Od ranoga jutra Ana i Filip čiste brod. Peru ga i lickaju izvana i iznutra. A taman se, poslije Martine i Antonije, sve vratilo na svoje mjesto. Kuhinja je u u radnom neredu, trosjed je skladište boca, vrećica, ručnika, natikača...
Na desku: laptopi, mobiteli, punjači, bilježnice, olovke, nečija kapa, novčanik, dvije kvačice, prazna kutija cigareta, rola toalet-papira...
A evo sada sve to nestaje. Sjedim za laptopom, Ana pere pod. Smetam? NE! Ipak, uredno dižem noge nad brišućom krpom. Sjetih se vic-slučaja iz crne kronike. Policajci javljaju s mjesta zločina šefu u postaju. Žena je ubila muža. Izmlatila ga je bejzbol-palicom, upucala ga je sa šest metaka i onda ga bacila niz stepenica.
- Jeste li je uhitili? Nismo šefe! Kako niste? Čekamo da se osuši pod!
Naravno to je vic i nema veze s Anom. Ali je onako još sa stopalima u zraku ipak pitam - je li da je vrlo bezobzirno gaziti po tek opranom podu? JE - sijevne Ana očima.
Ovo je oproštajno pranje broda i skidanje posteljine. Ana, Tom i Filip danas odlaze. Na njihova mjesta upravo pristižu: novinarka Matea Gugić iz Zadra, anketarka Mirela Hamzić i fotoreporter Željko Hajdinjak.
Matea je završila jezičnu gimnaziju, zatim je upisala talijanski i španjolski na Sveučilištu u Zadru a potom i novinarstvo i odnose s javnošću. Dolazi iz poznate novinarske obitelji. Veli da je čvrsto odlučila da neću krenuti stopama mame i tate, ali... Prvi posao - novinarka na Radio Zadru, zatim urednica vijesti na županijskom radiju, pa novinarka Slobodne Dalmacije... Ukratko, pedigre novinarke koju bi poželio svaki urednik u svojoj redakciji... I evo je u našoj Nautičkoj patroli.
Mirela je rođena u Zagrebu i veli da obožava svoj grad, ali i da joj nije ništa draže nego užareni asfalt zamijeniti morem. Studentica je diplomskog studija novinarstva na zagrebačkom FPZ-u. Demonstratorica je na Televiziji Student. Veli da uživa u montaži gdje “priča postaje malo umjetničko djelo”. Dakle, dobili smo novu Anu.
A Željko Hajdinjak? Nije promašio niti jednu patrolu. Uz fotografiju, brod i jedrenje najviše voli klet. Ni ovaj puta nije iznevjerio dobar stari običaj - donio je na brod 10 litara svojeg vina “takvo se retko najde”.
I evo, sjedimo u kokpitu, guštamo u bevanda-gemištu. Kad odjednom
Željko skoči i grakne: KAJ JE OVO !? Nema čaše. U njegovoj bogatoj karijeri nigdar se nije dogodilo da mu je ruka posegnula za čašom, a čaše nema. Milan i ja se samo smješkamo. Eno, sve su čaše već dolje na pranju. Samo što se revna reduša više ne zove Antonija, već Matea.