Izveli su novu Fisker Karmu na autocestu. Kao što su napravili s tisućama automobila u svojih 86 godina postojanja, istraživači Consumer Reportsa, publikacije američke Udruge potrošača, testirali su najnoviji model koji se može pronaći na tržištu.
Vozač je pritisnuo gas, no čim je auto prešao 90 kilometara na sat, počeo je manijakalno pištati, sva se elektronika isključila, a auto se pretvorio u beskorisnu hrpu lima parkiranog u zaustavnoj traci. Do tada je prešao samo 250 kilometara.
Velika prevara
Dogodi se svakom autu, naravno. Netko je nešto u tvornici pogrešno zašarafio ili se u transportu nešto dogodilo. I svakome bi se oprostilo. Osim Fisker Karmi. Karma je hibridni automobil, ne kao smiješno ružni Prius koji zapravo koristi benzinski motor da bi pogonio kotače, a tu i tamo ga pogura elektromotor.
Ne, Karma je luđački dizajniran sportski auto, pogonjen isključivo električnim motorom koji se, ako nema utičnice u blizini, nadopunjava benzinskim motorom (kako i spada, ako već želite biti ekofrik). Oprostilo bi se da ne radi jedan od šačice isporučenih automobila da ih njihov tvorac, Henrik Fisker, nije najavio prije četiri godine, prvi put pokazao prije dvije, a počeo isporučivati tek prošle godine, probivši sve rokove koje je obećao zainteresiranim klijentima koji su automobil kupili na neviđeno, ali i velikim investitorima koji su uložili 850 milijuna dolara.
Oprostilo bi mu se da nije od američke vlade uzeo pozajmicu od pola milijarde dolara i onda cijelu proizvodnju prebacio u Finsku. Oprostilo bi mu se da se ne radi o jednom od najvećih prevaranata u svijetu biznisa kojeg još nitko nije provalio nego mu uporno daju pare.
Konstantni kvarovi
Consumer Reports, za razliku od ostataka autožurnalističkog svijeta, ne posuđuje automobile od proizvođača. Ne dobiva posebno prilagođene maksimalno opremljene modele koji im se na vratima pojave s punim rezervoarom. Njihova je zadaća dočarati iskustvo običnog čovjeka koji ušeta u salon i kupi automobil, kao što bi to učinio jedan od njihovih 7 milijuna preplatnika. Zato su isto tako ušli u salon, na stolu ostavili 107 tisuća dolara, koliko košta novi, zapravo i jedini, Fiskerov model i odvezli se.
Kada se pokvario, dovezli su ga do servisa, a s obzirom na to da je star nekoliko dana i ima gotovo ništa kilometara, čekali su i da ga netko popravi. Netko ga i je popravio, i ispostavio račun. Nekoliko dana nakon što je ova epizoda obišla internet, Fisker je odgovorio svim znatiželjnicima: “Radilo se o kvaru na žici koja spaja auto i bateriju. Zato se cijeli auto zablokirao, kako ne bi došlo do većeg kvara. Zamijenili smo sporni spoj i bateriju.” Da, kada vam se pokvari kabel na Fiskeru, oni promijene kabel, ali i bateriju. I onda vam to naplate, jer očito ne nude garanciju za svoj auto.
Henrik Fisker nije glup. Prije nego što se bacio u izgradnju vlastitih automobila, bio je jedan od najgenijalnijih dizajnera automobila na planetu. Proslavio se u BMW-u gdje je stvorio jedan od najljepših modela u povijesti njemačke marke - Z8.
Uspješna karijera
Odmah nakon tog planetarnog uspjeha (koji je, usput rečeno, iako jedan od najljepših automobila ikad, bio toliko skup u proizvodnji da je BMW odustao od proizvodnje nakon samo 5000 prodanih komada), kupio ga je Ford i postavio za direktora dizajna Aston Martina. Tamo je nizao uspjeh za uspjehom i stvorio DB9 i Vantage, automobile koji su spasili Aston Martin koji je bio pred propasti.
Onda se odšetao od najprestižnije pozicije u automobilskom svijetu i odlučio osnovati Fisker Automotive, tvrtku koja bi uzimala postojeće sportske automobile i na njih lijepila flambojantne karoserije koje je crtao Fisker. Prodao je tek par komada, uglavnom ljudima koji imaju toliko novca da im je dosadno voziti automobile koji se proizvode u serijama većim od deset primjeraka. Životario je sa svojom malenom kompanijicom, sve dok 2008. godine američku vladu nije uhvatila panika da im propada automobilska industrija.
Ministarstvo energetike je na raspolaganje stavilo 25 milijardi dolara posudbi onim proizvođačima automobila koji će taj novac uložiti u razvijanje svog ekološkog programa i pojeftinjenje cijene proizvodnje. Ogromni proizvođači s tisućama zaposlenih su redom odbijani, jer je vlada bila sumnjičava, tek je pokoja milijarda dodijeljena za unaprijeđene proizvodne trake kako bi se mogle proizvoditi baterije (umjesto da ulažu novac u razvoj hidrogenskih pogona kao jedini isplativi i održivi pogon budućnosti). No, zato su se za kredite uhvatile raznorazne firmice koje nikada prije nisu radile automobile, maleni startupovi koje su uglavnom vodili milijarderi koji su se obogatili u Silicijskoj dolini.