Nakon Istre i žmula malvazije, srka najboljeg uja na svijetu, pa orgazmičkog ushita koji je izazvao boškarin u tanjuru, preko creskog meda, prvo što nam je palo na pamet kad smo stigli u Ičiće, bilo je:
- A gdje su nam meso i sir?
Odgovor se stuštio s Učke, poput blagotvornog lahora koji je tjerao tešku zaparu…
- Halo, halo? Moje je ime Dalibor Buretić, a sve oko mene je suhomesnati svijet - kao da je kroz slušalicu govorio alfa i omega OPG-a Buretić Bregi, skrivenog tamo iza valjda pedesete serpentine, otkud pogled puca na opatijski zaljev.
- A znate, tamo malo preko Učke, tamo svoje carstvo skriva i moj bratić Josip. On se, pak, čujem da vas zanima, bavi sirom. A ondje je i naša farma…
Krišto je već brusio objektive, Milan je nabrundao auto, a i moje su noge nekako krenule koračati za -nepcem. Ubrzo, shvatili smo i zašto. Nema sumnje, bolji spoj nismo mogli naći.
Obiteljska tradicija pretočena u suvremeni svijet spoj je povijesti, baštine, ali i suvremenih gastro tokova. Buretići, Dalibor i Josip, nastavili su obiteljsko nasljeđe na, nema sumnje, ponos i diku svojih predaka…
- Da ne duljim; mesom i sirom bavili su se naši djedovi i očevi, a mi smo nastavili tradiciju. Josip se i dalje bavi sirom, a mi smo to prije desetak godina restrukturirali, recimo to tako - govori Dalibor dok nas iz proizvodne trake u Bregima, na adresi Anđeli 74 b - logično, jer i anđeli bi ih jeli - sa suprugom i direktoricom vozi prema imperiju, farmi u Boljunskom polju, s one strane Učke.
Prepoznatljivost
- Otac se bavio proizvodnjom mesa, no dolaskom veletrgovina, shvatili smo da gubimo dah pa smo se preorijentirali na preradu i proizvodnju suhomesnatih proizvoda.
Ključna namjera nam je bila sačuvati iskonsku kvalitetu i prepoznatljivost. Naum je ispunjen. Trenutačno tvrtka ima devet zaposlenih, a oni “izbace” deset tona suhomesnatih proizvoda mjesečno. Previše? Ni slučajno. Jer, za njihovim svinjskim kobasicama s ružmarinom, maslinama i tartufima, kobasicama od boškarina, ombolom, istarskim pršutom, pancetom, zapeštom, janjećim specijalitetima, polutrajnim kobasicama za kuhanje i pečenje te posebnim specijalitetom - slow cook pršutom - luduju mnogi.
Obožavatelji
Neće se Dalibor pohvaliti, ali novinarska je radoznalost poput praznog trbuha - neutaživa. Tako smo doznali da se, primjerice, megajahte koje stižu u Rijeku, prije no što krenu dalje, redovito opskrbljuju Buretićevim proizvodima, a jedan od onih koji je opčinjen tim delicijama jest i ruski oligarh te vlasnik Chelseaja, Roman Abramovič. Ujedno, šapuće Monte Maggiore, sporo kuhani pršut za Uskrs redovito pronalazi put do visoke klase hrvatskog društva, bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i aktualnog predsjednika RH Zorana Milanovića, ali i brojnih drugih…
- Ne tajim da smo skupi, ali isključivo zbog toga što su naši sastojci strogo probrani i bez ijednog aditiva. Osim što se možemo pohvaliti mesom svinja i boškarina, sjajno surađujemo s vrsnim uzgajivačima s istarskog područja, iz okolice Zagreba i Slavonije te iz pograničnog područja Slovenije i, što nam je posebno drago, s TZ-om Cres, imaju odličnu janjetinu.
Ujedno, naši su proizvodi usavršeni vlastitim začinskim mješavinama da ne bi imale onaj okus velike industrije i kako bi zadržale iskonsku kvalitetu i prepoznatljivost. Ukratko - jednostavne kombinacije s vrlo kvalitetnim sirovinama. Stoga, mislim da nismo skupi nego cjenovno odgovaramo za kompletan postupak naše proizvodnje - smatra Buretić dok se put Veprinca, gdje se gradi nova sušionica, približavamo njegovu bratiću Josipu, otkrivajući cijelu lepezu s kojom surađuju, poput Jadranka hotela Mali Lošinj, Valamar Riviere, Milenij hotela, Liburnija Riviera Remisens, a sve se više probijaju i na stranom tržištu.
Nova sirana
Uglavnom, točno tamo gdje bi uskoro mogao stići i Josip, čiji je sir već desetljećima svako jutro na opatijskoj tržnici, a sada ulazi i u iznimno zahtjevne hotele i restorane.
Iznad rodnog imanja sirane, odnosno Poljoprivrednog obrta Buretić, pokraj kojeg se upravo gradi nova sirana koja se sufinancirala novcem iz EU, jer i ovdje je sve, dakako, eko, dolazimo do farme s više stotina grla krava, svinja, a uokolo nas boškarini na slobodnom prostoru brste travu. Krave imaju masažni odjel, a Josip kaže da u posljednjih deset godina samo osam dana kravama nije svirala muzika.
Ukupno, više od 200 hektara zemlje, koja rađa - suhomesnate i sirne šampione.
“Beethoven?” nismo baš inovativni.
- Ma lokalni radio, nek znaju što se događa u Istri i svijetu - smije se Josip.
Mlijeko, jogurt, kefir, svježi sir, kuhani sir, skuta, mozzarella, za koju Talijani tvrde da je gotovo kao njihova buffala, a to je velik kompliment, sir s konopljom, tartufima… Lepeza je golema, što je i logično za zaljubljenike u svoj posao, koji su proizvodnju započeli još 1976. godine.
- Planovi? Ima ih puno, no želja nam je nastaviti raditi prepoznatljive proizvode na čast ove obitelji, a ujedno i putem farme u Tinjanu, u središnjoj Istri, stvoriti autohtonu istarsku svinju - zaključuju obojica.
- Mogli bismo svašta, ali nećemo biti megalomani. Neke su nas hrvatske obitelji naučile tome…