Ima li što za gradele, upita jedna gospoja.
- A evo, ima nešto mola - kroz "prozor" koće izviruje dobroćudna pojava. Nagrešpalo mu se more na lice, friži od vala ujelo je čelo, podočnjaci vise kao sidro, a majica boje lavande nosi težak okus mora. Na gatu ga čeka kćer. Ima 12 godina, zove se Luna i zaljubljena je u more. Dok veže konope o bitve, prati ju očev pogled pun ljubavi.
- Dođi, molim te, i zbrajaj - pušta ju u brod.
Brod star 40 godina
Vratio se netom prije. Poslije 15 sati teškog ribanja, koje je sezalo sve do Jabučke kotline, stigao je u Jezera. Ispred Krešimira, gotovo 40 godina starog broda, vijuga gusjenica od 20-ak ljudi. Došli su po provjereno frišku robu. No, more je nepredvidivo.
- Imal' kozic'? - dopire glas otpozadi.
- Nema - stiže odgovor.
- Imal' šaruna?
- A nema...
Ulov, naime, nije bio plodan. Ima mačke, ima mola, malih i velikih, ima pokoja grdobina i šanpjer. To se čuva, to je narudžba otprije. Podmirio je, valjda, naftu. Neće reći, dapače, ali bilo je i boljih dana. Što i više od njega znaju njegov pradjed, djed, i otac Mirko, koji je u sedamdesetima njegov "nadničar". No, Mladen Klarin, a o njemu je riječ, vjeruje u bolje dane.
On je, dakle, četvrta generacija ribarske fameje. Njegov je pradjed, eto, svojim ulovom hranio austrougarsku vojsku, djed je nastavio tradiciju, pa otac, a on...
- Ja imam 23 godina "staža". A imam 40 godina - priča o nastavku obiteljskog habitusa, koji je, eto, krenuo s njegovih sedam.
More se mijenja
Loza Klarin, inače, personifikacija je jezeranskih ribara, mjesta koje baštini ribarenje. Probajte: upišite u Google ribar+Jezera. Internetska sveznalica samo izbacuje: Klarin, Klarin, Klarin...
- Nas u Jezerima ima 20, iz iste loze, koji se bavimo ribarstvom, moja je obitelj u ribarstvu 110 godina, a ako me pitaš koliko smo ribe svi skupa polovili, pa reći ću ti... - zbraja u glavi - Sigurno preko 100 tona. I možda sam malo reka'.
Klarin je omiljeni ribar u mjestu. I profesionalni, naravno. Obožava more. I cijeni ga. Jer, ono ga izdržava. Ribu, prvenstveno, plasira veletrgovcima, koji ju plasiraju u Šibenik, Zadar, Split, Zagreb, Italiju. No, "ne smije" zaboraviti svoje. Stoga, pri svakom uplovu stane na rivu i prodaje sumještanima.
- A kako ću zaobić' svoje - govori.
No, vrijeme nosi svoje. Biti ribar danas nije lako. Ponuda, potražnja, a tek more, stubokom se promijenilo.
- Moj je pradjed primjerice imao velikih problema s plasmanom. Recimo, u Šibeniku u to vrijeme perolazili su samo pasi i mačke. Šaruni, recimo, ništa. A onda bi krenuo "prema gori", u zaleđe, i tamo bi ribu mijenjao za brašno, meso. Robna razmjena, e. No, i more je bilo drugačije. Kada mi je otac uzeo koću, ima trideset godišta, oko Jabuke je bilo škampa za izvor. Pri svakom isplovu, vratio bi se sa 200 kila. A ja sada ako ulovim pet, dobro je. No, tada je kozica bila delikatesa, nije je bilo, sićam se kao mulac da nam je to bio ko' Božić. A sada je, inače, more puno kozica, a škampa nema niti za lijek. Promijenila se klima, temperatura, što ćeš...
Nedostatak radnika
I ne samo to. Promijenile su se navike. Kao i kompletna priča.
- Kao prvo, nema radnika. Ja nudim dnevnicu od 500 kuna, no nitko neće radit'. Današnji klinci, oni pametni, uložili su u svoje školovanje, ili su pokrenuli nešto svoje. Oni drugi, kojih je više, zapravo traže posao - da ga ne nađu. To ti je tako. I zato izlazim s ocem, a loza? Imam malog klinca, no moja je Luna infišana morem. I želi sa mnom van, u ribolov. Ali dijete mi 12 godin', reka' sam joj da more, ali samo onda kad će stvarno bit' potreba. Ne želim ju upregnuti, koliko to god ona želi. A želi. I nikad ne znaš hoće li četvrtra generacija dobiti nasljednika. Ali more je sve teže. Riba je sve manje. A država i otkup, to "dampanje", e to je tek priča. Kad bi samo znali za koliko se otkupljuje kozica, a za koliko ju vi kupujete, ajme. To su problemi, znaš, i to veliki. I da ti kažem, recimo. Pitaš i ti, vidim. Stalno se potencira da su koće zlo jer ruju dno i ostavljaju pustoš. Ali, jebemu - skužaj - mi radimo na dubini od dvjesta metara, a ne pri obali. I ne rujemo, ne. A postoji i još jedna stvar, i volio bih ju demistificirat: zimi, mahom, koristimo plivarice. A znaš što one rade? One ne samo prakrtički, već doslovce, čiste dno, kao kad oreš zemlju. Nakon plivarice u moru ima života. Goli su ti primjer Kornati. Otkad su uveli zabrane, broj riba i lignja se drastično, ali drastično smanjio. To su ti, u biti, borbe lobija. Nego, pusti to, što ćeš? Za brudet? More - diže glavu i sugerira ćaći i Luni da slože miks.
Izlazimo s broda s vrećom punih mola, mačke, grdobina i par kozica.
Ostavljamo Klarine. Devet je navečer, pada mrak. Valja očistiti brod. I odmoriti se. Jer puni se luna. Šest sati kasnije, Krešimir će ponovno biti na moru. Otac i sin Klarin opet će spustiti mreže. Luna će ostati kući. A ovdje na gatu i sutradan oko osam navečer, dok mjesec roni u more, čekat će gusjenica ljudi gladnih prave, jadranske ribe. Jer, ribati se mora...
