StoryEditor
NAUTIČKA PATROLA

OD BOCVANE DO BETINE Plastični kirurg dr. Beppe, vjerni gost marine: 'U Africi sam se borio sa smrti i siromaštvom'

U Betinu se uvijek vraća, već trideset godina, a na Jadranu se osjeća kao kod kuće. “Ah mia Betina”, tepa ovom mjestu dok se usput prisjeća afričkih godina
Direktor marine Betina Boris Ninić, Eleonora Magliocco i Giuseppe Badini
 Danijel Soldo / CROPIX

Bocvana, osamdesetih. Sedmu godinu zaredom u ruke prima skalpel i kreće spašavati još jednu žrtvu. Iako po struci plastični kirurg, ovdje ne spašava ljepotu, već živote...

- Zovi me Beppe, kaže mi doktor Giuseppe Badini dok prebiremo po sjećanjima pod svodom arhitektonske nautičke majstorije Nikole Bašića u Betini.

Uvrnuti ponos

- Bilo je to teško vrijeme; politika, razne bolesti, problemi koji su okruživali samu Bocvanu. Suočio sam se s HIV-om, smrću, ozljedama... Bilo je lijepih, ali i ružnih trenutaka, dakako. Bilo je osjećaja bespomoći, ali i nekog uvrnutog ponosa. No nisam nikad zažalio, jer osjećao sam se potrebnim, osjećao sam kako mogu pomoći ljudima, kako mogu učiniti da život na tom prelijepom kontinentu, što zaista jest, kvragu, postane barem trunku bolji, cjenjeniji... - naginje se i iza očala vrti scene. No, u jednome času staje.

- Sve što se dobro napravilo, a napravilo se, što uostalom dokazuje i Nobelova nagrada za mir koju je organizacija Liječnika bez granica primila, pala je jednoga dana u vodu: u Italiji se, naime, otvorila istraga koja je tvrdila da je preko te humanitarne priče pronevjeren neki novac. Tada mi je pao mrak na oči, bio sam ljutit, bijesan i kazao sam: ‘Basta!’ Presjekao sam i otišao, i nikad se više nisam vraćao...

Danijel Soldo / CROPIX
 

Pramčani skalpel

Za razliku od Jadrana. Jadranu se vraća stalno. Preciznije, Badini u Betini, već tridesetak godina. Ovdje, u Jadranskom moru njegov je pramčani skalpel kao doma. Tek je jednom zastranio, ali, nasreću, bez tragičnih posljedica...

- Ispričat ću vam storiju ispočetka: matična je luka bila Venecija, i odande smo krenuli u điru po ovom predivnom moru. Prvo smo, učas, ugledali Murter, odnosno Betinu. Bilo je to predivno, malo, mirno mjesto, s novom, tek izgrađenom marinom. ‘Posto piu bello del mondo, capisce?’ Govorimo o početku devedesetih, kada smo ugledali ova murterska ‘usta’ (Bet na keltskom, nap. a.), i usred njih malo čudo... - priča Beppe.

A tamo, iza sebe, iako neće pričati, sigurno je iskusio prirodni rezervat Mokolodi, pa Tsodilo, zapanjujuću zbirku drevnih umjetnina uklesanih u kamenu, i pod zaštitom UNESCO-a, svojevrsnim pustinjskim Louvreom, deltu rijeke Mokavango, koja se prelijeva u Kalahari...

- Bilo je, jasno, lijepih trenutaka, radosti života, ali one tamnije željeli smo učiniti boljima, to je bila osnova i cilj - zaklapa bogatu, ali i, očito, autocenzuriranu knjigu Južne Afrike Badini i odmah otvara onu ljepšu.

- Ah, mia Betina...

- Najiskrenije, arhitektura je bila čudesna, zaljubila sam se - dodaje mu družica Eleonora. - S mora kada je ugledate, učas vas zalije onaj trenutak čiste estetske radosti.

- Uglavnom, u to smo doba bili na Kornatima, u Lupeškoj vali, koju sad, eto, proglašavaju jednom od najljepših plaža svijeta. I bila je, doista. I je, još uvijek... Bili smo, da nastavim, na bovi, kada se učas podigla nevera, onaj klasični jednosatni ljetni neverin, podigla muring i skršila nam propelu i timun. Došla je niotkuda, otišla je nošena vjetrom, a iza sebe ostavljala probleme. Klasična priča. No nekako smo se dovukli do obale...

Do Betine. Njihove Betine.

Komadić duše

- Dok sam bio u Africi, tamo nikada nisam plovio, jer, znate, nije to baš preporučljivo - pogleda značajno. - Ali jesam po Mediteranu, prošao sam i Sredozemlje, ali na kraju se uvijek sve završilo ovdje. Tu nam je bio i ostao raj, koji je doduše izgubio neke komadiće svoje duše. Dugo smo ovdje, a možda i zato što smo malo ostarili - pokazuje uz osmijeh nafrižanu kožu. - Ali, sada mi je more hladno, ribe je sve manje, puno je više nevera, a bitno manje fešti.

Uostalom, i kavezi s tunom ostavili su traga na pojedinim kornatskim uvalama. No, kada stavite ovu ribu u usta, ili kada dođete na janjetinu u Crljenik, kada pod jezikom osjetite onu zamamnu notu ovdašnjeg pršuta... Dodajte poput prstohvata ljepotu otoka, bistro more i pristupačnu obalu... Puf, to je to. Spoji more, Betinu, sjajnog direktora, i to vam je to. Nema dalje - priča sada već opasno zaneseni Badini, inače plastični kirurg sa stalnom adresom u jednoj tamošnjoj poliklinici.

Dok nas vodi prema svojem motornjaku Piccolu, oksimoronskog naziva, jer radi se o moćnoj i luksuznoj Alpi, dugoj 40 stopa, koja usred glavne spavaće sobe iznad kreveta ima ogromni prozor koji omogućava pogled na zvjezdani svod, dok šećemo marinom naslonjenoj na jedan od najljepših malih gradova Jadrana, još jednom roni u reminiscenciju...

- Bio je to zanimljiv život, prepun uspomena, ali bilo je to i vrijeme kojem se gdjekad sa sjetom vraćaš. A vrijeme ide dalje. No ponekad, doista, ovdje nekako stane, uspori, i pruža nam ono što najviše volimo. Bio sam, eto, na nekim mjestima i proživio neke stvari koji drugi možda nisu, no ipak, kao i mnogi, s Hrvatskom nikad nisam pogriješio. Tu sam samo jedan od mnogih, koji shvaćaju da je ovo pravi mali raj, kao stvoren za uživanje...

Ušao je na Piccolo velikih sjećanja, ispio espresso i ostavio nas u našim daljnjim putešestvijama. Koje, nema dvojbe, nisu niti približne onima koje je doživio naš novi amico Beppe.

Nakon obnove, jahta Eternity dobiva novog vlasnika

Danijel Soldo / CROPIX
 

Jahta Eternity polako se udaljava od gata, a brodska sirena oglasila se kako bi pozdravila radnike u brodogradilištu Betina. Diskretna je to, ali iskrena zahvala ljudima koji su radili na popravku ove luksuzne, 28-metarske jahte koju je prije godinu i pol u marini Mandalina zahvatio požar.

Vatra je tada zahvatila strojarnicu, ali je munjevitom reakcijom vatrogasaca i zapovjednika jahte brzo ugašena. Samo dva tjedna poslije otegljena je u brodogradilište Betina gdje je nakon nekoliko mjeseci krenuo njezin popravak. Prije nego što se Eternity otisnula na more, u marini Betina susreli smo se s njezinim zapovjednikom Danijelom Kraljevom i članom plovidbene straže u strojarnici Ivanom Kolobarićem.

No, on i strojar neće biti još dugo na jahti. Naime, tvrtka u čijem je vlasništvu jahta dobila je novog vlasnika, a Kraljevu je samo preostalo da njom otplovi prema Trogiru - tamo će je preuzeti predstavnik novog vlasnika. Nakon punih šest godina koje je proveo kao njezin zapovjednik, on i Kolobarić uskoro odlaze na Azurnu obalu gdje ih čeka novi posao.  (Ivan Zrinjski)

“More i plovidba se vole ili ne vole, nema vam tu sredine!”

Danijel Soldo / CROPIX
 

 

Što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ - Uskok? Vjerojatno kao da vas napadne - poskok. U Betini, međutim, Uskok ne izaziva jezu, dramu, istraživanje, suđenje, pomisao na aferu... Ovdje Uskok budi uspomene. Lijepe uspomene. Jer tako se, naime, zove brod Katarine Ćurko, Zagrepčanke koja se uz ove bitve vezala prije točno 30 godina...

- Ma, nema vam tu baš prave priče. To je ime brod, naime, nosio kada sam ga uzela od bivšeg vlasnika i nisam ga mijenjala. A nikad ga nisam pitala zašto baš Uskok - priča sa svog Sciallina od 40 stopa dok uokolo podiže glavu i uz šarmantni osmijeh pozdravlja svoje susjede, jer svi su - frendovi.

- Vezana sam, zapravo, od malih nogu, jer tata je 60-ih godina imao kuću u Pirovcu pa smo vezani uz ovaj akvatorij, a kada sam prvi put došla ovdje i primijetila malo remek-djelo Nikole Bašića, više nikada nisam dobila želju promijeniti svoju marinu.

Uskok je, pak, njen od 2014., posljednji u nizu flote te simpatične dame, koja isključivo plovi Jadranom. (T. Juranović)

Ovi čupavci su  najvjerniji mornari

Danijel Soldo / CROPIX
 

 

Među jarbolima, na dokovima, po palubama, na plažama, u mnogim marinama susrećemo se sa sve više vjernih četveronožnih mornara. Psi na brodu postali su uobičajeni kadar. U marini Betina neodoljive je čupavce svojim objektivom ulovio naš fotoreporter Danijel Soldo.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. srpanj 2020 09:12