PIŠE MLADEN GEROVAC

Brodski dnevnik: Vez na korak do dvorca, geršla na crno i ikra od pastrve

Baš ovaj dio marine u trokutu Sorkočević – zgrada uprave,recepcija – bazen postat će premium mjesto za veće jahte
 Božidar Vukičević/Cropix

Evo napokon Babinog kuka i Mosta Franja Tuđmana. Propuštamo jedan osrednji kruzer, koji izlazi Gruža i trubi kao da je upravo osvojio Nobelovu nagradu za turizam. Pred ACI marinom javljamo dolazak na kanal 17. Nisam dobro razumio gdje će nas smjestiti pa molim da nas mornar dočeka i uputi. Kamo? U kut marine, pred same barokne stepenice dvorca Sorkočević? Koja počast.

Direktor marine Leo Ajduković i njegova uvijek ista i postojana "desna ruka" Ana Bačić čekaju me na kavi u kafiću kod bazena. Koja promjena. Glazba, mnoštvo mladih ljudi, gužva. Ovdje sam nekad sjedio sam i kavu čekao 15 minuta. Direktor Ajduković upoznaje me s glavnim bosom ovog mjesta koje se sada zove Yacht klub Zephyrus. To je Vlado Raunig, suvlasnik Revelina. Par riječi o konceptu ... I nema dvojbe. To je glavna priča ovogodišnje Patrole iz ACI marine Dubrovnik. A druga priča je također nešto temeljito novo, vrijedno i napredno. Baš ovaj dio marine u trokutu Sorkočević – zgrada uprave,recepcija – bazen postat će premium mjesto za veće jahte.

Tuna je posebna priča

Ujutro izlazim iz broda. Mogu krenuti desno pa se poput gospara Sorkočevića u par koraka uspeti se monumentalnim stubištem među hladovite zidine moćnog ljetnikovca. No, skrećem prema glavnoj zgradi marine gdje me čekaju direktor Leo i Ana u hladovitoj klimi ureda uprave. Sa mnom je Kukec, koji će sve najavljene novosti u svom stilu najbolje znati novinarski opjevati.

A navečer, Vlado nam je pripremio maestralnu i dobitnu prezentaciju ponude Yacht klub Zephyrus .Počeli smo s kamenicama. Gratinirana, zatim svježa kakvu ju je Bog dao u Stonskom zaljevu, zatim u domaćoj marinadi, pa u japanskom dresingu, pa u talijanskom zelenom umaku ... Crni rižoto nije rižoto već orzoto, odnosno pripravljen s orzom ili ti ječmom, po zagrebački s geršlom ... Morski ježinci su bili umiješani u talijansku tjesteninu tanku poput lasi pa se zove capellini ... Posebna priča je tuna: pršut, tartar i japanski sashimi ... Ali ono što me potpuno izbacilo iz mog morskog koncepta to je tjestenina s, pazite sad, s ikrom gacke pastrve. Sjetih se naše Petre koja nam je u prvu posadu Patrole došla iz Otočca. Petro kad ovo pročitaš, ispričaj tamo svojima u Lici, bit će ponosni ...

Zastrašujuće naprave

Sa svime sjajno klizi Frankovićeva malvazija. Patrola je sjedinila Jadran: Istra - Dubrovnik – Istra. Sve to prati živa glazba s bazena. Gitara. Prvi put nakon puno godina čujem divote: Billy Vaughn, Wheels, Sail Along, Silv'ry Moon ... Za sve vrijeme i za stolom vrhunska zabava. Direktor marine Leo je u svom poznatom elementu izvanrednog zabavljača ...

A onda na stol stižu dvije zastrašujuće naprave. Daleko više od naših glava. Na postolju svjetlucaju razne boje. Isto tako raznobojna svjetla bljeskaju i na donjem dijelu stroja. Poput nekog NLO-a. Ili nekog starog svjetlucavog flipera. S vrha izlaze dvije duge gumene cijevi. Razvalio sam oči a vidim da sve to zabezeknuto gleda i Leo. Možda on nešto i zna o tome, ali ja – nemam pojma. Božo mi sjedi s lijeva, i samo veli tiho kao za sebe – šiša. A onda Vlado objašnjava stvar - Ovo je nargila. Šiša. Ništa opasno, veli 5-6 posto duhana (ili tako nekako), a ostalo su razni okusi ... I dijeli pisak koji se natakne na kraj cijevi i onda – pušiš. Pa, da - nargila, Odmah mi pred oči dolaze mršavi ispijeni likovi, koji u nekom polumraku tajnih pušionica hašiša ili čega već, izvlače iz tih sprava dim za dimom, dok ne ispuše zadnji dah iz svojih iscrpljenih tijela i pluća, i skončaju već tu gdje jesu ili negdje vani na ulici.

Naravno, ovo je nešto sasvim drugo, bezazleno, to je više moderna atrakcija, zabava, stvar je u mirisima, odnosno okusima, koji mogu biti razni, već koji izabereš: vanilija, metvica, jabuka, trešnja, kokos, Sex on the Beach - ananas, naranča, brusnice, šipak...

Vlado dijeli svakome po pisak koji se natakne na onu gumu – pa uvlačiš, pušiš, dimiš ...

A ne, ne – veli Leo pokušavajući negdje između šale i zbilje zadržati autoritaran direktorski stav u odnosu na novonastalu situaciju – moram ja ispitati je li to po zakonu! Ja također rezolutno odbijam, neće ni Božo, neće ni Ana ... Gledam Mateu, iz nosa pušta dva duga i obilna oblaka bijelog dima ko parna lokomotiva. Katja se smijucka i sitnu pućka. I Milan povlači i pušta dimove, što izaziva komentar direktora Lea: "Vidi se da to gosparu nije ništa novo ..." A Kukec? Od dima mu se ne vidi glava. On je strastveni pušač i ovo očito doživljava kao barokomoru.

Leo i ja se za to vrijeme zadovoljavamo Chivasom. Pićem što su ga istoimena škotska braća, znalca žestoke kapljice, prije 200 godina složila u svojoj pecari za englesku kraljicu Viktoriju. Jest da nisam ljubitelj tog pića čiji miris, a valjda i okus podsjeća na gnječene stjenice. Ali radije to nego li "žiža". Baš sam nekakav partibrejker. Neka mi oproste mladi ljubitelji ovakvih modernih životnih radosti.

Primaklo se vrijeme rastanka. Dugo pozdravljanje, zagrljaji. "Iduće godine ostanite makar pet dana ..." Opraštamo se i na recepciji: Marijana Radević Jerinić, Marija Šimunović, Marijana Lonza Benc, Mario Mojaš ... Spominjemo Mila Mirčevskog, legendu ove recepcije. Prošla je godina i nešto kako ga više nema. Mile, nismo te zaboravili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. rujan 2021 02:55