Gore, usred paške goleti s koje se pruža pogled na marinu Šimuni, gradele i peka imaju svoju vlastitu gravitaciju. Oko njih se, poput nestašne planete koja stalno kruži, odlazi pa se vraća, vrti pregačom opasani 41-godišnji Ante Prtorić.
- Neki dan sam pekao šest peka odjednom. Bilo je 90 stupnjeva oko roštilja - govori stojeći kraj našeg stola. - Ali, moja žena to voli. Misli da ću smršavit do kraja sezone, ali ja se ne dam - brzo dodaje, a zatim još brže nestane prema vatri, gdje na zidiću blizu njegovih gradela stoji neispijena čaša vina. Voda je samo za pranje, šalit će se on tog mirnog paškog predvečerja, no trenutačno nema vremena ni za gutljaj. Pazi i okreće meso, pozdravlja goste, dolazi pa odlazi od našeg stola, dogovara se sa suprugom Nikolinom, koja poslužuje goste. Od Ante godinu dana mlađa, bivši je lijevi veznjak. Bavila se profesionalno rukometom, igrala u Zametu iz Zadra, pa u hrvatskoj juniorskoj reprezentaciji i onda dvije godine u Njemačkoj. No, u jednom trenutku odabrala je drukčiji način života i, iako rodom iz Zadra, završila je na Pagu, na kolanskom području.
Paški sir
Mikrokozmos je to za sebe, taj Kolan. Na 800 stanovnika te paške općine gura se čak 67 OPG-ova. Upravo se tamo proizvodi više od 50 posto paškog sira. I Prtorići su jedni od njih, no svoj poslužuju u svom restoranu.
- Nemamo ribe. Radimo isključivo sa svojom janjetinom, imamo farmu s ovcama i svinjama, radimo svoj pršut i sir, sadimo svoje voće i vino i to je to - objašnjava Ante i šiba nas brojkama: 84 ovce, 400 maslina, 30-ak svinja, tri vrta, nešto peradi, ne zna ni sam koliko, zatim pet ili šest koza, no one su za doma, za njih. Sve blago, osim svinja, u slobodnom je uzgoju. Ovce su trenutačno šest kilometara dalje od restorana. Na Pagu ih, zbog ispaše, kaže, moraš seliti. U svakom slučaju, ako je godina dobra, Prtorići su praktički samodostatni.
- Karta je mala, ali ono ča je na njoj, isključivo je naš proizvod - govori Ante. Proučavamo je i ima tu svačega, od odojka na gradele, pašticade s njokima, “babine prsure”, paškog sira. - Mi smo se odlučili za ovakav pristup i trebalo je vremena da naviknemo ljude. Dobre tri godine su pitali za pizzu, bečki i ćevape - govori Ante. No, čini se da su gosti naposljetku prestali s pitanjima i - samo dolaze. Čak 80 posto njih su stalni, koji su prvotno kročili tamo zahvaljujući usmenoj predaji, a zatim se odlučili vraćati, među ostalim, zbog dvaju zaštitnih jela Prtorićevih: paške janjetine na gradele i palačinka s paškom ovčjom skutom zapečenih ispod peke.
Kad su nešto kasnije upravo ta jela stigla na stol, i mi smo shvatili zašto je bečki izgnan. Mekano, sočno, savršeno začinjeno meso koje, hvali se Ante, “leda ni vidilo”. I koje, dodaje, “trebaš znat narizat”. “Ako ne narižete meso kako treba, badava vam sve. Kad ga narižete, drugo sve je sol, papar i gradele.” A palačinke? Nestale su i prije nego što je Ante ponovno, po tko zna koji put tijekom našeg razgovora, nestao u vrućinu.
Friško i domaće
- Jednostavan ambijent, domaća, jednostavna, friška hrana. To vam je to - govori pak Nikolina.
Restoran Prtorić radi već sedmu godinu, no OPG na kojem se temelji njegova samodostatnost postoji već 20-ak. Samo imanje na kojem je smješten ugostiteljski objekt dugačko je tri i pol kilometra, a široko 60 metara. Na njemu su i maslinik i farme sa životinjama. Posjed su razvijali pomalo i spontano, svojim rukama, kažu.
- Napravili smo štalu, pa onda razmišljali o nečemu za držanje alata, pa gradelama kad dođemo u masline, pa poravnaj malo ovo, pa ono, pa iskopaj ovdje, pa dodaj ondje... - priča Ante.
Posla ima puno, previše za jednog čovjeka. S ovcama i drugim blagom pomaže i Antin otac Joso koji i sam ima OPG, a uključeni su i drugi članovi obitelji. Antina majka Zora pravi sir i upravo je ona najvećim dijelom zaslužna za meni. Teta je pak u kuhinji.
Je li teško, zanima nas.
- Pa kad posložiš stvari u glavi, onda ni. To znači da ne moreš puno razmišljati o tome nego radiš. Nemojte misliti da sam ja nešto ludo zaljubljen, niki ni zaljubljen u ovcu, nego to izabereš u životu i trudiš se da ča bolje napraviš. Jako volim ugostiteljstvo, a onda ispada da je to, kad sve to povežeš, vrlo dobra priča. Ali, sve je lipo kad je lipo vrime... - govori.
Dodaje da su i on i njegova supruga u naponu snage. - Kad ćemo raditi ako nećemo sad - retorički pita i, već pogađate, zbriše prema gradelama.
