Na ‘ludničkom’ groblju: ničija djeca, ničiji grobovi

Bilo je to prije pola stoljeća, početkom 60-ih. Baka je imala više od šezdeset i za unuka je bila strašno stara. Putovali su pješke od Pongračeva, od trešnjevačke Remize, gdje su stanovali, preko Rudeša sve do stenjevačkog, točnije donjevrapčanskog Bolničkog groblja.

Koncem Drugog svjetskog rata bakina majka, a njegova prabaka, bila je tamo pokopana. Ne, nije bila bolesna, “samo” je bila stara, rekli su mu. Pa, tko je tada već znao za tuđicu - “gerijatrija”. S rukama u džepovima vindjakne (vjetrovke) stajao bih pokraj humka s običnim drvenim križom i cupkao, a baka je s motikom redila grob, obično pred Sesvete.

Podštucavala je ukrasni grm, i poravnavala trusne zemljane rubove. Unuk je grickao nagradni perec. Na drvenom križu jedva se vidjelo urezano ime i prezi...