ZAGREB - Sve sam pogrešila u životu”, započela je svoju priču dugonoga žena za stolom do moga u jednoj rovinjskoj rupi od lokala, ni ne sluteći da će svoju najveću životnu pogrešku učiniti upravo do kraja ove priče.
Do trenutka izricanja te samosaželjavajuće rečenice uopće nisam obraćao pozornost na dvije žene u kasnim tridesetima, ustvari ranim četrdesetima, koje su za stolom do moga, valjda misleći da ih nitko ne čuje ili ne mareći za to, jedna drugoj otvarale dušu.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, jednu od njih sam pogledao dok sam ulazio u kafić - bila je gadna ko smrt.
Možda upravo iz tog razloga - straha od smrti - nisam smatrao potrebnim podizati pogled s dnevne ponude za kladaru koju sam, usput budi rečeno, proučavao bolje nego ijednu skriptu s faksa u posljednje dvije akademske godine, kada joj se pridružila prijateljica.
Životne greške
Krajičkom oka, dok je prijateljica sjedala za stol, vidio sam dugu, golu nogu i seksi nalakirane prstiće na nježnom stopalu, ali sve do te dramatične rečenice koju je izrekla s određenom dozom tuge u glasu, nisam smatrao potrebnim u svoje vidno polje ubacivati bilo što drugo osim koeficijenata za prvo kolo Bundeslige, pa ni ostatak tog tijela...
“1.80 na Leverkusen?!” začudio sam se povoljnom koeficijentu samo koju sekundu prije nego što je za susjedni stol pristigla žena duge noge i nježnog stopala izrekla svoju rečenicu.
Podižući glavu i vidjevši nešto oku još mnogo ugodnije od koeficijenta na Leverkusen, uvjerio sam se da je žena itekako u pravu - zbilja je sve u životu pogriješila!
Naime, ne znam kako bih drukčije mogao objasniti da tako lijepa skoro četrdesetogodišnja žena plave kose, punih usana i divnih grudi, umjesto da sjedi na nekoj jahti (pri tome ne mislim na onu Mitrovićevu), na setu hoolywoodskog filma, u krilu Hugha Hefnera, sjedi u ovoj rovinjskoj rupi od lokala u koju ne bih sjeo ni ja da kojim slučajem nemaju ovaj aparat za automatsko klađenje...
Posloženi prioriteti
Ali, vratimo se na početak, tamo negdje u prve dane srpnja.
Kako sam prošle godine u ovo ljetno vrijeme napravio početničku pogrešku u rangu one kad Rakitić u posljednjim sekundama utakmice protiv Turske umjesto da sačuva loptu, istu optimistično gura prema naprijed i, zavaravajući se da ću u rujnu na jesenskim ispitnim rokovima položiti barem neki od bezbroj preostalih ispita na faksu, cijelo ljeto ostao učiti u Zagrebu - ove godine već početkom srpnja donosim čvrstu odluku prednost nad polaganjem ispita dati polaganju Nizozemki po jadranskim autokampovima...
Da se odmah razumijemo, nisam ja sad baš toliki gelipter da si u dvadesetičetvrtoj godini života ne znam posložiti prioritete - dao bih ja i ove godine prednost ispitima - ali kako sam prošle, na spomenutim rokovima, prošao gore nego Mirko Filipović u ringu s Gonzagom, Dado Topić na Eurosongu, Hrvatska repka u ždrijebu sa Svjetsko 2014., Subway u Zagrebu ili, recimo; Balaban u Aston Villi, ove godine nije bilo dvojbe - Nizozemke!
“Mogu li Britanke?” prekinuo me jaran Mirza retoričkim pitanjem dok sam iznosio svoj plan, i pozvao me na Garden Festival u Zadru gdje, prema njegovim riječima, svake godine nahrli dvijeipoltisuće k’o zemlja pijanih Britanki željnih dobrog provoda.
Iako inače nisam baš neki ljubitelj britanskog tipa djevojaka (a u to, naravno, ne ubrajam prekrasne Liz Hurley, Pippu Middleton i Anu Muhar), kriza i recesija koja je u zadnje vrijeme ozbiljno zahvatila moj ljubavni život dovela je do toga da sam se na prvi spomen uspaljenica iz Birminghama, Southamptona, Essexa ili Midsomera našao na izlazu Lučko.
“Zbogom, žohari...”, podviknuo sam glasno s A1 pa pravac more...
Sramotno bezuspješan
Petrčane, Zadar, Šibenik, Vodice, Pirovac, Trogir i Split bili su mjesta zaokružena crvenim flomasterom na karti ovoljetnih destinacija gdje sam u nedostatku ljubavi svoga života odlučio potražiti sezonsku radnu snagu.
Nažalost, ne mogu baš reći da sam u toj potrazi bio pretjerano uspješan.
Zapravo, kad bi se nešto o tome baš moralo reć’, onda bi se reklo da sam bio sramotno bezuspješan.
U Petrčanima me britanske ispičuture nisu ni pogledale, a domaće ljepotice u Šibeniku da ni ne govorim... Za Split sam premekan, Pirovac preizbirljiv, Trogir prelijen pa nisam ni otišao, a iz Zadra sam razgulio i prije nego što sam vidio legendarni zalazak sunca za koji je Alfred Hitchkock u svibnju 1964. godine, promatrajući ga s prozora sobe 204 tadašnjeg hotela Zagreb, zapisao da je nešto najljepše na svijetu…
“Ako te još jednom vidim ovdje...”, zagalamio je na mene lokalni mrmot nakon što sam se u Marasu vrlo kvalitetno nabacivao simpatičnoj konobarici, a kako će se kasnije ustanoviti - njegovoj zaručnici.
Taj početak izrečene prijetnje bio je dovoljan da, ne čekajući da čujem ostatak mrmotove rečenice, napustim Zadar...
Otišao sam i do Dubrovnika na unaprijed dogovoreni randevu s djevojkom koja neodoljivo podsjeća na Millu Jovovich u “Petom elementu”, ali randevu je samo polovično uspio. Naime, ja sam došao - Milla nije!
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG