Tradicija duga oko 150 godina. Preko 400 biljnih vrsta, od toga desetak sorti aloa vere. Tridesetak različitih mimoza, a isto toliko vrsta palmi, koje su europski fenomen - nigdje ih dalje nema toliko raznolikih na tako malenom prostoru. Tko zna koliko kaktusa, cikašica.
Bijeli paunovi
Tridesetak ljudi koji se brinu za opstanak biljki. Životinjski fenomeni poput bijelih paunova. Zavidna kolekcija umjetnina, njih tri tisuće. Nekoliko desetaka rimskih amfora. Priča o jednoj uvali, neodvojiva od priče o jednoj obitelji, čiju otočku magiju brojke ili bilo koja riječ mogu iskazati tek djelomično.
Radi se, naravno, o Palmižani i obitelji Meneghello. U njihovom restoranu, okruženom botaničkim vrtom, uz kolače od čokolade i rogača ugošćuje nas Romina Meneghello. Uz Tarin i Eugena, ona je jedna od troje djece gospođe Dagmar, kultne palmižanske figure i kulturne velikanke.
Umjetnička kolonija
Njihov je restoran ujedno i showroom za umjetnička djela, a njihov resort tamo još od 60-ih godina prošloga stoljeća, kada je njezina majka došla na otok, svojevrsna umjetnička kolonija. Boravili su tu često i inspirirali se, recimo, Ivan Lesjak, Edo Murtić, Zlatan Vrkljan te Vatroslav Kuliš. Danas dolaze i umjetnici mlađih generacija poput Tisje Kljaković i Pauline Jazvić.
Tako da je, iako ovaj otok na papiru broji tek jednog stanovnika, članove palmižanske obitelji moguće brojati u stotinama. Jedan od njih je i Tomo Fischer, 21-godišnji student Zagrebačke škole ekonomije i managementa, koji radi na Palmižani od svoje 14. godine.
- Na Palmižanu sam zapravo došao po kazni. Zbog loših ocjena roditelji su me poslali ovamo da radim i da naučim vrijednost novca. Tu lekciju sam davno naučio, no opet se vraćam svake godine. Ne zbog zarade - veli Tomo. A ni Palmižana ne može bez njega. Stalno smo ga viđali kako hoda po otoku s kliještima ili nekim drugim alatom i popravlja bilo kakav nastali kvar.
Ujutro je rano pak na brodici i odlazi na Hvar po svježu ribu, a tijekom dana prevozi goste. Njegovi bosi tabani i lice slično Harryju Potteru samo su još jedan element koji čini Palmižanu pričom bez granica koja se skriva s južne strane otoka.
Sjećanja iz djetinjstva
Osjećaj obitelji i povezanosti dobro zna i Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice Grada Zagreba i još jedna članica velike palmižanske obitelji. Ona je svoje prve korake prema Palmižani napravila već u Zagrebu i to kao dijete. Naime, odrasla je u Štoosovoj ulici, dok su u Kušlanovoj bili mladi pripadnici dinastije Meneghello - Đenko, Romina i Tarin. Već su tada postali prijatelji, a ponovno ujedinjenje nakon dugo, dugo godina došlo je kada je Martina s djecom i pokojnim suprugom Jakovom uplovila na obale Paklenskih otoka.
- Za nas Palmižana nikada nije bila stanica, već mjesto dolaska, naša baza iz koje se odlazilo na druge otoke i s kojih smo se uvijek vraćali ovamo - kaže Martina Bienenfeld. Posebnu povezanost s ovim otokom ima i njen psić Mišo. Zaigrani Jack Russell jedan je od zaštitnih znakova otoka i već godinama je obavezni lik koji upada u oči posjetitelja.
Tradicija nudizma
Skupa s Martinom Bienenfeld odlazimo i na još jedan dragulj Paklinskih otoka - otočić Jerolim. Njezina prijateljica Mare Fio partnerica je Eugena Totoa Meneghella, Romininoga brata, i na Jerolimu ima bar Kordovon, tik uz nudističku plažu.
Tradicija nudizma tu je iznimno duga, priča nam Mare, pa dodaje da su tu, među ostalima, dolazili Judy Foster, Wallis Simpson i Orson Welles. Unatoč tome, mjesto je danas poznato tek užem krugu ljudi. Nema ga na Googleu ni Trip Advisoru, kao ni na ostalim čudima tehnologije koja doprinose tome da turizam postane masovan.
- Nudisti su najbolji gosti. Ne piju, ne puštaju glasnu glazbu, to su ljudi kojima je samo bitno da se lijepo osunčaju. Došli su tu radi opuštanja i uživanja, što je u priličnoj suprotnosti s turistima koji dolaze na Hvar - tumači nam Mare fenomen njezina skrivenog mjesta, koje je geografski toliko blizu razuzdanome Hvaru, a duhom s njime toliko paradoksalno.
Otok Jerolim je, inače, povijesno bio u vlasništvu njezine obitelji, no u jednome je periodu bio nacionaliziran, a Mare ga je odlučila vratiti pa je ostavila veliku karijeru koju je u Milanu imala kao inženjerka elektrotehnike i posvetila se ugostiteljstvu. - Cijeli su Paklinski otoci zaštićeni krajolik pa ne smijemo ništa dodatno graditi. Legalizirani su tek bar i malena kužina koju imamo.
Zahod smo složili od naplavina. Skulpture od drveta radio je jedan moj prijatelj koji je likovni umjetnik, ali i jedan gost, Norvežanin koji je nažalost umro. Bio je arhitekt, dolazio je tu godinama i uvijek bi nešto rezbario - priča Mare, ponosna na to što joj se toliko ljudi iz ljeta u ljeto odluči vratiti.
Neki tradiciju ponavljaju već desetke godina, već su stariji. - Radi toga mi je žao što ne smijem ništa graditi na ovome području. Voljela bih barem napraviti ulaz za invalide u more, baš zato što su brojni gosti već u godinama - kaže. Objašnjava nam još i da se već godinama bori da njezina plaža i službeno bude deklarirana kao nudistička, što joj do sada nije uspjelo. - Ne želim da se oni koji se ovdje skinu osjećaju kao ekshibicionisti - kaže.
Najčešće teme na brodu Nika su šale na račun Srba i Hrvata
Na brodu Nika nema mjesta za političku korektnost. Barem u šali. Konstantno se pričaju vicevi raznih tematika, a svaki član posade ima svoje adute. Protagonisti šala su razni: Tarzan, Zagorci, pjevač Saša Matić. No, dvije su teme omiljene za smijeh - gerijatrijske anegdote te odnos Srba i Hrvata. Vicevima o starijoj populaciji prednjače Predrag Sučević i Nenad Potkonjak, dugogodišnji prijatelji koji su na jedrenje poveli svatko po svoja dva sina.
A vicevi o Srbima i Hrvatima idu na račun svih njih na brodu. Predrag, arhitekt, s obitelji živi u Beogradu, dok Nenad, pravnik, sa svojim najbližima dom ima u Zagrebu. Veliki obiteljski prijatelji, koji zajedničku povijest pišu još od vremena kada su očevi bili na fakultetu, uspijevaju se svi vidjeti minimalno nekoliko puta godišnje.
- Ljetovanje na brodu nije jeftinije, ali ispunjava naš osnovni cilj, a to je da ugodno i kvalitetno provedemo zajedničko slobodno vrijeme - pričaju nam momci. Svi mlađi članovi posade studiraju, jedan čak u dalekom New Yorku.
- Bio sam prvak Srbije u tenisu, skupio sam priličan broj ATP bodova pa sam dobio ponude za stipendije u SAD-u - kaže nam Luka Sučević koji je s one strane Atlantika već četiri godine i sada je pri kraju studija sportskog menadžmenta i psihologije. - Drago mi je što sam New Yorku, no ipak mi je prevelik. Volio bih u toplije krajeve, recimo na Floridu, pa raditi kao trener tenisa - priča Luka koji svako ljeto dođe doma na tri mjeseca tijekom kojih gušta s prijateljima - mlađi dio posade baš se sprema za izlet na Hvar.
Stariji ostaju na brodu. No, daleko od toga da je njima dosadno. Dok su mladi u izlasku, oni uz čašu vina planiraju sljedeća putovanja. Prošli su zajedno cijeli svijet. Najdraže im je zimi otići u tople krajeve - bili su na Kubi, u Dominikanskoj Republici, Vijetnamu... A iduću destinaciju tek moraju odrediti.
Ne znam što je bolje: crni rižoto od sipe ili grdobina u vinu
Amerikanka Erika Schlick došla je u Hrvatsku prvenstveno zbog hrane. Ništa čudno, s obzirom na to da je food blogerica i kulinarka specijalizirana za zdravu hranu.
Dok sjedimo na charter brodu u ACI marini Palmižana, nabraja sve delikatese koje je probala na Jadranu: crni rižoto od sipe, grdobinu u vinu, morskog psa s krumpirom i blitvom... Iako je u Hrvatskoj tek šest dana, već je donijela svoj sud. - Na Jadranu je hrana odlična - kaže Erika, a s njom se slaže i njezin dečko Adam Holcomb koji je prati na svakom kulinarskom ispitu. Dok nam poslužuje svoju, na brzinu pripremljenu, večeru od pržene slanine, griza i breskvi, priča nam o tome kako je zapravo postala food blogerica.
- Prije pet godina su mi dijagnosticirali lajmsku bolest. Bilo je to jedno jako teško razdoblje, gdje sam u trenu morala promijeniti svoje životne navike, među kojima je bila i prehrana - kaže Erika.
Iznenadilo ju je što ne postoji dovoljno recepata koji su prilagođeni ljudima koji boluju od te kronične bolesti pa je pokrenula vlastiti blog na kojemu je približila ljudima čari zdrave prehrane. U međuvremenu je izdala i svoju knjigu “Wandering Palate”, a često i gostuje u brojnim američkim kulinarskim emisijama. Nakon što smo apsolvirali njezin posao, ostalo nam je još pitanje o Hrvatskoj.
- Moj dečko i ja obožavamo putovati. Već smo prošli pola Europe, a vidjeli smo da je Hrvatska sada novi hit u svijetu pa smo odlučili ovo ljeto doći ovdje. Bili smo do sada u Splitu, na Braču, Visu te Hvaru, no već sada vidim da nemamo dovoljno vremena da sve obiđemo, tako da ćemo se obavezno morati opet vratiti - veli Erika.