Kakva je to potraga bila. Ma, gotovo kao u nekoj detektivskoj seriji. Genetičari, agronomi, svi su obilazili Dalmaciju kako bi ušli u trag (gotovo) izumrloj vinskoj sorti crljenak. Analiziraju svaki listić na Hvaru – ništa. Obilaze čitav Pelješac, a razočaranje se samo povećava. I onda dođu u Kaštela, uvjereni da od cijele priče ništa neće biti. Ipak, obiđu vinograde, uberu listove loze, odnesu na genetičku analizu i – eureka! Crljenak!
- Normalno, pa kaštelansko je polje po svim stručnjacima, zbog idealnog sastava tla i odlične klime, najkvalitetnije za uzgoj raznih sorti crnog vina – dočekuje nas u Kaštel Štafiliću, s čašom crljenka u ruci, Neven Vuina, vlasnik poljoprivrednog obrta čija obitelj vuče porijeklo s ovog područja već više od pet stotina godina. Ima 58 godina, a vinima se bavi otkako zna za sebe, isto su radili i otac i djed.
- U prošlosti se gledala kvantiteta, a ne kvaliteta, ali sada se sve više shvaća da je naše vino vrhunsko – govori nam.
Obitelj Vuina danas ima više od deset tisuća čokota. Uglavnom se radi o tradicionalnim, autohtonim sortama. Tako primat drži crljenak, no mnogo je posađenog plavca kao i babice, sorte karakteristične baš za ovaj kraj. Kako kaže naš sugovornik, babici je jedan roditelj plavac, a za drugog se ne zna.
- Pored starinskih sorti bila bi prava šteta ovdje saditi neki, recimo, Chardonnay. Crljenak se povijesno vezuje uz Dalmaciju, tu se uvijek sadio, ali je iščezao prije nekih stotinjak godina, dok je babica bila glavna sorta na ovom području sve do prije pedesetak godina. Želja nam je oživjeti te stare sorte i ponuditi ih ljudima koji vole dobra vina – objašnjava.
Otkriva nam kako je crljenak stigao u Ameriku, gdje ga zovu zinfandel, upravo iz Dalmacije preko Beča, u vrijeme Austrougarske. Bivša je država, dodaje, vodila mnogo računa o poljoprivredi i promišljala što bi se i kako trebalo učiniti. Tako je svim vinogradarima naređeno da oko svojih vinograda moraju zasaditi maslinike, jer je to idealna kombinacija protiv štetnika.
- To se održalo i do danas, oko dosta vinograda, pa i oko naših, zasađene su masline – otkriva nam Vuina koji godišnje, kako nam kaže, proizvede i do petnaest tisuća butelja svog vrhunskog vina, od čega je najviše iz zaborava spašenog crljenka. Po struci je elektromehaničar, bavio se popravcima kućanskih aparata.
- Sjećam se da su govorili da u polje ideš ako ne želiš učiti, pa sam učio. Ali, kada je 1998. umro moj otac nisam imao srca zapustiti vinograde. Malo po malo učio sam praviti što bolje vino. Imam stare hrastove bačve odakle vino ide u inox pa na buteljiranje. Kćer Katarina je završila smjer vinarstvo na Agronomskom fakultetu, pomaže mi i mlađa kćer, tako da sam siguran da za priču o crljenku postoji budućnost. Volim vjerovati da će se nastaviti baviti ovim lijepom poslom, ipak je to njihovo nasljedstvo – kazuje nam Neven Vuina.
Sve spomenute sorte odlikuju se nježnim ali intenzivnim okusom te se, kada je OPG Vuina u pitanju, ne mogu pronaći u dućanima već samo u ponajboljim dalmatinskim restoranima. Ipak, poznavatelji odmah traže vina iz baš njegove vinarije jer znaju da iza cijele priče stoji predan rad, kao i da će proizvod uvijek biti kvalitetan. Upravo težak rad ono je što nam spominju svi OPG-ovi koji obilazimo, no Vuina kaže i da je Hrvatskoj potrebno još nešto.
- Treba nam malo više vinske kulture – kaže, aludirajući na to da se premalo poznaju stare, a vrhunske vinske sorte.
