wolff bio jedan od odgovornih za “vlakove smrti” koji su Židove vozili u Auschwitz, Dulles je angažirao Wolffa.
- Dulles je bio jedan od špijunskih titana 1950. godine, jedan od originalnih ‘hladnih ratnika’. Smatrao je kako bi ‘umjereni nacisti’ mogli biti od velike koristi SAD-u i osigurati američku premoć u hladnom ratu. Aktivno je regrutirao mnoge istaknute naciste, a zatim intervenirao kada su se ti ljudi suočili s optužbama za upletenost u ratne zločine nacističkog režima - rekao je Lichtblau.
Kapitulacija režima
U knjizi je opisao kako je Wolff, iako su ga saveznici uhitili nakon kapitulacije Hitlerova režima, izbrisan s liste optuženika na Nirnberškom sudu. Wolff je 1948. godine osuđen na pet godina zatvorske kazne, ali je naposljetku odslužio četiri godine, i to u zatvoru otvorenog tipa gdje je mnogo vremena provodio s obitelji, vikendima na svojoj jahti obilazio austrijska jezera, a bilo mu je dopušteno i nošenje pištolja.
Osim Allena Dullesa, ključni čovjek u novačenju nacista bio je J. Edgar Hoover, kasnije čelni čovjek FBI-a poznat i po ozloglašenom lovu na komuniste i komunističke simpatizere u SAD-u 1950-ih godina.
- Dulles i Hoover razvili su strategiju novačenja bivših nacista kao špijuna u nadmetanju sa Sovjetima. No, ironija je da su mnogi od tih ljudi koji su radili za CIA-u i FBI bili jako loši špijuni, a otkrio sam i nekoliko slučajeva u kojima su bivši nacisti bili dvostruki špijuni koji su radili i za Amerikance i za Sovjete - naglasio je Lichtblau.
Da su bivši nacisti bili nepouzdani suradnici američkih tajnih službi zorno pokazuje i slučaj Otta von Bolschwinga, bivšeg kolege Adolfa Eichmanna, jednog od organizatora holokausta. Otto von Bolschwing kasnije je postao CIA-in špijun u Austriji, ali čini se vrlo nesposoban. Tako je 1953. godine tijekom jedne vožnje vlakom uspio izgubiti, a nekoliko dana kasnije povratiti “kofer pun američkih povjerljivih špijunskih fotografija, film i pismo iz kojeg se vidi da je bio tajni agent”. Unatoč tome, CIA ga je godinama štitila te mu omogućila dolazak u SAD, čiji je državljanin postao 1959. godine.
Ponovljena istraga
Među američkim špijunima bio je i dr. Hubertus Strughold, poznat kao “otac svemirske medicine”. Za vrijeme nacista, Strughold je vodio eksperimente na ljudima u jednoj berlinskoj klinici gdje je djeci inducirao epileptičke napade, a zatim je nastavio s krajnje okrutnim pokusima na zatvorenicima u koncentracijskom logoru Dachau. Na Nirnberškom sudu izvukao se bez kazne svjedočeći protiv svojih kolega, a već 1947. godine prebačen je u SAD gdje je nakon nekoliko godina dobio i američko državljanstvo. Izgradio je sjajnu znanstvenu karijeru u NASA-i, ali je sredinom sedamdesetih postao predmet istrage američkog Ministarstva pravosuđa. No, istraga je ubrzo odbačena zbog manjka dokaza. Istraga je ponovno otvorena osamdesetih, ali je povučena kad je Strughold 1986. godine preminuo. Ipak, prava istina o njegovoj upletnosti u zločinačke nacističke medicinske eksperimente saznala se tek prije desetak godina kada je s CIA-inih dokumenata o Strugholdu skinuta oznaka tajnosti.
U svojoj knjizi Eric Lichtblau posvetio je pozornost i lovcima na naciste zahvaljujući čijoj upornosti je američka javnost saznala da su neki od njihovih mirnih susjeda zapravo ozloglašeni nacistički zločinci. Među njima se ističe lijevo orijentirani novinar Charles Chuck Allen, koji je 1960-ih tragao za nacističkim zločincima u SAD-u, Anthony DeVito, bivši istražitelj američkog Imigracijskog ureda, i Eli Rosenbaum, bivši direktor Ureda za specijalne istrage (OSI), zaslužan na pokretanje optužbe protiv Johna Demjanuka, umirovljenog automehaničara iz Ohija. Bivši čuvar koncentracijskog logora Sobibor, gdje je živote izgubilo oko 28.000 Židova, Demjanuk je nakon duge pravne odiseje 2011. godine u Njemačkoj osuđen na pet godina zatvora. No, zbog starosti i bolesti pušten je na slobodu, a 2012. godine preminuo je u jednom njemačkom hospiciju.