Još proljetos stjecajem sam okolnosti telefonskim razgovarao s Ivanom Lopinom, predsjednikom ovdašnjeg pčelarskog društva. Požalio mi se da su dubrovački pčelari zatočenici od postanka samostalne Hrvatske jer ne mogu seliti svoje košnice kao ostali hrvatski pčelari. I da će to zatočeništvo napokon prestati otvaranjem Pelješkog mosta. Budući da je Patrola već ranijih godina posjetila Kuću meda u Majkovima, i da znamo koliko to ovdje znači za budućnost pčelarstva, obećao sam da ćemo ih posjetiti. Taj je čas upravo došao.
Kuki, Božo i ja sjedamo u Ivanov golf i odlazimo tamo gore iznad Slanog u užarene Majkove, najveće naselje ovoga kraja. Slijedi Kukecova priča sa pčelarske sjedeljke u Ivanovoj kući, a zatim nas Ivan vozi kroz ovo raštrkano selo za koje će ustvrditi da je svojedobno imao samo jednog stanovnika više nego Majkovi. Zastajemo i kod lijepo uređenog Vidikovca s kojeg se pruža fantastičan pogled lijevo do Dubrovnika, pa preko Elafita na pučinu sve do Mljeta i Korčule tamo sasvim desno do obronaka Pelješca gdje se krije spasonosni Pelješki most.
Vraćamo se u marinu, što ima novo pitamo direktoricu Danielu Crljen.
"Imamo ovdje jednu zanimljivu obitelj jedriličara iz SAD-a, koji su toliko zavoljeli Hrvatsku da žive na brodu!". I gle čuda, brod im se zove – "Sea Bee" – more i pčele. Kako to? Danielle i Kivanc Aslaner osim što obožavaju jedrenje, vole i – pčele. Doma u Kaliforniji imali su košnice, pa kad je trebalo dati ime brodu, nije bilo dileme: zvat će se Sea Bee. A onda su otkrili da Hrvatska ima puno pčelara i vrhunski med.
Valja nam poći kući. Čeka nas oko 40 milja plovidbe duž Pelješca, pravog "kineskog zida" između jadranskog sjevera i krajnjega juga kojeg će upravo preskočiti "kineski" most. I zatim još 96 milja do Splita. Ovdje dakle moram obaviti još jednu važnu stvar – dići novac na bankomatu. Ubacim karticu, "krivi pin". Obnevidio suncem ubacio sam Visu, umjesto Mastercarda. Stisnem cancel. Ništa. Ponovo. Ništa. Odjednom sprava počinje tuliti i pokazuje da je "izvan upotrebe". Vraćam se na brod. "Je, je i meni je bankomat htio uzeti karticu, silom sam je iščupao", uzbudio se Kuki. Zovem direktoricu marine Danielu. Zvat će koncesionara. Direktorica uskoro zove i veli: "Nosim vam karticu." Kako? Koncesionar veli da postoji neki zub koji drži karticu tako da samo viri. "Zato treba imati ovo", smije se Daniela i pokazuje svoje njegovane damske nokte. Naravoučenije: ne prilazite bankomatu po jakome suncu i ako ste odrezali nokte!
