ZAGREB - U veljači 1948. na Drugom kongresu Komunističke partije Indije jugoslavenske su komuniste predstavljali Radovan Zogović i Vladimir Dedijer. Bijeda Calcutte nije bila razlogom zašto su Indijce nagovarali na pobunu, organizaciju gerile, suprotstavljanje Jawaharlalu Nehruu.
Novi indijski premijer bio im je tek neznato bolji od britanskih kolonizatora, ali i dalje liberalni kapitalist. Ambasador Titove Jugoslavije u Egiptu protjeran je iz Kaira jer je održavao kontakte sa zabranjenim komunističkim skupinama u monarhiji koja je revolucionarima u Beogradu bila odvratna.
Ambiciozno vodstvo
Izrael je bio zemlja s kojom se tada surađivalo, čiju je neovisnost Beograd pomagao. Slično su djelovali i ostali jugoslavenski diplomati, pa i oni u Americi. Družili su se prije svega s emigracijom, ljevičarima, marginalnim skupinama. Sve se promijenilo kada su Tito i Staljin prekinuli, a Jugoslavija postala prvi komunistički protestant. Trebalo je proći nešto vremena, ali je izbacivanje iz socijalističke obitelji najbrže liječilo dječje bolesti ljevičarenja i radikalizma.
Jugoslavija je ostala sama. Na Istok se, barem ne pod uvjetima koji ne bi bili po volji Titu, više nije mogla vratiti. Pod okrilje Zapada nije željela dalje i više od onoga što je jamčilo financijsku pomoć, ali i sigurnost Titovoj vlasti. Zemlja je postala nešto drugo: bez pravih prijatelja, ali s ambicioznim vodstvom. Prvi ambasador FNRJ u New Delhiju i Burmi bio je Zadranin Josip Đerđa. Tiskarski radnik, samouk, ali i iznimno talentirana, mada preizravna osoba, Beogradu je počeo sugerirati da pogleda dalje od Europe. Daleki svijet bio je siromašan, ljubomoran sačuvati neovisnost, nespreman prepustiti se nekom od blokova. Sve je to podsjećalo na Jugoslaviju. Bilo je to i logično mjesto za Titovu osobnu afirmaciju. Tamo su se mogli pronaći saveznici, ojačati glas na međunarodnoj sceni, ali i naći pomoć za domaće probleme.
Susret Velike trojice
Etiopski je car bio prvi strani državnik koji je 1953. posjetio Tita, prvi nakon 1948. godine. Ta je veza pomagala u suprotstavljanju Talijanima dok se još nisu razriješila granična pitanja. U Etiopiji se moglo i graditi, tamo su odlazili liječnici, pravnici, vojnici, čak i umjetnici. Potom je Đerđa poslan u ambasadu u Egiptu, a u Brazil i Venezuelu Ivo Vejvoda. Balkanska zemlja počela je voditi globalnu politiku.
Oružje, topove i municiju, kupovali su i Burmanci, čak su i jednu brigadu nazvali po Titu. Uz politiku i ideje, u Treći se svijet izvoziti moglo i nešto što se dalo konkretno naplatiti. Još uvijek je, međutim, postojala nada da će se stvari uravnotežiti, da će se u Moskvi dogoditi promjena koja je Jugoslaviju mogla vratiti u svijet kojem su njezini vođe željeli pripadati.
Takva je nada propala s gušenjem pobune u Mađarskoj 1956. godine. Svijet se promijenio, postalo je jasno da se zbog malih zemalja neće u velike ratove, da se Washington i Moskva zbog Mađara, a kasnije ni Berlina, Čeha i Slovaka, neće sukobiti. Sačuvati neovisnost, a ostati važan na međunarodnom planu, moglo se samo ambicioznom politikom širokih horizonata. Politika koja se formirati počela 50-ih, početkom je 60-ih sazrela. Najprije su se u prostorijama Misije FNRJ u New Yorku susrela Velika trojica nesvrstavanja Tito, Nehru i Naser, koji su već 1956. razgovarali na Brijunima, sada uz vođe Gane i Indonezije Kwamu Nkrumaha i Ahmeda Sukarna.
Bilo je to nakon propalog sastanka Nikite Hruščova i Dwighta Eisenhowera u Parizu. Petorica političara iz Afrike, Azije i Europe tražili su nemoguće, ali je cilj i bio poslati poruku da je svijet briga svih. Te se godine ponovo razmahala kriza oko Berlina, iznad SSSR-a je srušen američki špijunski avion U2, Francuzi su odbili povući se iz Bizerte, najsjevernijeg afričkog grada u Tunisu. Tamo je u trodnevnom sukobu ubijeno nešto manje od tisuću Tunižana, što je Habiba Bourgibu ponukalo da svoj položaj prema bivšoj kolonijalnoj sili ojača barem društvom s onima koji su bili slabi kao i on.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA