Dok neki posežu za kutijom lijekova, drugi se po uskoj strmoj cestici zapute na padinu rapskog Kamenjaka, u kamenjar obrastao gustišem koji gleda u plavu daljinu i, od tamo, majušne Cres i Lošinj. Među ovim potonjima je 54-godišnji Marinko Krstaš iz Mundanija, vlasnik obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva koje nosi njegovo ime.
Ovaj put, dok s njim grabimo po uskoj cestici, Marinko je dobre volje. Naoružan je starim kruhom, poslasticom koju njegovih 30 koza obožava. No, na dane kad mu osmijeh nestane s lica, koze su njegov spas.
Nadimci
“Meni je ovo antidepresiv. Ponekad, kad sam živčan, dođem ovdje”, priča nam bivši građevinar i klesar dok kruhom nutka rogato društvo teških vimena, nepovjerljivo prema strancima koji su ih prekinuli u popodnevnoj siesti. Čak im ni kruh nije osobito zanimljiv. Čudne su im pridošlice u pratnji njihova vlasnika. A i site su, govori Marinko, uvjeravajući nas da mu nijedna nije omiljena i da nemaju imena, iako baš svakoj tepa drugim nadimkom.
“Žive na deset puta boljem mjestu od mene”, dodaje.
Mi, pak, mislimo da ni mjesto gdje Marinko živi sa svojom obitelji, suprugom Mirjanom i kćeri Lucijom (sin mu je u inozemstvu), uopće nije loše. Štoviše. Podno tog brda - doma njegovih francuskih alpina i sanskih koza te križanki i samo jednog jedinog jarca Malošeka, nasljednika nekadašnjih Fabrizija i Roka - sjedimo u dvorištu njegove obiteljske kuće i pripadajuće kušaone u debelom hladu oraha. Ispod nogu lijeno, pod težinom vrućine, leži golema mješanka labradora Igi. Uokolo, posvuda, cvrčci na steroidima, toliko glasni da ponekad ne čujemo našeg sugovornika.
Okretanje prirodi
Ostatak njegove obitelji - Mirjana, koja pravi polutvrdi sir koji pakiraju u staklenke s maslinovim uljem, te Lucija, zadužena za kušaonu i posluživanje gostiju - klone se našeg stola. Poslije, nakon posljednjeg škljocaja fotoaparata, na njihove se šale toliko smijemo da nas boli trbuh.
Marinko i njegova supruga Mirjana poljoprivredi su se okrenuli tijekom rata. Građevinski posao se poremetio i htjeli su se okrenuti nečemu drugom - prirodi. Sve je počelo s vinogradima, prvi su zasadili 1993. godine, a poslije su došle i koze. Sredinom 1990-ih osnovali su OPG. Bili su šesti OPG na Rabu. Proizvodili su, priča Marinko, mlijeko i grožđe te ih odlučili oplemeniti, pretvoriti u vlastiti proizvod.
“Naši su stari od poljoprivrede napravili prve sobe i onaj prvi gost mogao je probati rapsko jaje i rapsku rajčicu i sve ostalo. Nažalost, danas nije tako. Lijepo je imati tri apartmana, ali bilo bi lijepo da gostu, kada dođe, imamo što lijepo ponuditi”, napominje.
Danas vlastitim snagama proizvode između 3500 i 4000 litara vina te oko 500 do 600 kilograma sira. Drže se klasike, nema potrebe za eksperimentima, govori. K njima dolaze oni koji cijene domaće, kvalitetno, oni koji vole dobro pojesti i popiti čašu dobrog vina. Osim sira, čija je cijena 130 kuna po kilogramu te litre vina u rinfuzi za 30 kuna, nude i jaretinu ispod peke koja stoji 250 kuna za dvije osobe s prilogom. Uz ovo posljednje veže se, objašnjava nam Marinko, najteži dio njihova posla. Ove godine imali su 50-ak malih, no zadržali su ih samo nekoliko. Od toga živimo, govori Marinko.
Prisjeća se kako je svojedobno uzeo kući dva bolesna jarića, kako bi ih hranio na bocu. S vremenom su slušali bolje nego pas, smije se. “Išao bih u trgovinu sa psom i dva jarića.” Kada je došao mesar, kaže, žena mjesec dana nije s njim razgovarala.
Osim mesa, koze mu dnevno daju oko 50 litara mlijeka. Da bi ga davale, objašnjava, moraš ih lijepo hraniti. “Vrijedne su, ali morate uložiti u njih da biste dobili, a kad uložite, vratit će vam dvostruko”, dodaje. Ulaganje znači kvalitetno sijeno i kvalitetno žito - prvo iz Like, a drugo iz Slavonije. U tom su smislu ograničeni, to je život na otoku, sve su parcele usitnjene, govori.
Djelomično su zbog toga njegove koze u štalskom uzgoju. Imaju, doduše, prostor gdje mogu boraviti vani, no slobodan uzgoj nije baš opcija zbog premalo zemlje.
Dobra klima
Spomenuti problem otoka vidljiv je i u vinogradima. Oko 5700 trsova shiraza, merlota i debita zasađeno je na čak sedam parcela, ukupne površine jedan hektar. “No, zato s druge strane imamo bogomdanu klimu”, tvrdi Marinko. I turiste kojima mogu prodati svoj proizvod. Usprkos svemu, Marinko je sretan. Smatra da bi se u istom smjeru trebali okrenuti i mladi, unatoč naporu koji dolazi s tom vrstom posla. S vinogradom se još nekako i može, no blago je svakodnevna obaveza - nema Božića, nema rođendana, dodaje. Kod koza je tri puta dnevno, svaki dan. No, sve se to isplati.
“Nije mi teško u životu raditi, ali daj da barem onda budem zadovoljan. Onda se živi”, kaže nam. “Ako su mogli naši stari, onda, uz današnju bolju mehanizaciju i povezanost, možemo i mi. Sve je stvar volje”, zaključuje Marinko.