U najnovijoj knjizi “Errare humanum est, najčešće pogreške u forenzičko-psihijatrijskoj praksi” jedan od vodećih hrvatskih forenzičkih psihijatara dr. Miroslav Goreta otvoreno kaže da se u svojoj dugogodišnjoj praksi susretao s brojnim pogreškama i zabludama.
“Značajan broj tih pogrešaka ima za posljedicu čak i vrlo ozbiljna kršenja profesionalnih i etičkih standarda”, tvrdi dr. Goreta, uz upozorenje da se takve pogreške događaju znatno češće nego što smo toga svjesni.
Kada smo dr. Goretu pitali za konkretne slučajeve za koje se i u javnosti sumnja da je bilo pogrešaka u forenzičko-psihijatrijskoj praksi, nastojao je svim snagama izbjeći konkretna imena, pravdajući se etičkim i zakonskim preprekama. Neki su postupci u posebno zanimljivim slučajevima, kao što je onaj s Draganom Paravinjom, još u tijeku pa smo obrazloženje dr. Gorete naravno prihvatili.
“Greške su najčešće u dijagnostičkom smislu kada se postavi pogrešna dijagnoza, iako formalno, kada se čita ekspertiza, izgleda sve u redu. Poziva se na međunarodne klasifikacije, ali krajnji rezultat koji je dobiven naprosto je kriva interpretacija i kriva dijagnoza. Druga greška je u ocjeni ubrojivosti, pa se često i pogrešno govori ‘on je neubrojiva osoba’, kao da je to trajna, kontinuitetna kategorija. Ubrojivost se uvijek vrednuje samo za vrijeme počinjenja kaznenog djela”.
U svojoj najnovijoj knjizi dr. Goreta, koji sam za sebe kaže da ima “stogodišnje iskustvo”, bavi se svim aspektima važnim za njegovu struku, što u konačnici može biti i edukativni doprinos forenzičkim psihijatrima. “To je struka koja je u Hrvatskoj naslijeđena još od Austro-Ugarske i pratili smo svjetske trendove i unutar velikih državnih zajednica u kojima smo bili”. Psihijatrijska bolnica Vrapče u kojoj je dr. Goreta do umirovljenja radio bila je vodeća i u bivšoj državi, a njeni stručnjaci su bili uključeni u gotovo sve najvažnije slučajeve iz forenzičko-psihijatrijske prakse. “Mi smo među prve tri, četiri države u svijetu osnivači subspecijalizacije, a 1980. pokrenuli smo i postdiplomski studij na Medicinskom fakultetu”. Posljednjih desetak godina objavljene su i dvije knjige psihijatrijskih ekspertiza za edukaciju, a nedavno i treća koja govori o kontroverzama i perspektivama.
Nedjeljni Jutarnji izdvojio je nekoliko slučajeva o kojima i sami psihijatri imaju različite stavove. O većini tih slučajeva puno se pisalo zbog medijske atraktivnosti, a struka nikad nije do kraja dala odgovore je li bilo grešaka ili ne.
Možda je najilustrativniji slučaj Andrije Artukovića, zloglasnog ustaškog ministra unutarnjih poslova, jednog od najodgovornijih za provedbu Pavelićeve politike genocida, kad je utvrđeno da je sposoban za suđenje u Zagrebu, nakon čega je osuđen na smrt.
1. SLUČAJ DRAGANA PARAVINJE
Srednjoškolska učenica Antonija Bilić iz sela Kričke kraj Drniša nestala je u lipnju 2011. godine, nakon čega je pokrenuta gotovo nezapamćena policijska potraga. Nekoliko tjedana kasnije uhapšen je u Republici Srpskoj vozač kamiona Dragan Paravinja koji je priznao da je Antoniju pokušao silovati i zatim ubio. Kasnije je tvrdio da je priznanje iznuđeno batinama i poricao ga je, a Antonijino tijelo nije pronađeno.
U studenom 2012. godine na parkiralištu u selu Modruš kod Josipdola pronađeni su posmrtni ostaci nesretne djevojke, a na suđenju je Paravinja, u čijem je kamionu nađena Antonijina krv, osuđen na kaznu od 40 godina zatvora. Odvjetnici, ali i sam Paravinja, tražili su proceduralne greške, pa se sudski postupak sada ponavlja. Paravinja je vještačen u BiH, a u Šibeniku je bila naredba da se provede vještačenje, a Dragan Paravinja je to odbio.
“Jedna od zabluda je i to da se može odbiti vještačenje. Nitko to ne može. Može, naravno, šutjeti, ne treba surađivati, ali ako netko odbija vještačenje ne znači da ga sud ne može prisilno staviti na psihijatrijski odjel i promatrati njegovo ponašanje”. Za Paravinju psihijatri su ustanovili da ima poremećaj ličnosti, da je bio ubrojiv u vrijeme kada je zločin počinjen, ali i da je vrlo spretan, što je psihijatrijskoj struci, pa čak i sudu, često zadavalo velike probleme.
Posljednju riječ u tom kompliciranom slučaju kazat će i moderna forenzika preko bioloških tragova, o čemu je govorio i naš istaknuti znanstvenik dr. Dragan Primorac.
2. SLUČAJ MARKA FRANCIŠKOVIĆA
Izuzetnu veliku pozornost nedavno je izazvao i slučaj Marka Franciškovića, publicista i političkog aktiviste koji je nakon svađe s ministrom unutarnjih poslova u odlasku Rankom Ostojićem u kolovozu 2013. godine prisilno hospitaliziran. Sud mu je odredio šestomjesečno prisilno liječenje psihičke bolesti, a mnogi su smatrali da je riječ o političkoj osveti i zloupotrebi psihijatrije. Prepiska Ostojića i Franciškovića bila je kranje uvredljiva, a ubrzo poslije nje ratni veteran završio je na psihijatriji. Kasnije je utvrđeno da je nedozvoljeno posjedovao oružje.
Prvo je vještačenje provedeno u zatvorskoj bolnici i tamo je proglašen bolesnim, psihotičnim i shizofrenim, te je upućen na psihijatrijsko liječenje. Ali već tada su se pojavile rezerve prema tom nalazu i liječnici su vrlo korektno počeli smanjivati terapiju koju je trebao dobivati i na taj način je postavljena i sumnja u samu dijagnozu. Na kraju je sud odlučio da se vještačenje napravi u Vrapču i zaključak je nakon nekoliko tjedana detaljnog promatranja glasio da se ne radi o duševnoj bolesti, nego je utvrđeno nešto sasvim drugo. Tako je postupak obustavljen, ali prva greška mogla je za Franciškovića biti kobna. “Imao je sreću, prije svega jer je imao i dobru odvjetnicu”, kažu liječnici koji su bolje upućeni u cijeli slučaj.
3. SLUČAJ ANDRIJE ARTUKOVIĆA
Mnogi psihijatri s kojima smo razgovarali ujedno i “slučaj Artuković” ističu kao poseban i najbolji primjer za počinjene brojne greške. O Artukoviću se manje-više sve zna, kao i o ustaškom režimu u kojem je Artuković naveliko okrvavio ruke. Napustio je Zagreb 6. svibnja 1945. godine i pobjegao u Austriju. Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich došao je u Irsku i 1948. sa ženom i troje djece nastavio put u Kaliforniju, gdje je radio pod svojim imenom u bratovu poduzeću.
Nakon niza zahtjeva za izručenjem u studenom 1984. Artuković je uhićen u Americi i u noći između 11. i 12. veljače 1986. otpremljen u Zagreb. U to vrijeme već je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, a iz samog zrakoplova je iznesen u bolesničkom krevetu. Suđenje je počelo u Zagrebu 14. travnja 1986. godine, nakon što su psihijatri zaključili da je Artuković sposoban za suđenje.
Slučaj je bio dodijeljen Vrapču, ali je odmah bilo jasno da je utjecaj politike ogroman. Za mnoge stručnjake ujedno je i “slučaj Artuković” najlošije odrađen posao bolnice u Vrapču.
“Politika je odredila gotovo sve, pa je Artuković bio proglašen sposobnim za suđenje, a iz dana u dan se vidjelo i na televiziji da nije sposoban”, reklo nam je nekoliko psihijatara s kojima smo razgovarali.
Stav je svih da Artuković nije imao kapacitet za suđenje, ali se naprosto moralo dati “zeleno svjetlo”. Bio je tu i pritisak Amerike, a očito je i “domaća” strana procijenila da bi nakon svih peripetija s izručenjem bilo neprimjereno da se od suđenja odustane.
Do javnosti u to vrijeme nisu došli ni ozbiljni prijepori koji su se vodili među psihijatrima, koji su upozoravali na Artukovićevo stanje, a mnogi su se od cijelog postupka i ograđivali. Najsretniji su bili oni koje je uprava bolnice izuzela da sudjeluju u tom poslu, a konačni sud je izrekao tročlani “konzilij”. Nakon toga je Artuković, za kojega je zaključeno da je raspravno sposoban, osuđen na smrt. Psihijatri s kojima smo razgovarali kažu da se tada očito i politika prestrašila, prije svega zbog posljedica kako bi odjeknulo u svijetu da kazna bude izvršena. Ne zbog sudskog procesa i pitanja krivnje Andrije Artukovića, već prije svega okolnosti kako je uopće došlo do suđenja.
“Nakon toga je proglašen nesposobnim za izvršenje te kazne”.
Psihijatre nije zanimalo je li Artuković kriv ili nije, pitanje njegove odgovornosti zbog ratnih zločina ili ubrojivosti u vremenu NDH, nego je odlučujuće bilo pitanje njegove raspravne sposobnosti. Da su stručnjaci zaključili da nije bio raspravno sposoban, obustavio bi se proces i ne bi zbog psihijatrijskih razloga došlo do suđenja. Zanimalo nas je stav naših stručnjaka što bi se dogodilo da je Artuković bio “obična” osoba, bez svega onoga što se vuklo iza njegovog imena. “Običan čovjek bio bi proglašen raspravo nesposobnim i proces bi se obustavio. Artuković je umro u siječnju 1988. u zatvorskoj bolnici.
4. SLUČAJ BRANIMIRA GLAVAŠA
Ostala je i velika dilema oko Paravinjinog štrajka glađu. Tu su opet liječnici trebali izreći svoj sud, kao i u slučaju Branimira Glavaša, koji je također štrajkao glađu tijekom boravka u zatvoru.
Pitanje je li štrajk glađu dovodi do takvog iscrpljivanja organizma da su i psihičke funkcije oštećene također moraju dati psihijatri. Krajnje je zanimljivo da većina od onih psihijatara s kojima smo razgovarali tvrdi da su mnogi koji se odluče za tu mjeru zapravo sjajni glumci.
“Mnogi se na štrajk glađu odluče jer više nemaju drugih rješenja ili im to naprosto savjetuju odvjetnici”.
Kakvi su njihovi stavovi oko štrajka glađu Branimira Glavaša, nismo pitali.
5. SLUČAJ EDIJA MIŠIĆA
Kada je mladi Splićanin Edi Mišić 22. kolovoza 2012. na južnoj padini splitskog Marjana ubio Meksikanku Selenu Graciano Macedo, javnost je bila zgrožena. Posebno nakon detalja brutalnog ubojstva kada je djevojci višeslojnom trakom vezao usta i ruke i kuhinjskim joj nožem zadao rane zbog kojih je iskrvarila. Mišić se nakon hapšenja branio šutnjom.
“Mi smo svjetski rekorderi u taktici obrane šutnjom. Tu smo bez konkurencije”, smatra dr. Miroslav Goreta. Naravno da je takva taktika izazvala i velike probleme psihijatrima, a rađena je i usporedba s Andersom Behringom Breivikom po hladnokrvnosti kako je Mišić, “koljač s Marjana” kako su ga nazvali mediji, počinio zločin. Hrvatski psihijatri kažu da se gotovo 30 do 40 posto ljudi koji dolaze na vještačenja brane šutnjom i da to najčešće nije njihov izbor, već manipulacija odvjetnika. “Šutnja je apsolutno zakonita obrana i tu ne možemo ništa”, tvrde psihijatri, ali i ukazuju da je to ujedno i veliki hendikep za liječnike, jer ne mogu s pacijentima razgovarati. Mišić je ostao do kraja dosljedan i na kraju je osuđen na četrdeset godina zatvora.
6. i 7. SLUČAJEVI ZDENKE KVESIĆ i MIRJANE PUKANIĆ
Dva slučaja posebno su izazvala pažnju javnosti, prisilne hospitalizacije Zdenke Kvesić i Mirjane Pukanić. Supruga tada suca osječkog Županijskog suda Ante Kvesića zbog banalne svađe u obitelji zadržana je prije tri godine 24 dana u dvije zdravstvene ustanove i morala je piti lijekove, a da joj nije rečeno o kojim se lijekovima radi. Čak je i vezana za krevet, mnogo je toga bilo nejasno, a posebno su ostale u sjećanju svjedočanstva nesretne žene o stanju na psihijatrijskim odjelima. Teške su bile i scene privođenja Mirjane Pukanić 2008. godine, a na kraju je sud odlučio da mora biti puštena. Čak se i na televiziji vidjelo neprimjerno ponašanje policijskog službenika koji je sve vrijeme bio bahat i prema novinarima, a tko je u konačnici bio u pravu ili krivu struka nikad nije do kraja rekla. Mirjana Pukanić umrla je, kako su mediji napisali, “u paklu droge i depresije”.
8. SLUČAJ METODA TROBECA
Na ovim prostorima ostat će zabilježen još jedan izuzetno zanimljiv slučaj višestrukog serijskog ubojice, Slovenca Metoda Trobeca. Monstrum iz Gornje Vasi već sa šesnaest godina zapalio je susjedu sijeno, krao mopede, imao stalne probleme s policijom i sudom. Godine 1978. ubio je najmanje pet žena, prvo se spolno iživljavajući na njima, a zatih ih je zadavio. Uhićen je sasvim slučajno, a u krušnoj peći pronađeni su ostaci nesretnih žrtava. U pet vještačenja liječnici nisu mogli ništa detaljnije utvrditi, tek je šesto pokazalo da je riječ o teškoj psihičkoj bolesti.
9. i 10. SLUČAJEVI ANE DRAGIČEVIĆ I TONČIJA MAJIĆA
Ostaju još mnogi slučajevi za koje psihijatrijska struka nikad do kraja nije izrekla stručni “epilog”, precizan odgovor je li bilo greška u postavljanju dijagnoza, krivog liječenja, zloupotreba. Spomenimo još dva, kada je maloljetna Ana Dragičević zatvorena na inicijativu roditelja na psihijatriju zbog navodne veze s djevojkom i tamo je provela pet godina. Splitskog aktivista Tončija Majića policija je privela u ranu zoru u prosincu 2011. i uputila ga na psihijatrijsko vještačenje, a jedna od inkriminacija zbog kojih ga je, kako je sam rekao, Bajić želio obući u luđačku košulju bila je to što je rezao hrvatsku zastavu i kolaž pomiješanih komada slao na Ured Predsjednika.