Vi niti ne znate što to znači biti umoran, proslijedio mi je poruku Edward Hugh u četvrtak oko ponoći, nakon duge i iscrpne prepiske. Britansko-španjolskog analitičara-bloggera zapala je sudbina da bude prvi europski ekonomski superstar. Nešto slično dogodilo se nekoliko godina ranije Nourielu Roubiniju, talijansko-američkom profesoru iz New Yorka kada je, predvidjevši krah američkog tržišta stekao globalnu slavu kao Dr. Doom.
No, dok je Roubini itekako znao kako kapitalizirati novu slavu i dane provodi između sveučilišta, odlično plaćenih predavačkih “gaža” i partijanja u svojem loftu u njujorškom Greenwich Villageu, Hugh je ostao vjeran sebi i svojoj tvrdoglavosti. Sve donedavno živio je od male satnice privatnog instruktora engleskog jezika. U Španjolskoj, u selu nedaleko Barcelone u Kataloniji, to mu je bilo dosta za život, a kao 61-godišnjak, za razliku od Roubinija kojemu je deset godina manje, kaže da danas više nema potrebe za partijanjem.
Protiv struje
Ni umor na koji se žalio na kraju našeg razgovora nije bio posljedica medijskog pritiska koji se na njega svalio prošle nedjelje, nakon što je New York Times provalio priču o samozatajnom bloggeru koji je “unaprijed napisao sve što se danas događa u Europi”. Španjolska danas prolazi kroz vrlo teško razdoblje i Hugh ogroman dio svoje energije i vremena troši na sastanke što s raznim lokalnim grupama za pritisak, što s predstavnicima MMF-a, kako bi “umanjio pogreške” u reformama koje danas priprema španjolska vlada.
Roubinija cijeni, ali ipak ne smatra da među njima postoje velike sličnosti. Ali - tko ih traži, naći će ih, kaže.
- Obojica smo godinama bili protiv struje i obojica smo neke stvari predvidjeli točnije od drugih, a neke druge baš i nismo.
Nouriel je, kaže, “pravi analitičar financijske krize” dok sebe vidi više kao makroekonomista okrenutog prema realnoj ekonomiji.
Odlazak iz Engleske
- Mislim da on mehanizme na kojima se temelji financijski sustav poznaje daleko dublje i bolje od mene, ali moja jaka točka je spajanje različitih područja ekonomije i analiza (nazovimo to tako) njihove interakcije.
Hugha prije svega zanima kako se naoko potpuno različite stvaru uklapaju u zajedničkom djelovanju, stvari kao što su, primjerice, agregatna potražnja i izvoz. Ipak, nakon godina samozatajnosti, priznaje da mu danas gode priznanja koja stižu iz redova “pravih”, međunarodno priznatih ekonomskih krugova.
- Volim svoj blogerski rad i uživam u kratkotrajnom bljesku koji me danas zbog toga izbacio u javnost, ali zapravo sam daleko više orijentiran prema identificiranju brojnih problema i traženju njihovih rješenja. To me uostalom i učinilo spremnim za suradnju s MMF-om kada su me pitali bih li se priključio timu koji treba pomoći u rješavanju problema u Španjolskoj.
Prije nego što je odlučio iseliti iz Engleske život je provodio uglavnom kao “vječni student” koji se nikada nigdje nije potpuno uklopio.
- Živio sam na stipendijama, a kada bi one iscurile svoj sam životni stil financirao podučavanjem svega i svačega - od temeljne ekonomije do engleskog za useljenike ili biznis studija.
Jednom je, kaže, čak organizirao tečaj o predsokratskim filozofima. Pravu ekonomiju studirao je zapravo samo u vrijeme prvog studija na prestižnoj London School of Economics.
- Poslije me povukla gomila drugih stvari: filozofija znanosti, antropologija, sociologija, filozofija, nabrojite što hoćete i nećete promašiti.
Misliti na drugom jeziku
U Kataloniju, dio Španjolske koji se oduvijek volio smatrati posebnim, došao je, sjeća se, slučajno. Kao turist. Svidjelo mu se što je tamo pronašao - ljudi, jezik, brda, more, mediteranska kukltura i hrana… Nije bilo teško odlučiti se na preseljenje.
- Zapravo oduvijek sam, još od djetinjstva, želio živjeti izvan UK, kako bih stekao drukčije poglede na život i kako bih mogao misliti na drugom jeziku. Oduvijek sam zamišljao i da će to mjesto imati bolju klimu od britanske. Mislim - živimo samo jednom i doista je bolje taj život provesti na mjestu koje vas može učiniti sretnim.
Kao što je on to mjesto za sebe pronašao u Kataloniji, nema nikakve nikakve sumnje da bi netko drugi to mjeto pronašao negdje drugdje. Za njega je Katalonija vrlo zanimljiv dio Europe, a usput tu je i Barcelona koja je krasan grad.
- Tu se igra odličan nogomet, imamo svoj vlastiti jezik - katalonski - a od nedavnog velikog vala imigranata to je postalo i vrlo kozmopolitsko mjesto.
Hugh ekonomiju uvijek stavlja u širi kontekst i misli da ga baš to razlikuje od “pravih” ekonomista. Vjeran je, međutim, i statističkim činjenicama i moru analitičara čije brojke melje u svojem računalu bez prestanka, bilo da je riječ o Bloombergu, bonitetnim agencijama poput Moody’sa ili često mutnim brojkama koje stižu iz državnih statističkih ureda pojedinih zemalja. Što danas, kada je izbio naglo na površinu, nakon godina života “u bloggerskoj gerili”, misli o sebi - smatra li se analitičarem, konzultatnom, bloggerom amaterom ili nečim što potpuno izlazi iz tih granica?
Marginalni mislioci
- Na to pitanje nije lako odgovoriti, kaže, ali vidi se da ga beskrajno zabavlja današnja buka koja se podigla oko nečega što on već godinama “proriče” po cyberspaceu. Samo na Facebooku njegov blog danas ima 4983 “prijatelja”, mreža će vam javiti da je “korisnik prešao dozvoljenu granicu” i neće vas htjeti prihvatiti. Barem dok netko ne odustane. Njegov blog na internetu (edwardhughtoo.blogspot.com) otvoren je zato svakome, a precizna kategorizacija linkova omogućava vam vožnju kroz svijet Hughovih razmišljanja koja su često vrlo kritička, ali za razliku od mnogih ne i isključiva i vrlo jasno napisana. Takav pristup i doveo mu je “poklonike” koji se inače ne očekuju na blogovima “marginalnih mislilaca”.
Među svoje favorite istakli su ga i nobelovac Paul Krugman (koji je, kao kolumnist New York Timesa sam svrnuo pozornost reportera tih novina prema španjolskom “guruu”), Brad Delong s Berkeleya, Oliver Blanchard, veliki makroekonomist, ekonomski povjesničar i danas glavni ekonomist MMF-a, na njegove se atipične analize u posljednje vrijeme počela pozivati i Bijela kuća.
- O sebi razmišljam u prvom redu i najviše kao o primijenjenom makroekonomistu, ali činjenica je da način na koji se ja bavim ekonomijom odudara on načina na koji se ekonomijom bavi većina ostalih.
Velik dio vremena provodim s podacima, radeći grafove i komparativne analize među zemljama. Ne služim se matematičkim modelima i ne rabim veliki broj formula, tako da će mnogi ovo što radim vjerojatno i dalje smatrati prilično “neznanstvenim”. Zanimljivo je, međutim, u kojoj mjeri ja, rabeći ovakve “primitivne” tehnike, često budem u pravu. U stvari mislim da sam zauzeo neko mjesto između normalnih analitičara i teoretičara ekonomije, jer kada radim na umu gotovo uvijek imam i konvencionalne ekonomske modele kao referentnu točku, kako bih vidio što je od toga upotrebljivo, a što nije. Volim misliti kako će jednog dana način na koji pristupam stvarima postati dio ekonomskog mainstreema. Danas nešto unutar tog područja jako ne funkcionira i mnogo je rasprave o tome što to “nešto” u stvari jest.
Osobno sam oduvijek mislio da čovjek barem kada živi na nekom od naših područja (bilo gdje na europskom istoku) bolju sliku o stvarnom životu stekne na ulici, gledajući, nego putem bilo koje (službene) statističke analitike. Nekada to treba kombinirati. Kakav je njegov pristup?
- Volim provoditi vrijeme na ulicama, promatrati ljude u metrou, raspravljati s njima po barovima, ali žao mi je što moram reći da većina mojeg stvarnog razumijevanja događaja dolazi od oranja baza podataka po raznim statističkim zavodima i središnjim bankama. Mislim da su danas ekonomisti vrlo privilegirani s obzirom na količinu podataka s kojom raspolažu.
Plutarh, helenistički filozof iz drugog stoljeća bio je zaprepašten otkrićem da je, u trenutku kada je on živio na zemlji bilo više ljudi nego u svim prijašnjim povijesnim razdobljima - zbrojenim. Ponekad imam osjećaj da se na mom hard disku vrti više ekonomskih podataka nego što je bio zbroj svih podataka sa kojima su raspolagali prijašnji ekonomisti. Mnogi ljudi često su vrlo začuđeni koliko znam o njihovim zemljama a da ih pritom nikada ranije nisam posjetio.
Ništa o Hrvatima
Unatoč tome, Hugh se nije htio upustiti u raspravu o Hrvatskoj i potencijalnim zamkama koje čekaju Hrvate po ulasku u EU i na putu prema eurozoni.
- Danas vam o tome mogu pružiti samo trivijalne, ako ne i sasvim glupe odgovore - nije se štedio.
Hrvatska je mala i zapravo nevažna za kontekst globalne ekonomije, daleko od Španjolske koja mu je danas prioritet. Ipak, ispričava se: “To je velika razlika između mikro i makroekonomije. Da bi se uistinu razumjeli mikroekonomski procesi čovjek doista treba provesti gomilu kvalitativnih istraživanja, dubinskih intervjua i mnogočega drugoga. Onaj tko se bavi makroekonomijom kreće s pretpostavke da je sve međusobno povezano. Krećete od cjeline (koja je uvijek veća od zbroja pojedinih dijelova). Tražite uvjete prema kojima se formiraju obrasci i sličnosti u velikim agregatima.
Pitam ga kome bi se priklonio u danas obnovljenoj, a zapravo vječnoj raspravi - socijalnom liberalu Johnu Maynardu Keynesu, kojemu je blizak Krugman ili Miltonu Friedmanu, rodonačelniku danas nepopularnih neoliberala? Mogu li se oni uopće uspoređivati?
- Vjerojatno Keynesu kao povijesnoj figuri, kaže, ali prije svega zato što sam sam Britanac. Ne opterećujem se ni sa kakvim ideologijama i ne smatram se Keynesijancem.
Kitnjaste pretpostavke
Sam sebe često u svojim tekstovima i predavanjima naziva “austro-keynesijancem”, kako bi svojim sugovornicima sugerirao da u svojim razmišljanjima pokušava iskoristiti ono najbolje iz oba ekonomska tabora: Keynesovu sklonost aktivizmu i svijest o važnosti akumuliranih dugova koju su naglašavali Austrijanci. I jedna i druga tradicija po njegovu mišljenju imaju što za reći o današnjoj krizi.
- Pokušavam izbjeći kitnjaste metafizičke pretpostavke. Primjerice, nemam nikakvu ideju o tome kako bi mogao izgledati svijet u kojemu bi sve bilo složeno u savršenom skladu s razumskim pokazateljima i uopće ne mislim da takva ideja ima mnogo veze s ikakvom ekonomskom praksom.
Razgovaramo o krizi. Prvo smo imali krizu koju smo uvezli iz SAD-a, barem smo to tako voljeli tumačiti. Danas, baš u trenutku kada su svi počeli govoriti o početku oporavka, naša vlastita europska kriza udarila nas je snažnije od bivše uvozne i cijelu Europsku Uniju suočila s neizvjesnom budućnošću. Koliko se te dvije krize uistinu razlikuju? Nije li to zapravo jedan te isti paket koji se sastoji najvećim dijelom od dugogodišnjeg življenja na dug i poigravanja s financijskim instrumentima dok je “pravi rad” delegiran nekome drugome, negdje drugdje?
Zajednički nazivnik kriza
- Mislim da naglasak treba staviti na dugove i da oni doista jesu zajednički nazivnik obiju kriza. Razlikuje li se kriza u Španjolskoj dramatično od one u SAD-u? Jedino sigurno u toj priči je činjenica da su američki bankari ranije shvatili da imaju problem. Najveća razlika između Španjolske i Amerike leži u tome što SAD sam kontrolira svoj financijski sustav, može štampati novac i može devalvirati svoju valutu na tržišnim načelima. Budući da najveći dio španjolskog izvoza odlazi u eurozonu, Španjolska ne može učiniti ništa s valutom a da bi postala konkurentnijom. Mora tražiti druge načine.
Potraga za tim drugim načinima danas je jedna od ključnih glavobolja unutar Europske Unije.
Tu se nameće niz pitanja - gdje vidi najveće opasnosti za eurozonu? Misli li da je euro ikada bio dobra ideja? Može li zajednička valuta preživjeti, biti boljom? Treba li uopće preživjeti? Ili da se preokrene cijela rasprava - pa da tema bude usmjerena prema sličnostima i razlikama između EU i SAD-a. Može li i treba li Europa ikada postati nešto poput Amerike?
EU ne treba biti SAD
- Glavni problem eurozone oduvijek je bio pronaći dovoljnu dozu zajedništva koje bi dalo smisao ujedinjavanju građana iz mnogo posve različitih zemalja. Trebalo je stvoriti potrebu da bi se mogle stvoriti za to nužne institucionalne promjene. Tijekom posljednjih godinu dana doista je u tom smjeru napravljen značajan iskorak, ali pred nama je još mnogo posla. Europljanima još nedostaje svijest o zajedničkom europskom identitetu, ali u tom smislu EU niti ne treba postati ništa slično SAD-u. Naravno uvijek postoji alternativa, tu bi ona bila odustajanje od eura, ali mrzim i pomisliti što bi to značalo za europske ekonomije i kakav bi kaos nakon toga nastao.
Negativna demografija
Zvuči pomirljivo, ali sa svojeg je bloga često grmio protiv ideje eura koja “inače posve različitoj” Europi nameće jedinstvo “tamo gdje je najmekša”.
Jednu od najvećih opasnosti za Europu Hugh danas vidi u negativnoj demografiji, u činjenici da dio zemalja danas stari prebrzo - a riječ je mahom o starim članicama EU - dok mlade demokracije, ali i dio Mediterana (Grčka i Španjolska prije svega, ali i Irska gore na sjeverozapadu) još imaju velik broj mladih stanovnika. Tu je generator razlika, kaže: stari su zaradili i danas sjede na ušteđevinama, mladi su željni kredita, čak i kada ne znaju kako će ga vratiti. Ali tu ne treba računati ni na kakvu generacijsku solidarnost.
I, konačno, jedna pogreška. Ili ipak nije? Na svojem blogu proteklih je godina uporno i vatreno upozoravao svijet na Italiju kao najveće potencijalno žarište krize u Europi. Kriza je na kraju krenula iz Grčke. Kako to da nije, uz sve podatke s kojima raspolaže, identificirao Grčku kao prvi i potencijalno vrlo opasan krizni okidač?
Italija se, kaže, borila, a bori se i danas, s problemom nedostatka rasta. Bio je prilično siguran da će jednoga dana u skoroj budućnosti to morati eksplodirati.
Pilići na roštilju
- Pilići uvijek na kraju završe na roštilju - kaže danas, nakon što je kriza ipak izbila na drugom mjestu.
Ali to ne znači da odustaje - Italija se oduvijek igra sa brzim smjenama državne administracije, a svaka nova garnitura odmah priskoči novom trošenju iz proračuna. Nitko se ne prihvaća supstancijalnih reformi. Još uvijek mislim da će Italija “eksplodirati”. Vjerojatno sam samo malo pobrkao redoslijed događaja, ali tko je ikada mogao precizno odrediti mjesto okidanja? “Subprime” kriza eksplodirala je, primjerice, zbog problema koje je imala banka BNP Paribas. Ne vjerujem da je itko to ikada predvidio.
Ja posve sigurno nisam predvidio ogroman fiskalni deficit u Grčkoj koji je postojao 2009. prije promjene vlasti. Ne vjerujem da je itko to predvidio. Mi danas nemamo nikakav “istinomjer” koji bi nam omogućio da točno vidimo koliko nam koja vlada laže sa svojim statistikama. Svi su podaci očito bili frizirani, baš kao što se vidjelo i u Mađarskoj 2006.
Posuđeno odijelo
Hugh danas živi na seoskom imanju “negdje u sjevernoj Španjolskoj”. Kada nije na sastanku s predstavnicima MMF-a ili na ručku s analitičarima neke od međunarodnih financijskih kuća i dalje piše svoj blog i dopisuje se putem Facebooka. Izlazak iz ilegale zasad mu nije donio materijalne dobiti, kako bi se za nedavni sastanak u Madridu “pristojno obukao”, posudio je za odijelo novac od prijatelja. Nada se zadnji put, ali, kaže, nije to najvažnije u životu.