Podne je u Sutomišnici na Ugljanu odzvonilo, a sunce zapeklo svom snagom, kao da mu je zadnji put. Pobjegli smo od njega, gladni i nestrpljivih nepca, u hlad restorana Olive Island Marine.
Kod njih je uvijek nešto posebno u ponudi, najavili su nam još tog jutra, a zatim su na stol stigle dvije ogromne glinene posude s poklopcima. “Pazite, jako je vruće”, odzvanjala su upozorenja, no teško je čekati, pogotovo kad te sučele s teškim gastronomskim izborom: u jednoj posudi hobotnica, u drugoj janjetina, oboje “mekano k’o duša”.
Upravo se u te dvije glinene posude nalazi ono za čim tragamo: savršen spoj plavog i zelenog, odnosno hrvatskog mora kao raja za nautičare i autohtonog, domaćeg proizvoda, namirnice ubrane ili pripremljene s ljubavlju.
Restoran je nerijetko duša marine. On je, pojašnjava Toni Antišin, menadžer Olive Islanda, jedan od njezinih najbitnijih segmenata.
- Kad gosti dođu, prvo gledaju ljubaznost osoblja, mornara i recepcije, čistoću same marine i sanitarnih čovora, a nakon toga na red dolazi dodatni sadržaj, a to je najčešće restoran - kaže.
Tko je, retorički pita Antišin, dobre volje kad je gladan?
Pandemija koronavirusa prisilila ih je da prigrle novi stil rada te su se neizvjesnosti koju je donijela prilagodili jednostavnijim menijem. No, temelj je ostao isti.
- Dosljednji smo našoj tradicionalnoj kuhinji, ali s modernim pogledom na nju - govori Antišin.
Što to točno znači, dodatno je pojasnio menadžer restorana i šef kuhinje Ante Lončar.
- Trudimo se cijelu nabavu obaviti na otoku. To znači nabavljati meso od lokalnog mesara, a ribu s otoka. Od lokalnih uzimamo, primjerice, i rukolu te druge salate. Ciljamo da bude domaće - naglasio je Lončar.
Kao jedan od primjera navodi svježe girice, koje ponude gostima iako ih nisu naručili, kao primjer jela kojim ih žele počastiti i pružiti im priliku da kušaju nešto autohtono. Reakcije su, tvrde, odlične. No, zbog same prirode njihova restorana, moraju biti spremni na sve. Pojednostavljeno rečeno - od bečkog do dagnji i oborite ribe. Nedavno su, primjerice, i sami ostali zaprepašteni koliko je dobro išao njihov wok. - Iako wok nema veze s autohtonom spizom, sve je opet povezano i ključ je u našoj dobroj namirnici - objašnjavaju.
A što se tiče te dobre, domaće namirnice upravo sam Lončar, već godinama u kulinarstvu, ima iskustva. I njegova je obitelj osnovala OPG.
- Doma se uvijek nešto kuhalo, pa zašto to ne ponuditi i drugim ljudima. Moja obitelj proizvodi likere i marmelade, pa i smokvu u octu, gospinu travu u ulju - nabraja. Prema mišljenju Antišina i Lončara, pandemija je donijela promjene - osim u smislu jednostavnijeg menija - i u kontekstu dodatne popularizacije kvalitetne, domaće hrane.
- Nadam se da su se naši OPG-ovci barem malo istaknuli u ovom situaciji, da će ljudima ostati navika da posežu za domaćim proizvodima, a i da će sutra mladi imati želju i volju raditi na zemlji i na moru - zaključuje Antišin.