Smokva i sol. Nema neke veze, jel’ da? A ako napišemo Smokovljani i Slano? Onda su stvari sigurno jasnije.
Slano je malo mjesto nedaleko od Dubrovnika, a Smokovljani su malo selo, od samo nekoliko kuća, nedaleko od Slanog.
Točnije, 30 minuta automobilom - u brdo! A usred tog brda nalazi se jedno posebno imanje: seoski turizam obitelji Katičić. Dočekao nas je, baš kao i sve svoje goste, Mato Katičić, odjeven u tradicionalnu nošnju Dubrovačkog primorja.
Posao ne pita
- Uh, nije li vam vruće u tome na ovih plus 40?! - pitamo suosjećajno, jedva dišući i gledajući u debele vunene čarape, iako zadivljeni šarenilom njegove nošnje.
- A je, naravno, ali posao ne pita. Sve svoje goste uvijek ovako dočekujem, no nije li to nekako prirodnije u ovom kraju nego da sam u kakvom skupom odijelu - smije se simpatični Mato uvodeći nas u hlad svoje konobe. Kad smo ušli, kao da smo se teleportirali u neko drugo stoljeće. Na zidovima visi staro bakreno i mjedeno posuđe koje se nekad upotrebljavalo u domaćinstvu Matine obitelji, po prostoriji je raspoređeno nekoliko velikih, drvenih ladičara na kojima se nalaze razni predmeti poput prastare pisaće mašine, radija i fenjera svih veličina, a nađe se i pokoja kubura. No, ladičari kriju jedno posebno blago ove obitelji čije prezime seže još u 1615. godinu.
- Mi posjedujemo čak 800 starih predmeta, od čega najviše otpada na nošnje. Već nekoliko godina pokušavamo se registrirati pri Ministarstvu kulture kako bismo ovdje na imanju otvorili etno zbirku obitelji Katičić. Vjerujem da imamo više predmeta nego Zavičajna kuća u Slanom i Knežev dvor. No, nažalost, ne možemo sve sami, treba nam potpora kako bismo sagradili prostor od tridesetak kvadrata gdje bismo mogli izložiti velik dio tih tradicionalnih nošnji te omogućiti turistima i taj segment pri posjetu našem domaćinstvu kako bismo dobili jednu zaokruženu priču - pojašnjava nam Mato, otvarajući ladice i ponosno pokazujući svoje bogato naslijeđe.
Cijeli život Mato je radio u Dubrovniku u ugostiteljstvu. No, 2009. godine sve se promijenilo. Hotel u kojem je radio kupio je privatnik koji ga je nakon nekog vremena odlučio srušiti i svim zaposlenicima podijeliti otkaze. I zapravo je ta ružna priča natjerala Matu da stvori svoju lijepu priču pa je 1. srpnja 2011. godine otvorio vrata svoga novog seoskog turizma.
- Točno smo znali što želimo postići ovim seosko-turističkim domaćinstvom: goste upoznati s izvornom kulturom, običajima i gastronomijom Dubrovačkog primorja - jasan je Mato Katičić.
Uz njega, ovdje rade i njegov brat Pero sa suprugom Zrinkom i kćeri Nikom, a pomaže koliko može i stara majka Ivana. Osim što goste poslužuju u bogatim nošnjama ovoga kraja, na stol pred njih uvijek stavljaju isključivo domaća, tradicionalna jela.
- Želimo pokazati kako su nekad jeli naši stari i zato se držimo izvornih jela ovog područja. Njegujemo tradicionalne recepte i upotrebljavamo samo lokalne namirnice. Većinu ih uzgajamo sami, poput sezonskog povrća, dok sir proizvodi rođak nekoliko kuća dalje jer mi nemamo krave. Ipak, mi smo posebni po magarećem mlijeku koje stavljamo i u naše tradicionalne kolače. Uz magarce i koze, imamo i ovce, dosta peradi, a na našem malom ranču imamo i dva ponija te kamerunske patuljaste koze. Jer, što je seosko domaćinstvo bez životinja - kaže nam Mato, dodajući kako životinje jednako uveseljavaju i one najmlađe i one malo starije.
Seoski život
Najbrojniji su mu gosti Francuzi, koji izrazito cijene seoski način života. Mato i njegova obitelj surađuju s dubrovačkim agencijama koje turistima nude jednodnevne izlete u ovaj kraj. Tu ih Mato i brat Pero dočekaju s domaćim pršutom i sirom iz ulja, ali i ukusnim domaćim rakijama i likerima te svojim vinom. Proizvode i svoje maslinovo ulje. Ipak, jelo zbog kojeg su postali poznati je teletina odnosno janjetina ispod saća.
- To je tradicionalna primorska peka s pečenim patatama i svi je obožavaju - govori Mato, pokazujući nam debelu knjigu dojmova ispisanu na svim jezicima. Do ove koronagodine radili su odlično, a sad gosti pristižu na kapaljku, no, kako kaže Mato, odustajanja nema. Samo, sve bi bilo lakše da ima sluha “s vrha”.
- Nažalost, OPG-ovi i seoska domaćinstva ovoga kraja prepušteni su sami sebi. Ovakav je život jako skup, posebno se to vidi kad treba platiti račun za vodu. A zamislite, nama ponekad usred ljeta, po najvećem zvizdanu, znaju isključiti vodu. Mnogi ne znaju da mi iz Dubrovačkog primorja vodu dobivamo iz Bosne i Hercegovine, čak se vlast ni po tom pitanju nije uspjela dogovoriti. A vjerujte, zemlja je ovdje jako škrta i voda je blago - kaže nam Mato.