U 2008. godini smo povećali proračun za poljoprivredu za 13 posto, uveli poticaje za jedno grlo i jedan hektar, povećali dohodovnu potporu, isplatili ukupno 3,4 milijarde kuna poticaja (sa zaostacima iz prethodnih godina), plaćali razliku u cijeni goriva za poljoprivrednike iznad 5 kuna... Naša prva aktivnost nakon izbora bila je povećati proračun Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja pa hrvatsko selo neće osjetiti teret krize.”
Nahvalio se tako Božidar Pankretić, bivši ministar poljoprivrede, sada potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva u stranačkoj brošuri HSS hrvatskom selu, objavljenoj uoči posljednjih lokalnih izbora na službenim stranicama stranke. HSS je seljacima, prema toj brošuri, dao milijarde kuna poticaja, omogućio im kredite za mehanizaciju, jeftinije gorivo, gradnju hladnjača, otkup proizvoda i sve što im je ikada palo na pamet ili ustrebalo. HSS spašava i razvija hrvatsko selo, poruka je iz brošure.
Dolazak na scenu
Ta stranka, koja je u velikom stilu u visoku hrvatsku politiku ušla 2000. godine, pobijedivši na parlamentarnim izborima u koaliciji sa SDP-om, HSLS-om i HNS-om, svoju potporu u Vladi naplaćuje u milijardama kuna. HSS je uvijek bio proračunat igrač: niti Vlada Ivice Račana niti ova Jadranke Kosor nisu mogli i ne mogu zadržati vlast bez njega. Kod Račana 16, a kod Jadranke Kosor šest zastupnika drži vlast čvrsto u svojim rukama jer se bez HSS-a ruši krhka ravnoteža u Saboru, što znači da pada Vlada i stižu izvanredni izbori. HSS nikad nije uistinu odgovarao za stanje u državi - uvijek su krivci bili SDP ili HDZ, kao najveće stranke, no HSS je odlučivao o stanju u državi, o trošenju milijardi kuna poreznih obveznika, o privatizaciji turističkih tvrtki i poljoprivrednih kombinata, o brzini ulaska u Europsku Uniju, granicama na moru, pravcima novih autocesta, o sudbini prehrambenih i ostalih kompanija... Kad god se HSS-u ne bi svidio neki prijedlog ili potez vladajuće stranke naprosto bi zaprijetio izlaskom iz koalicije, a premijeri su prekidali što god radili i trčali na razgovore s važnim političkim partnerima. I obrnuto: kad bi HSS za nešto zapeo, to se moralo napraviti jer inače on odlazi.
U proteklom su desetljeću hrvatski porezni obveznici svoju poljoprivredu izravno subvencionirali sa oko 22 milijarde kuna, a još je nekoliko milijardi otišlo posredno - za ruralni razvoj, dohodovne potpore, kapitalna ulaganja, tržišne intervencije i slično. Pri tome su subvencionirali i one koji rade i one koji ne rade. Sam si HSS pripisuje zaslugu što se danas ovdje dijele poticaji za jednu kravu i za jedan hektar poljoprivrednog zemljišta. Naravno, nisu to poticaji za stvarni razvoj poljoprivrede, podizanje prinosa i profitabilnosti te pripremu za konkurentsku borbu kad uđemo u EU. Ti su poticaji jednostavna socijalna pomoć, preknjižena na Ministarstvo poljoprivrede. Za dohodovne potpore i sam HSS, u svojoj famoznoj brošuri, priznaje da su u stvari socijalna pomoć, jer je njihov cilj “zbrinjavanje malih nekonkurentnih poljoprivrednih gospodarstava i osiguranje primjerenijeg životnog standarda njegovim članovima”. Na taj način mogu dobiti do 24 tisuće kuna godišnje! Bez obzira koliko i što proizvedu, bez obzira na to proizvode li išta ili zemljište samo stoji.
Još kad je HSS vladao pod SDP-ovim pokroviteljstvom, dva su se koalicijska partnera žestoko svađala oko pitanja treba li poticati proizvodnju ili količinu. SDP je htio da se poticaji daju samo za veće površine zemljišta i više grla stoke, jer to je proizvodnja, a sve drugo je socijalna politika. HSS je bio odlučno protiv takve ‘hladne’, europske politike poljoprivrednih poticaja, vjerojatno u strahu od gubitka glasova. Ipak je puno više tih malih poljoprivrednih domaćinstava nego većih, ozbiljnih proizvođača, i ti mali donose moć na izborima.
Izgon Termi Čatež
Prvi ozbiljan sukob, koji je zaprijetio raspadom koalicije, zakotrljao se u listopadu 2000. godine, kad je Vlada raspisala natječaj za prodaju 62,3 posto dionica Sunčanog Hvara. Javili su se slovenski Kompas i Terme Čatež. Vlada je prihvatila ponudu Čateža, no HSS je ustao u obranu nacionalnih interesa koji nisu dopuštali da se taj vrijedan turistički resurs proda Slovencima. Priču je cijelo vrijeme podgrijavao tada oporbeni HDZ. Zlatko Tomčić, predsjednik HSS-a i predsjednik Sabora u to doba, jasno je rekao: Ili će se poništiti natječaj ili odlazimo iz koalicije. Natječaj je poništen, HSS je ostao u koaliciji, a Račan je žrtvovao ‘svoje’ ljude - tadašnju ministricu turizma Pave Župan Rusković i tadašnjeg predsjednika HFP-a Krešimira Starčevića.
Sunčani Hvar je privatiziran tek pet godina poslije, 2005., kad ga je kroz javno-privatno partnerstvo sa Sanaderovom Vladom dobila luksemburška Orco Property Grupa, specijalizirana za nekretnine, a ne za turizam. Posao je vodio Damir Polančec, uz podršku i odobrenje premijera Ive Sanadera.
Danas Hvarani govore: E, da smo bar pustili Terme Čatež, a ne Orco. Čatež je u prva tri lanjska kvartala imao 32 milijuna eura prihoda i 4,5 milijuna eura dobiti, a Sunčani Hvar je u istom razdoblju imao 32,9 milijuna kuna gubitka. Ove godine ističe ugovor s Orcom i Hvarani se nadaju da će sada privući nekog ozbiljnog turističkog investitora, nekog poput Termi Čatež, tko će znati kako na najelitnijem hrvatskom otoku u najvećoj hotelskoj kući stvarati profit.
Nova pobjeda
Druga velika HSS-ova pobjeda bio je ZERP - Zaštićeni ekološko ribolovni pojas. Proglašen je uoči izbora 2003. godine i nedugo prije raspuštanja Sabora, opet pod krinkom zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, zaštite hrvatskih ribara u hrvatskom moru. Ivica Račan bio je svjestan što će taj pojas učiniti hrvatskim pregovorima s Europskom Unijom, ali nije mogao drugačije, jer su se približavali izbori. Čim je gospodarski pojas proglašen, njegova je primjena odgođena na godinu dana zbog pritisaka Italije i Slovenije, koja je bila pred ulaskom u EU. Ivo Sanader, tada još u oporbi, glasno je tražio da se pojas primijeni odmah, bez odgađanja.
Još je jednom HSS-ova inicijativa i guranje ideje kojom će, računali su, pokupiti mnogo ‘morskih’ glasova, izazvala diplomatske skandale, ugrozila hrvatske odnose s međunarodnom zajednicom, a stvarne ekonomske koristi nije bilo. Hrvatska ionako nije imala dovoljno ribarica da iskoristi svoju zonu u Jadranu i nije imala dovoljno brodova koji bi tu zonu čuvali od talijanskih i slovenskih kočarica. Dobila je samo golemu prepreku na putu do svog cilja - ulaska u EU.
Pola godine nakon izbora Ivo Sanader je, kao premijer, od ZERP-a izuzeo članice EU i potom njegovu primjenu odgodio do 2008. Nije mogao drugačije, jer je Europa prijetila blokiranjem pregovora o hrvatskome ulasku u njen klub.
Posljednja bitka
U predizbornoj kampanji za posljednje parlamentarne izbore ZERP je opet bio jedno od ključnih HSS-ovih obećanja i ciljeva, štoviše uvjet za koaliranje s pobjedničkom strankom. Kad je napokon trebala početi primjena ZERP-a, europski su diplomati opet donijeli jasne poruke: ili ZERP ili Europa. Friščić je unatoč tome do zadnjeg trenutka stvarao dojam da će, ne bude li ZERP-a, napustiti koaliciju, no ipak nije otišao u opozicijske klupe. HDZ-ov prijedlog o odgodi ZERP-a spasili su glasovi Branimira Glavaša i Vladimira Šišljagića iz HDSSB-a te glasovi IDS-a. Friščić je poručio: Nećemo podržati HDZ-ov prijedlog niti izaći iz koalicije.
Još u vrijeme Račanove Vlade koalicijski su se partneri sudarili i na pitanju privatizacije poljoprivrednog zemljišta. Ovoga puta SDP je bio protiv privatizacije, jer, tvrdio je tada potpredsjednik Vlade Slavko Linić, mogli bi ga kupovati špekulanti, koji će ga preprodavati. Međutim, koalicijski partner HSS inzistirao je na privatizaciji poljoprivrednog zemljišta kako bi se dodvorio glasačima.
HSS je Račanovoj Vladi bio suprotstavljen i oko privatizacije PIK-ova. Dok je većinski dio koalicije bio za privatizaciju propadajućih poljoprivrednih kombinata, HSS je tražio da se oni najprije ‘postave na noge’, a potom prodaju. Ta bi akcija koštala 1,5 milijardi kuna i donijela HSS-u bodove kod tisuća poljoprivrednika vezanih uz PIK-ove. Kako je priča završila, poznato je: PIK-ovi su privatizirani i uglavnom dobro posluju.
Posljednja HSS-ova bitka vodi se u Koprivnici, bazi stranačkog predsjednika Friščića, gdje je u prosincu 2005. sa 75 posto glasova uvjerljivo pobijedio bivšeg stranačkog predsjednika Zlatka Tomčića. Bitka se vodi za uzdrmanu Podravku čiji su bivši članovi Uprave i Nadzornog odbora u pritvoru u Remetincu zbog afere teške nekoliko stotina milijuna kuna, što će uglavnom na kraju platiti Podravka.
Od trenutka kad je Emil Tedeschi, većinski vlasnik Atlantic grupe, javno izrekao svoju želju da kupi koprivničku tvornicu, u obranu lokalnih interesa ustao je HSS-ov šef Friščić. Ipak mu je u Koprivnici i u Podravki baza koju uspješno kontrolira sve dok u Upravi i u Nadzornom odboru ima svoje ljude. Da Podravku preuzme Tedeschi postavio bi tamo svoje ljude da brinu o njegovim, a ne o Friščićevim interesima. Ti su interesi, naravno, zamotani u brigu za opće dobro.
“O budućnosti Podravke, osim mene, brinuli su se Damir Polančec i Zvonimir Mršić. Polančec je dao ostavku na sve svoje funkcije, protiv Mršića su pokrenute određene istražne aktivnosti vezane uz odmaralište u Pirovcu, vidimo u zadnje vrijeme i uz pročistač otpadnih voda. I sad još treba maknuti Friščića i onda će ti dobrotvori, ti umovi koji sve znaju, doći na svoje i doći u poziciju da mogu uzeti ono što žele”, grmio je Friščić sa lokalnih govornica.
Za njega ne dolazi u obzir da netko iz Zagreba, netko tko nije iz Koprivnice uzme lokalno blago. S parolom ‘Podravka Podravcima’, kao da je riječ o borbi za teritorij protiv dobro naoružanog osvajača, Friščić je krenuo u mobilizaciju javnog mnijenja. Radije se svrstao uz Damira Polančeca, čovjeka čiji su ugled i moć potpuno srozani nakon afera Podravka i Ina, nego uz Vladu s kojom je u koaliciji.
Obrana Podravke
Do sada mu je borba za Podravku dobro išla. Kad su privođeni članovi Uprave kompanije, u lokalnom su kafiću ostali sjediti samo Friščićevi kadrovi - Miroslav Vitković i Marin Pucar. Oni nisu ništa znali o pokušaju preuzimanja kompanije i milijunskim kreditima za to preuzimanje, koji sada kompaniji stižu na naplatu, pa su zato i ostali u Upravi, a Vitković se popeo na mjesto njenog predsjednika. Kad su se predlagali novi članovi Nadzornog odbora Podravke, Friščić je u njega opet pogurao svoju liječnicu i prijateljicu Karmen Antolić, unatoč novoproglašenoj politici Vlade da će nadzornici od sada biti stručni ljudi, štoviše da će ih se birati na javnim natječajima. Friščić se s tim naravno slaže, osim kad je u pitanju Podravka. Tu stručnost nije bitna, bitna je obrana nacionalnih interesa.
Sukobi u HSS-u
No, već desetljeće ista retorika vodstva HSS-a više nema jednoglasnu potporu niti unutar same stranke. Članovi optužuju predsjednika da je cijelu stranku učinio taocem Podravke, jedne kompanije s kojom je on osobno povezan i da je žrtvuje interesima svoje županije. Projekt Preporod hrvatskog sela, s kojim je HSS nastupao na izborima 2007., danas je mrtav, tvrde HSS-ovci.
Koliko mu je stalo do tog utjecaja, pokazuje i činjenica da se za Podravku Friščić spreman pojavljivati gdje god treba i kad god treba i govoriti protiv njene privatizacije. Istodobno, na posljednjim seljačkim prosvjedima nije viđen, unatoč obećanju da će biti prvi na traktorima. Seljaci su retorički pitali gdje je, jer ga nisu niti očekivali na cestovnim blokadama.
Možda je u tom trenutku bio u Vladi i davao svoju potporu za povećanje PDV-a, kao što ga je podržao i prošlog ljeta, kad su zbog punjenja proračuna povećani PDV te uvedeni krizni porez na plaće i porez na SMS-ove.
Jer, vladajući HDZ upravo u HSS-u ima najčvršćeg zagovornika svoje politike da je bolje povećati poreze nego smanjiti javnu potrošnju.
Velika javna potrošnja, kakva je danas u Hrvatskoj, znači da politički partneri kontroliraju velik dio nacionalnog dohotka i raspoređuju ga prema svojim željama i potrebama. Novac znači moć i utjecaj. Samo treba biti u koaliciji.